U slijedu diljem Hrvatske uobičajeno učestalih svetih misa posvećenih različitim dovitljivim prigodama, danas se obilježava spomendan na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Kod nas se tog datuma - 23. kolovoza - komemoriraju isključivo stradalnici bivšeg jugoslavenskog komunističko/socijalističkog sustava i režima i one žrtve ubijene pri samom kraju Drugog svjetskog rata kada se samo na ovom prostoru u Europi još tjedan dana vodio rat jer se vojni gubitnici nisu željeli predati, iako je nacistička Njemačka kapitulirala 8. svibnja 1945. Ne komemoriraju se samo civilne žrtve nego katkad, pa i nerijetko, i pripadnici Ustaške vojnice ili Wehrmachta, a oni jako teško mogu biti žrtve „totalitarnog i autoritarnog režima“ - ako već ne onog kojem su sami služili. Posljednjih godina na taj dan, tako će biti i ove godine, uz prisustvo potpredsjednika Vlade Tome Medveda, pokapaju se pojedine osobe poginule u Drugom svjetskom ratu i ranom poraću. To se čini kao smisao i glavna poruka obilježavanja Europskog dana sjećanja u Hrvatskoj.

Kada se odlukama Europskog parlamenta ustanovio Dan europskog sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 23. kolovoza, a to se konačno dogodilo 2009. godine, europski zastupnici nisu nipošto imali namjeru revidirati povijest Drugog svjetskog rata (za ovu odluku bili su i socijalisti i liberali EP-a) nego osuditi nesumnjivo zločinačku praksu sovjetskog i prosovjetskog staljinizma te odati počast žrtvama, kako se praksa ne bi ponovila. Sigurno nisu mislili da je to dan kada bi trebalo pokapati ostatke neidentificiranih fašističkih vojnika i sahranjivati ih uz državne počasti.

Europski dan sjećanja ustanovljen je kao dan kad je potpisan sovjetsko-njemački sporazum Molotov-Ribbentrop 1939. godine. Osim proslave Dana pobjede u Europi, veliki simbolički komemorativni značaj ima 27. siječnja kao Dan sjećanja na žrtve holokausta. To prisjećanje njeguju uglavnom (još uvijek) sve europske zemlje, a relativno „mladi“ Dan europskog sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, stvarno obilježava negdje trećina zemalja EU-a, zemlje istočne Europe koje su proživjele komunizam/socijalizam. Ponajviše stradalničke su tri baltičke zemlje - Litva, Latvija i Estonija koje su više desetljeća bile unutar Sovjetskog Saveza pa su njihovi građani bili izravni sudionici „autentičnog“ staljinizma, baš onog na samom izvoru. Onda su tu i poslijeratni komunističko/socijalistički režimi u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj čiji je sustav u cjelini bio osjetno represivniji nego jugoslavenski. 

Inicijativa je krenula iz Praga, praškom Deklaracijom o europskoj savjesti i komunizmu 2008. godine, a glavni je obol u tom poslu imao disident, književnik Vaclav Havel. Hrvatski sabor je 2011. godine uvrstio u svoj kalendar 23. kolovoza kao spomendan na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Bez obzira na Deklaraciju Europskog parlamenta iz 2008. godine o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve i staljinizma i nacizma potvrdu Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009., zapadnoeuropske zemlje za taj dan sjećanja ni danas baš ne mare, jer one komunizma nisu okusile. Iako, Europski parlament je 19. rujna 2019. donio novu rezoluciju „o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“, u njoj je osnažio prijašnje dokumente i još izrazitije istaknuo represivnost i zločine komunističkih režima, a tada su desni mediji u Hrvatskoj, likujući, interpretirali novi dokument kao „izjednačavanje nacizma i komunizma“. 

