Mačji dio obitelji
ritn by: Tata Branko
15. 04. 2003.
iz serijala PASMATER FAMILIAS
Uz Osvalda su nam se pridružile i dvije mačke, Feliks i Tečka. Očito im odgovara čopor zvan Babići. Feliks je došel k nama jednog kasnog popodneva. Otvorila se vrata mog ureda, ulaze dvije stranke, kad između njih uleti mladi mačak i skoči ravno meni u krilo. Udobno se namjestil i počel presti poznatu mačju pjesmu: evo me, ja sam tvoj, sviđaš mi se, smiješ me i hraniti i maziti. Smiješ se i brinuti za mene, normalno, kad nisam u skitnji. Dobro, ovo je bil refren. I tak je ostal. Istina, ne na mom koljenu, jer moram raditi i štogod drugo. Bilo bi nezgodno okolo hodati čučeći i nositi mačka u krilu. Pa je ostal u kući. Osvald ga je odmah prihvatil i nismo imali kud. Jer Osvald je kućni šerif. Brine se za red i mir. A sa predstavnicima vlasti nema mrdanja. Feliks je naizgled sasvim običan mačak. Tigrasti sivi mačak. Ali fenomenalnog karaktera. Neka mješavina između budističkog svećenika i Woody Alena. Što će reći produhovljeni mačji intelektualac. Zato prezrivo striže ušima kad me uhvati da obitelji kažem, po mom, neke važne stvari. Jer to je daleko ispod njegovog intelektualnog dometa. Umjesto da sluša, on radije spava. Pošto često lupam, Feliks puno spava. I jede. Kad to ne radi, onda odlazi u pohode. Očito križarske, jer se svaki puta vrati sa svježom tetovažom. Suvenir velikog ratnika. Pa opet klopanje i spavanac. I malo meditacije. Zaljubljen je u frižider, jer tamo su njegove najdraže delicije. Svježa pileća jetrica i mlada govedina. Dobro da misli, kako to postoji samo u frižideru, jer inače susjedove kokice ne bi tako mirno šetkale po svom dvorištu.
Kao svaki pravi muškarac, Felix je tehnički tip. Obično se popne na zahodski kotlić i neprestano pušta vodu. Obožava gledati virove u školjki. Televizija u živo. To mu je toliko prešlo u naviku, da moramo paziti da ne pobjegne u WC. U jednom danu napravi mjesečni trošak za vodarinu. Još je gore, kad vidi da netko mora na WC. Ako ikako može, provući će se i hop, opet je na vodokotliću. Odmjeri minutu i pol i pušta vodu. Pa sad tko stigne, stigne.... Inače, opet voda kroz minutu i pol.
Tečka je prava mačja dama u svakom pogledu. Dugodlaka, uvijek uređena, elegantna, skromna i radišna. San svakog mačjeg samca. Prava mačja ljepotica, koju smo prihvatili, kad smo čuli da je zadnja iz svoje obitelji. Obitelji, koju je genocidno uništio jedan blesavi fox-terijer. Zato ih Osvald mrzi i najveća mu je slast izgrist kojeg. Da osveti Tečkinu obitelj. Šerif osvetnik. Previše gleda vesterne.
Tečka je vrlo izbirljiva kod hrane. Al neka joj bude. To pristaje karakteru fine dame. Uglavnom se hrani briketima i konzervama mačje hrane. Nije potrebno gledati na konzervu, da bi znal koje joj odgovaraju. Treba gledati samo cijenu i uzeti najskuplje. To je njena marka. Garantirano. Ali je zato nenadmašan lovac miševa i voluharica. Očistila nam je cijelo dvorište, pa još i sva susjedna. Zato je i susjedi vole, jer im kosilice ne zapinju za krtičnjake. Srećom je preko puta velika šuma. Neizmjerni izvor njezine lovine. Ali sve donese doma, da se zna da je radila bez zabušavanja. Puno radno vrijeme.
