Već sam bio krenuo van iz gradske knjižnice kad mi za oko zapade raskupusani "Dnevnik Anne Frank". Do tada to nisam bio pročitao. Anne Frank je za mene bila samo simbol. Sada se ne sjećam je li bila obvezni dio školske lektire mog doba, a ako jeste, onda me je zasigurno činjenica da gotovo nitko ništa ne pročita od te lektire sačuvala od moguće subverzije toga djela. Vjerojatnije je ipak da nikome nije bilo jasno da se to može čitati i kao britka, buntovna ispovijed nesuđene nekonformistkinje, a ne samo u sklopu antifašističke povijesti; sada kada se prisjetim, školska je nastava izgledala kao da rat nije ni završen, kao da osma ofanziva samo što nije. Anne Frank je bila simbol; prekinuta mladost, dirljivi dnevnik i tako to. I nije dočekala slobodu. Ne sjećam da je itko pomenuo bilo kakav detalj iz te knjige.

Tek kada sam ju pročitao, postalo mi je jasno zašto. Sjećam se da nam je prenesena ideja kako je umrla od gladi prije prvih proplamsaja slobode, ili tako nešto, tamo gdje se i skrivala. U međuvremenu sam u novinama naletio na "skandalozno isčitavanje seksualnosti" iz tog dnevnika kao i o mogućoj cenzuri ... Iz čiste dosade, tek da popunim još jednu bibliografsku prazninu, počeo sam je listati.

"Nekim ljudima nisu dosta njihova vlastita deca, pa moraju i tuđu odgajati!". Naletio sam odmah na tu rečenicu. To je bio zapis poslije sukoba s tetom Augustom van Pels koja je kritizirala Anninu izbirljivost za stolom. Naime, Anne Frank između "povrća" i "krumpira" nešto nije voljela. Ne sjećam se sada šta. Obitelj van Pels je s Frankovima bila u skrovištu, i Anni je ta Augusta zvocala i preporučivala da se "druži" s njenim sinom Peterom, na šta je ona reagirala u stilu "ma što ona misli, s tim glupanom da se družim?". Anni je izgledalo neprikladno što se supružnici van Pels svađaju pred drugima, pa odmah dodaje:  "A moji roditelji uopće nisu takvi!"; bila je i jedna svađa sa sestrom, sjećam se, nakon koje je, greškom (?), Annino pero, koje je prevedeno kao "stilo" završilo u pećki. Stekao sam dojam - mislio sam da čitam između redaka - da se to dogodilo namjerno, da je to bila sestrina pakost. Tek tada sam u stvari saznao prave detalje Annine smrti. To da je ona umrle "poslije oslobođenja" i to "samo" (naravno to je moja zabluda, uzimao sam simbole i glasine zdravo za gotovo)  od posljedica gladi, iscrpljenosti i tifusa, dok je život u skrovištu djelovalo je na prvi pogled nedovoljno težak ...

Taj njihov život mi se tada činio previše lagodan, jer su nam prenosili samo tu famu i simbol, a ne stvarni sadržaj dnevnika. Da, ali tko nam je branio da sami to pročitamo? Knjiga je bila dostupna. Ali, eto, kao i mnoge stvari u životu i ovo se otkrije slučajno. Mi smo učili o partizanima koji su jeli koru s drveća ... Potpuno je logično zašto "stvarni sadržaj" dnevnika Anne Franki poslije tako indoktrinirajućeg školskog gradiva kojem smo bili izloženi djeluje nekako "pogrešno". Ne znam zapravo što sam to očekivao. Upravo suočen s tim dnevnikom, palo mi je na pamet kako je nastava povijesti u osnovnoj školi prava strava i užas; drugarica učiteljica je pominjala i da su Nijemci bacali partizane u vatru, ali (valjda glupi kao u našim ratnim filmovima) nisu se sjetili skinuti bombe kragujevke s opasača mrtvih partizana pa su bombe eksplodrale, a Nijemci u strohopoštovanju rekoše (valjda oni preživjeli, i valjda na njemačkom, pa je to neko zabilježio?!) - "Eh ti partizani, i mrtvi nas ubijaju!".

Sjećam se jedne TV drame "s temom iz NOB-a", koja se završavala tako što glumac Bora Todorović, opkoljen u nekoj šumi izvršava samoubojstvo tako što bombu stavlja pod trbuh, pa opet učiteljičinih priča o partizanima pod obručem (valjda Neretva?). Trebalo je biti nečujan, pa su majke borkinje davile svoju djecu koja su plakala, da ne bi okupatoru otkrili naše položaje. A tek Igmanski marš, i priče o amputacijama smrznutih stopala bez anestezije, pa "Crna braća" France Bevka i mučenje žeđu mladih zavjerenika uz pomoć slanih girica ... Da, i Bata Živojinović u "Kozari". Najmanje što je dijete moglo da osjeti poslije takve nastave jeste da je neadakvatno; u svakom slučaju bili smo pripremljeni za val horror serijala Noć Veštica i Petak trinaesti. (Kasnije sam ipak saznao da su Nijemci doista palili ljude za vrijeme Drugog svjetskog rata, znali su ih žive sažigati, a saznao sam i nekoliko istinitih priča o davljenju djece u ratno vrijeme u Europi)

