Autor ove zbirke nije rođeni Iločanin, ali je u Ilok zaljubljen. On taj grad nosi u sebi, a grad u njemu živi. Ilok parkova, toplih ljudi, krajolika koji ostavlja bez daha. Ilok domova koji su se uselili u male tople kućice kao iz bajki ... Jer kuća je kuća, a dom je dom ... o čemu će nas autor poučiti u svojoj zbirci.

Bogdan Mesinger vješto vlada naracijom. Rečenice su mu smirene, pune ljubavi za grad o kome pripovijeda i topline, ponekad sjete, tako da čitatelja stavlja u poziciju malog djeteta koje kraj ognjišta otvorenih usta u čudu sluša priče starijih.

Dođe li ova zbirka pripovijetki u ruke nekome kome je Ilok još uvijek predaleko, vjerujem da će ga uspjeti toliko zaintrigirati svojim opisima svitanja dana nad Dunavom ili pak početka sumraka u samom centru gradića, kada sama ljubav šeta ulicama i parkovima, da će poželjeti što je prije moguće i sam dotaknuti dio tog skrivenog duha.

Knjiga "Skriveni duh Iloka" jest posebna knjiga. Posebna, jer priča o gradu. Priča o gradu kakav je bio, o povijesti grada. Posebna, jer priča o gradu koji je tu, a kojega nema. Posebna je i jer priča i o ljubavi prema gradu, jer da te ljubavi nema, ne bi bilo ni ove knjige. A da je o ljubavi riječ, posvjedočit će svatko tko je knjigu držao u rukama i pročitao bar poneku pripovijetku iz nje. Kroz Ilok, i kroz priče o njemu i o životu u njemu i oko njega, kroz sačuvane legende i razmišljanja autor međutim, priča i o sebi. O sebi i svojim pogledima na svijet. Svijet kakav je bio i svijet kakav je nastao pa mi o njemu svjedočimo.

Kao da je postojala neka točka koja je odredila svijet prije i nakon nje, a Ilok se našao negdje u središtu upravo te točke, kao da je i sam tom točkom postao. Hoće li postojati ljubavi, i hoće li biti dovoljno snage kojom će Ilok ponovo zasjati u svom sjaju – kojega zaslužuje. Hoće li oživjeti domovi koji će ponovo domovima biti, hoće li se vratiti život u dvorac i među zidine. Hoće li i mrtvi i živi u Iloku oživjeti sklad i mir i hoćemo li kao ljudi uopće početi ponovo zamjećivati lijepo? Pitanja se sama nameću dok čitamo Mesingerovu umirujuće blagu knjigu.

Ona budi onu čežnju za ljubavlju, za osjećajem vrijednosti za potrebom očuvanja svijesti o sadašnjem trenutku, ali i sjećanja. Jer, što bismo bili i gdje bismo bili da izbrišemo sjećanja? Čim otvorimo knjigu pronaći ćemo pitanje koje je ljude koji su živjeli davno prije nas također navodilo na razmišljanje: "Što je po tebi sreća?". Netko je odgovorio: "Od voljenog voljen biti.". Mislim da je mudro i istinito odgovorio, a složit ćete se i univerzalno. Vjerujem da se i skriveni duh Iloka slaže s odgovorom.

Jer, sve dok si voljen, nema ti kraja ni zaborava. Tako je s ljudima, tako je i s gradovima ...