Netko učen jednom je rekao nešto u stilu kako „povijest stvaramo u sadašnjosti“ imajući na umu da upravo radi toga nemamo taj osjećaj stvaranja nečega što će jednom u budućnosti možda biti važno, možda biti baština …Tako i mi danas, sve užurbanije i ubrzanije krećući se kroz svoj život gotovo utopljen u baštini svake vrste (prirodnoj, povijesnoj, materijalnoj i nematerijalnoj) tu baštinu i ne primjećujemo, štoviše često smo upravo mi ti koji je iz neznanja ili čega god uništavamo, potiskujemo, omalovažavamo i tako je tjeramo u zaborav ili pak mehaničkim putem činimo nestati. Pokazujemo se na taj način lošim baštinicima sagledamo li se vrlo globalno u toj zamjenici „mi“ i budemo li sasvim i bolno samokritični.

No uvijek i svugdje postoje ljudi koji su tu vjerojatno s razlogom da bi ukazivali, pokazivali i na određeni način podučavali nas nesavjesne kako bismo trebali biti ponosni na svoju baštinu i kako bismo je s ljubavlju trebali baštiniti i u tom smjeru odgajati i svoju djecu. Ljudi kojima je, kako bi rekla jedna teta s Kornića iz knjige „dano da vide“. Iako pisanu jednostavnim jezikom bliskim svakome (što ističem kao posebnu vrijednost) i duhovitošću prožetu knjigu „Tajne otoka Krka“ shvatila sam upravo kako sam vam pokušala objasniti: kao svojevrsni udžbenik o ponovnom zaljubljivanju u svoj otok.

U knjigu nas autori uvode koristeći stari prokušani recept – prvo se našaliti na vlastiti račun, pa će ti šale na tuđi biti manje uzete za zlo; a šalama i finim humorom ova knjiga itekako obiluje. U ovo vrijeme danas, u kojemu nam toliko nedostaje smijeha ovakvo štivo koje se čita s osmijehom silno nam je potrebno. Ova je knjiga dokaz kako se i povijesne i dokumentarne teme mogu obrađivati na razumljiv i pristupačan, a iznad svega, način zanimljiv i zabavan svakome.

Knjiga „Tajne otoka Krka“ pravo je obiteljsko izdanje. S jednakim će je guštom pročitati i stari i mladi. Ona je za svakoga tko voli ovaj otok bez obzira da li je otočanin, da li je ovdje rođen, doseljen ili pak s njega odseljen. Jednako tako to je i knjiga za neke buduće ljubitelje našega otoka …

Prvo na što sam pomislila čitajući, bilo je kako bi knjigu trebalo prevesti, barem na engleski jezik. No, što sam dalje odmicala s čitanjem, ta mi se ideja sve manje sviđala. Probudio se u meni onaj strah „domoroca“ i ona (da li je to sebičnost ili djetinjarija, ne znam) zaštitnička ideja o tome kako je najbolje da tajne tajnama ostanu … možda je to jedini način da ih sačuvamo; jer, kako sam već spomenula na samom početku, a htjeli mi to priznati ili ne, već duže vrijeme samo nijemo svjedočimo promjenama krajobraza koji nas okružuje. Svjedoci smo nestajanja „pod Učkun kućic belih, mićih kot suzic velih“ i tihe okupacije krajolika betonskim zdanjima bez duha, stila i „osobnosti“ u svim već izmišljenim i novo izmiješanim bojama, a sve uz gromoglasno i prenaglašeno isticanje takozvane održivosti u razvoju i sličnih kovanica koje zgodno zvuče. Samo, održivosti koga i čega? Gdje je nestao takozvani „mediteranski stil gradnje“?

Bojim se da nam održivost u pravom smislu riječi vrišti bez glasa ili na nekoj frekvenciji na kojoj je mi nismo u stanju čuti, a ni očima je nismo u stanju vidjeti – prepoznati. Zaslijepljeni zlatnom teladi doduše u nešto tehnički modernijem i savršenijem obliku, gazimo preko nje bezobzirno ne razmišljajući pretjerano o tome što će iza nas ostati generacijama koje dolaze. Što će oni od nas baštiniti? Održivost vrišti i iz ove knjige. Imam dojam da su nam autori željeli razigrati maštu zagubljenu između betonskih zdanja. Između redaka iščitala sam taj isti strah ili djetinjariju (sebičnost dakle možemo potpuno isključiti, jer knjiga dokazuje da ista ne postoji) koji je i mene obuzeo i tada čovjek poželi da zaista postoje mitska bića iz priča u knjizi i da sva ona zajedno, bez obzira na prvotnu opredijeljenost upru sve svoje snage u zaštitu onoga što je još ostalo toliko vrijedno, a toliko neprimjetno i beznačajno većini nas svakodnevnih koji na otoku obitavamo.

Dokumentarističko obrađivanje tema od kojih će barem jedna taknuti u živo sjećanje ili osjećaj pripadnosti ili ponosa, svakoga od nas pretvara ovu knjigu u svojevrsno duhovno štivo koje će pažljivog i zainteresiranog čitatelja navesti na razmišljanje – propitivanje o vlastitoj ulozi u shvaćanju vrijednosti otočne baštine, povijesti, krajolika, flore i faune. Vjerujem da će nemali broj čitatelja uzeti knjigu pod ruke pa put pod noge… tragovima autora, a vođeni nanovo probuđenim avanturističkim duhom kakvoga smo zadnji put osjetili u ono doba dok smo bili djeca i ne znam kako vi, ali mi „mularija z Dubašnice“ smo znali svaki kantunić od našega maloga svita. Drugima će pak knjiga vratiti sjećanje na neke legende i priče koje su jednom slušali od svojih starijih ili na neka svjedočanstva koja su sami doživjeli, pa će ista možda pronaći svoje mjesto u već najavljenom nastavku „Tajni …“. I konačno, umjesto zaključka, naklon autorima, jer su znali sačuvati dijete u sebi, a rezultat čega je ova vrijedna, topla i jednostavna knjiga.