Ali, tada, čitajući dnevnik Anne Frank godine 1990., svo vrijeme sam imao osjećaj kako "ne postoji potreban nivo patnje" u odnosu na famu o toj knjizi i herojski otpor naših naroda i narodnosti. Relativno komforni uvjeti, redovita prehrana i održavanje higijene (a čuvene vaške u djelima Mihaila Lalića ...?!?), međusobni sukobi, kritičko razmišljanje o neprikosnovenim odraslim stanarima uključujući i oca i majku ("učiteljici i starijima ne smiješ odgovarati", "Ne kaže se 'lažeš' već 'nije istina'" itd.), i odsustvo očekivane refleksije o ratu; nekako sam očekivao da na svakoj stranici pročitam "pucajte, fašisti!" i slično. Pored strašnih priča iz rata, dio našeg odgoja bio je i problem gladi u svijetu.

"Svake minute ..." nastavnik bi značajno pokazao na svoj ručni sat, "... 80-ero djece umre od gladi. To trebate imati na umu svaki puta kada sjednete za stol!". (Tog nastavnika sam par dana poslije tog poučnog predavanja provociranog time što je netko bacio koru od naranče na pod umjesto u košaru za smeće, dakle vidio sam ga kako u vrtu kavane u neposrednoj blizini moje škole slasno ždere janjetinu i još punim ustima otpija gemišt. Prišao sam i pitao ga: "Druže nastavniče, da li i Vi sada mislite da svake minute u svijetu od gladi umre osamdesetoro djece?". Rezultat: navodno nenajavljeni posjet prosvjetne djelatnice, "da se vide uvjeti u kojima živim"). Čak i knjiga Edmonda de Amicisa "Srce" (koju sam inače dobio kao poklon s posvetom "nepoznatog druga iz neke škole iz BiH kao nagradu za uspjeh i dobro vladanje") sadržavala je gore opise siromaštva i strašnije primere stradanja u ratu od dnevnika Anne Frank.

Kažem, ne znam ni ja šta sam očekivao, i to je isključivo moj problem što sam bio (pa i pozitivno) iznenađen tom knjigom. Samo još jedan primjer "traumatične nostalgije" punk-generacije. Dnevnik Anne Frank me tada uopće nije podstaknuo na razmišljanja u stilu dolje njemački fašisti, već na razmišljanje o emancipaciji adolescencije i o našem "državnom odgoju". Tuce godina kasnije, kada sam prevodeći jedan politički esej s danskog, naišao na antipolitičke eseje Dubravke Ugrešić (koje je Danac djelomice uključio u svoj tekst) i kada je Ugrešićka kritizirajući dnevnik Zlate Filipović kao docirani užas prilagođen površnom zapadnjačkom konzumentu (ili tako nekako), sjetio sam se zašto je Dnevnik Anne Frank mogao biti tako široko prihvaćen simbol, a zapravo odvojen od svoga stvarnoga sadržaja.

Zato što on ne opisuje patnju izravnu, to nije okrutni zapis iz samog logora od kojeg opisa bi većina čitatelja okrenula glavu. A i logično je da takav dnevnik ne bi ni mogao biti napisan u takvim uvjetimaa. Čime?! Može li čovjek bez odjeće i polusvjestan od gladi u samici pisati dnevnik u kojima prkosi roditeljima? Sjetimo se, dalje, filma "Pijanist" Romana Polanskog. Wladyslaw Szpilman je knjigu napisao poslije svega, istina neposredno nakon rata, ali dok je preživljavao, nije mu padalo na pamet o tome pisati. Iz onih svjedočenja o mukama preživljavanja koje sam do sada pročitao, mogao bih zaključiti da čovjek tada misli isključivo o hrani. Pisati o tome, o holokaustu, može se samo poslije; ako se preživi. O nekim stvarima se može pisati samo uz naknadnu refleksiju. A o nekim se stvarime ne može pisati.

Dnevnik Anne Frank je simbol nacističkih zločina. A u njemu se najmanje radi o tome. To je dnevnik superiorno inteligentne, kak' bi rekli, "neprilagođene" djevojčice koja postaje djevojka. Ona sustavno dovodi u pitanje autoritet roditelja i odraslih uopće, sumnjalica je, staromodnim rječnikom ona je "neposlušna". Obrazovni sustav moje generacije bi ju tretirao kao "problematično i svojeglavo dijete koje previše razmišlja". Taj "sloj" tog dnevnika desetljećima je bio tabu jer bi njegovo promišljanje bilo shvaćeno kao revizija antinacističkog simbola. Upravo su nebrojene učiteljice i lažni moralisti moje generacije mogli biti meta tih bilješka, ali to je i dvostruka ironija: pretvorivši dnevnik u simbol, onemogućili su njegovo integralno čitanje. Ovo bi se moglo varirati na još mnogo stranica, ali samo ću još nešto reći o onoj rečenici koju sam slučajno prvu pročitao kada sam konačno taj dnevnik uzeo u ruke. "Nekim roditeljima nisu dovoljna njihova vlastita deca, već moraju i tuđu odgajati!".