Hrvatske vlasti očito misle kako je ovaj dan rezerviran da bi se uz državne počasti pokapalo ostatke neidentificiranih fašističkih vojnika (FOTO: HINA)

Međutim, ne izjednačavaju se nipošto niti u toj rezoluciji zločini nacizma i komunizma, ali se izričito i za mnoge kontroverzno tvrdi da su paktom Molotov-Ribbentrop i njegovim tajnim protokolima 23. kolovoza 1939. godine komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka „podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa između svoja dva totalitarna režima, otvorivši tako put za izbijanje Drugog svjetskog rata.“ Dakle, Hitler nije najodgovorniji za svjetski rat, i Staljin je jednako odgovoran? Spominje se tu dakako i nepobitna činjenica da su Sovjeti dva tjedna poslije Hitlera napali Poljsku, iste godine i Finsku, a 1940. pripojili Litvu, Latviju i Estoniju te dio Rumunjske. Rusi su uvijek taj jako, jako sporni Pakt branili tadašnjim okolnostima, odnosno situacijom u kojoj u Europi nije bilo spremnosti da se suprotstavi Hitleru. A nakon što ih je Hitler (ipak) napao, Rusi i općenito Sovjeti imali su u ratu najviše poginulih vojnika.

HDZ-ova politička retorika, pa i iz desetljetnog predsjednikovanja Franje Tuđmana devedesetih bila je izjednačavanje „totalitarnih režima“, konkretno, kad je riječ o Hrvatskoj, ustaštva (iako ne tim riječima) i „jugo-komunizma“. Posljednjih godina, posebno se u tome isticala bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Nema osude nekog proustaškog incidenta, a da se ne spomene i komunizam. Kao da će se komunizam (i Jugoslavija, što je najvažnije!) baš sutra-preksutra ovdje vratiti. U ravnotežnoj osudi „svih totalitarizama“ prednjači danas oprezni Gordan Jandroković a tek u posljednje vrijeme Andrej Plenković izbjegava staviti fašizam (ustaštvo) i komunizam u istu rečenicu i tako ih izjednačiti kao „sve totalitarizme“. 

Ustavni temelj Republike Hrvatske je ZAVNOH, a ne NDH. Čak je i Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje je 2017. godine osnovao Plenković, teorijski razdvojilo težinu zločina, šteta i simbola NDH-zije i „jugo-komunizma“, ali je ipak na kraju sve izbalansiralo preporukom o mogućnosti korištenja ustaškog pozdrava u komemorativnim prigodama. Kao da nije bilo očekivano da će se svaka prigoda za ustaševanje proglasiti „komemorativnom“. 

Bitne razlike nacizma, fašizma te komunizma/socijalizma su notorne, koliko god ih mnogi ne žele vidjeti. Rasna ideologija je temelj fašističkih režima, a komunistička ideologija (ali uglavnom samo na papiru!) je humanistička i oslobodilačka. U Hrvatskoj još mnogi tvrde da je antifašizam jednako komunizam, to nije istina. Kao što mnogi ovdje automatski svrstavaju u „ljevičare“ one koji su antirasisti, nemaju baš ništa protiv Srba, kao ni protiv bilo kojeg drugog naroda. Jer, valjda je normalno i većinski mrziti!?

Zapravo su u tom „zločinačkom“ jugo-komunizmu svi narodi s ovog prostora doživjeli dotad neviđeni ekonomski, socijalni pa i kulturni prosperitet, a to uopće nije bilo pravilo u istočnoeuropskim državama u sovjetskoj sferi utjecaja, upravo suprotno. Zato glavno povijesno „zlo“ - po viđenju hrvatske vlasti ovih 30-ak godina - realno ne može biti komunizam, nego je problem što je to bio jugo-komunizam, dakle, antinacionalni, tobože velikosrpski, antihrvatski režim. Neistinito.

Važno bi bilo da se danas sjećamo za budućnost, za ljudska prava, slobodu, jednakost i solidarnost svih u Hrvatskoj i u Europi, a ne u prilog nekrofilije i forsiranja loše prošlosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tris/Hrvoslav Pavić