Novi mačkić, s privremenim imenom No name, je donesen upravo iz te šume. Mali, crni, prestrašeni i izgladnjeli mačkić. Odmah se je prilagodil u čopor, posebno kad je videl da ima klope koliko mu srce želi. Prva dva dana nije dizal glavu iz posuda sa hranom. Bojali smo se da će eksplodirat od neizmjernih količina koje je pojel. U slabih mjesec dana narastel je nekoliko puta, postal divan elegantan crni mačak, samo divlji do zla boga. Ali umiljato divlji. Poslije svake psine, pogleda tako nevino, da mu je sve oprošteno. Ponekad i unaprijed. Za živu glavu se ne da iz kuće. Vanjski svijet je za njega svijet straha i gladi. Najviše što sliči izlasku, je dolazak do kućnog praga, bacanje pogleda u njemu mrzak svijet i bježanje u dio kuhinje, gdje su pune posude sa hranom. Sigurno je sigurno. A vani nema ni zavjesa uz koje se rado pentra.
Kad spava i kad dobije napade nježnosti, djeluje poput mala anđelčića. Al to je samo varka. Kamuflaža za naivne. Buđenjem se odmah pretvara u neiživljenog adolescenta, brzog poput munje. Nije za vjerovat, al ni pogledom ga ne mogu prati koliko je brz. I razigran. I neustrašiv. I divlji.
U stanju je u trenutku protrčati sve prostorije, usput iskoristit Osija kao odskočnu dasku da se uzvere na kuhinjski element, čalabrcnut malo hrane, pa pomlatit se sa Feliksom. I to sve u jednom cugu. I tako u nedogled. Kad nema drugih, sam sebe čeka u zasjedi, lovi se, skakuće, pleše, grebe, igra nogomet sa lopticama ili razbija. Vaze, lonce sa cvijećem, razbacuje manje predmete. Tek toliko da znamo da je živ. Obožava Osija, naročito tučnjavu s njim. Mlate se sate i sate. Dosađuje Feliksu, koji da se može mirno naspavat, spava na jednom ormaru. I čeznutljivo gleda na luster. Jer zna da bi tam imal mir pred crnom napasti. Tečku to puno ne tangira. Kad god joj crni napasnik priđe blizu, opali mu šamarčinu. Finu, damsku šamarčinu. No name odleti koji metar. Brzo je shvatil da se s damama nije za igrat. što je veća dama, to je i šamarčina veća. A Tečka je velika dama. Njezina je komunikacija vrlo bolna. Za napasnike. Glede iskustava sa damama, imam ih nešto i sam. Pa znam.
I tak je mali dobil ime Zvijer. Nomen est omen. Njega to uopće ne smeta. Dapače, pokušava opravdati ime iz sve snage. Za razliku od Feliksa, koji je tehnički tip, Zvijer pokazuje umjetničku crtu svog karaktera. Mislim da će se, kad odraste, bavit uređenjem interijera. Već ovako mladom, mu posel ide odlično od šape.
Natjeral nas je, da duge zavjese zamijenimo kratkima, maknemo neke vaze, koje su, usput rečeno i meni išle na živce. Dva lonca sa cvijećem je već razbil, pa smo uzeli nove, veće, koji sad stoje na podu. Standardni stolnjaci su zamijenjeni drugima, izgrebane knjige sa donjih polica su spremljene u ormare. Maknuti su neki manji tepisi, a za sve četveronošce su kupljene nove posude za hranu. Veće i teže, kako bi ostale na uobičajenim mjestima. Kako je malo trebalo, da prostori izgledaju sasvim drugačije.
Nada je rekla, da ga moram na neki način naviknuti da malo izlazi van. Odnjel ja njega par puta. Trajalo je sekundu. Toliko mu je bilo dovoljno da zbriše natrag u kuću. Palo mi je na pamet da iskoristim njegovu proždrljivost i u travi oko kuće, nastavim nekoliko posudica sa hranom. Pa da ide od jedne do druge i bar se malo zadrži vani.
Trgovkinja, kod koje redovito kupujem hranu i opremu za životinje, me je čudno gledala, kad sam između ostalog, kupil dvadeset posudica za mačju hranu. Plitkih, sa raširenim stranicama. Nije izdržala. Gospon Branko, opet nove mačke? Da, promrsih gledajući račun. Nisam se usudil reći, da je nova samo jedna. Zvijer.
Superichka :)