Čin, prvi - Nevjerni sin se vraća kući

Radnja se odvija u zapuštenoj redakciji, gdje gosp. Lupiga sjedi iza stare pisaće mašine, olovka mu je iza uha, a na vratima se pojavljuje lijep i naočit mladić

MIRO: Evo, vratio sam se pisati kolumnu..

LUPIGA: Ti, nevjerni slugo, izdajico pisane riječi, samozvani radniče, kako se usuđuješ?!
(Dok priča, znoj mu vidno izbija ispod kragne od košulje, kao da mu je neugodno)

MIRO: Ali, nisam imao vremena, morao sam raditi i...

LUPIGA: Morao si raditi?, pa zaista jedno bijedno i patetično objašnjenje što te nije bilo, nisi mi se javljao na telefone, nisi odgovarao na mailove, ponekad bih te vidio na ulici, ali si se pravio da me ne poznaš...ha?

MIRO: Znate, imao sam nekih problema oko pisanja, kao da me uhvatila neka kriza, (dok to objašnjava značajno si popravlja kravatu) neka neobjašnjiva sila me sputavala, ograničavala i nije mi dala da pišem....čak sam pomislio, znate (lagano kašljuca u stranu ) da sve to ne valja...(spušta pogled kao da mu je neugodno).

LUPIGA: NE VALJA?! (bijesan lupa šakom o stol), a sve te vijesti i novice koje su ljudi pisali, sve te prekrasne kolumne, sav taj trud tih ljudi. Koliko su samo noći probdjeli nad računalom, koliko su samo reklamirali stranicu, a ti! (pogleda ga prezirno) ti si imao kreativnu krizu....jadno

MIRO: Mislio sam ako mogu dobiti još jednu priliku, znate sad sam malo pametniji, čak i malo imam nekih ideja

LUPIGA: A, ne!, ne trebamo tvoje ideje, ne trebamo tvoje pisanje, ne trebamo više tvoju pomoć.

MIRO: ...(snuždeno), dobro, idem ja sad...

LUPIGA: (skida naočale), ajde, ajde, nisam tako mislio, pitat ću ljude koji pišu ovdje što ću s tobom. (diže telefonsku slušalicu i okreće broj..) Halo, Lupiga je, tu je onaj Miro......da, da, taj (smijeh), ma je, da ga samo vidiš.....što ću s njim.....misliš?!, ma da i ja mislim tako...neka napiše nešto pa ćemo vidjeti...(spušta slušalicu). Šef se složio..ajde sjedi pa napiši nešto.

MIRO: Hvala gospodine Lupiga. Neću iznevjeriti vaše povjerenje.