Joj. Opet ista stvar. Opet sam bila previše lijena ustati iz kreveta u sitne sate i zapisati ono što mi je palo na pamet. Svaki put kad se to dogodi (a događa se, priznajem, i više nego često), obećajem sama sebi da ću drugom prilikom spriječiti ponavljanje iste pogreške – onda se držim te ‘nove’ rezolucije sve dok ne dođe vrijeme da je primijenim. I onda, opet, sve krene po starom…

I, eto. Sad se pokušavam prisjetiti priče koja mi se noćas (jutros, zapravo) motala po glavi. Ili da napišem nešto drugo? Možda. Nikad se ne zna kamo sve ovo može dovesti, upravo je u tome… već nešto. Najbolje je, u stvari, samoga sebe iznenaditi! Mislim.

Hm. Dakle. Bila jednom jedna veza, čvrsta, dugotrajna, puna uspona i padova, zanimljiva i, zapravo, na svoj način čudna. I jednog joj je dana, onako, jednog lijepog jutra, došao kraj. Bez objašnjenja (barem ne onog razumljivog), bez vidljivog uzroka… bez onoga zbog čega veze (obično) završavaju, no, to ionako nije bitno za ovu priču. Dobro će poslužiti samo kao uvod.

Odjednom, ostaješ sam, nekako izgubljen, jer, kad se nakon dužeg perioda dogodi da od cjeline ostane polovica, teško je na brzinu pokupiti komadiće i krenuti u nekom novom smjeru, početi od nule.

Nakon dva, tri dana totalne histerije (ovdje valja dodati i pokoju već spomenutu znamenku kako bi se dobio točan broj – prosječnoj škorpionki/škorpionu nekako uvijek teško pada kad (i ako) mora priznati postojanje nekih stvari koje dopiru u unutrašnjost tako hladnokrvnog bića), dolazi vrijeme sastavljanja liste ‘za’ i ‘protiv’, pregledavanja starih fotki, pospremanja životnog prostora koji, argh!, redovito mora podsjećati na sve (ne)sretne događaje trenutno smještene na vrhu liste za odstrijel.

I kamo onda? Recimo, van s frendovima. Kojim? Pa.. imala sam sreće, neke sam zadržala samo za sebe; one druge ću, čini se, neko vrijeme malo izbjegavati. Razumjet će, nadam se. Odem van… gledam malo oko sebe, pa pogledam ponovno. Netko je više simpatičan, netko je manje simpatičan, netko baš liči na njega, netko mu nije nimalo sličan. I odem doma. Nije to za mene, danas. Ili jednostavno uživam u tome što sam sama, ili nemam petlje krenuti ispočetka. Nemam pojma, to je jedino što znam. I tako iz dana u dan…

…sve dok ne svane ono revolucionarno jutro! Probudim se i odmah sve znam. Sve mi postane kristalno jasno, nadam se. Kad bolje razmislim, bistro je kao napoj (gdje li je sad taj čovjek kojemu je spomenuta poredba bila nešto poput ‘dobar dan!’, pa godinama ga nisam vidjela, valjda još negdje od srednje škole… hmm, anyway, opet mala digresija, nema to veze s ovom pričom). Bistro je kao napoj, rekoh, no, ne smeta me. Zapravo me veseli.

Tog sam jutra došla do zaključka kako, barem neko vrijeme, ostati normalna, odnosno nerazočarana. svim tim (ne)velikim stvarima vezanim uz ljubavni život. Trebam (p)ostati zaljubljena u:

1.       svog ne-dečka – zato što mi je još uvijek na neki poseban način drag, zato što sam s njim doživjela gotovo sve ono što neki par može doživjeti i zato što sam potpuno sigurna da je to zauvijek gotovo. Po svemu sudeći, nema novih razočaranja;

2.       Urbana – zato što se je bio moja prva i jedina estradna ljubav i zato što sam ljuta na njega jer se oženio bez da me pitao za mišljenje. Ni on me više ne može razočarati;

3.       Rio Ferdinanda – nogometaša engleske reprezentacije, kojeg sam slučajno uočila u albumu sa sličicama (sreća moja što se mlađi brat prihvatio tog posla). Zašto njega? Pa, glupo je odabrati Beckhama ili Owena… Beckham je također u braku (hmm, jel to jedini razlog zašto ja nisam s njim?) i previše je žena koje se pale na njega, a i Owen postaje sve popularniji – za početak, morala bih se posvađati sa vlastitom sestrom. To ne valja, bar ne iz takvog razloga, sestra uvijek može zatrebati. Dakle, Rio je dobar izbor: izgleda prihvatljivo (ili ga nisam uspjela dobro vidjeti, nije da sasvim stojim iza svoje izjave), nikad ga, najvjerojatnije (zakon velikih brojeva mi nikad nije išao, nisam bila u školi… ili kako se već to kaže), neću upoznati. Sve to ide u prilog mojem zaključku da me dotični ne može razočarati. Pogotovo ne nakon što su ispali sa Svjetskog prvenstva;

4.       Yayu – zato što su mi Jinxi bili simpatičan bend, zato što lijepo slika i zato što je stvarno zgodna žena. K tome, sretno je udana, a mene nikad nisu zanimale žene. Zato je ona dobar izbor. Možda i najbolji.

I to je to. Cijela filozofija stane u nekoliko redaka, prvenstveno zato što je ne želim dalje razvijati – ipak mi ovakva problematika baš i ne ide najbolje (pitajte na faksu, skoro da sam poznata po tome), a i bojim se da ne dođe do prosvjetljenja, odnosno do trenutka kad ću shvatiti da sve to stoji na vrlo klimavim nogama. A stoji. Ima zanimljvih ljudi oko mene. Ozbiljno. Počinjem njušiti…