John King: Panker  (Celeber, 2002.)

Svima je nama, tokom naših formativnih godina muzika neizmjerno mnogo značila. I meni, naravno, i to toliko da sam do današnjeg dana uspio sakupiti zbirkicu sa više od 1 000 albuma glazbe najrazličitijih pravaca. A Joe Martinu (junaku Kingova romana Panker) glazba u životu znači sve... uz nju je odrastao, opijao se i tulumario; ljeta je radeći provodio da bi si je mogao priuštiti, a kako vidimo pri kraju romana, nadomak svojih četrdesetih napokon od glazbe i živi. U njegovom slučaju nije riječ o bilo kakvoj vrsti glazbe, nego jedino i isključivo o PUNKU, sa svim njegovim podvrstama i smjerovima, ali ipak s naglaskom, naravno, na zlatnom razdoblju punka - iz zadnje trećine sedamdesetih godina.
Roman je sastavljen od tri dijela u kojima pratimo Joeov život u rasponu od njegove 15. pa sve do 38. godine (odnosno od 1977. do 2000. g.).
U prvom dijelu Joe Martina, petnaestogodišnjaka, zatječemo u Londonu i upoznajemo njega i njegovu škvadru kroz niz njihovih mladenačkih tulumarenja, opijanja, uzaludnog slinjenja za pripadnicama suprotnog spola, kao i divljanja na koncertima punk bandova, sve do tragičnog događaja koji će njegov život skrenuti u drugi kolosijek i promijeniti mu cjelokupni tijek.
Drugi, po meni i najkvalitetniji dio romana, čitatelja baca 11 godina naprijed, u 1988. godinu. Joe već tri godine konobari u baru u Hong Kongu, a iznenadni primitak pisma iz domovine sa viješću o samoubojstvu najboljeg prijatelja potiče ga na povratak u Englesku. Tokom njegova šestodnevnog putovanja Transsibirskom željeznicom mi nizom flashbackova saznajemo uzroke njegova napuštanja Engleske, kao i događaje koji su uslijedili između 1977. i 1985 godine, a koji su ga nagnali da se zaputi na Istok. U ovom dijelu romana John King iskorištava priliku da nam zaista dojmljivo i iscrpno, dokumentaristički, kroz niz esejističkih odlomaka prikaže težak život ljudi pod rigidnim režimima dviju totalitarnih diktatura (Kina i SSSR).
Treći dio romana odigrava se 2000. g. a Joe je nadomak svoje četrdesete, živi po starom - još uvijek solo, dane provodeći sa društvom po pubovima, a za život zarađujući preprodajom starih ploča i karata za koncerte... sve do trenutka kada ga neočekivani susret ponovo vraća u prošlost i nagoni na postupak kojim će izmiriti neke neraščišćene račune iz mladosti, te napokon tu istu prošlost poslati tamo gdje spada - u podsvijest, iz koje se izvlače samo ugodni i sretni trenuci koje uspomenama nazivamo.
Panker je hladna, oštra, britka, beskompromisna proza, upravo poput punk glazbe kojom su životi protagonista romana prožeti, a koja čini zvučnu kulisu svim događajima u romanu opisanima.
To je glazba ulice, poezija koja uvjerljivo oslikava besperspektivnost mladih ljudi zadnje trećine sedamdesetih godina, lirika koja bijesno reži na svijet i kojom je britanska mladež digla bunt protiv Thatcherovskog društva, establišmenta i vlasti. Roman je lišen ikakvih lirskih i emotivnih pasaža, upravo poput čvrstih psovačkih Sex pistols, Damned, Exploited ili Dead Kennedys stihova i ritmova, koji predstavljaju savršen soundtrack ovom romanu pa ćete tijekom čitanja zasigurno, poput mene, s polica izvlačiti prašnjave plejke i kasete Clasha ili Ramonesa, te se tako barem na kratko vratiti u svoje tinejdžerske, anarhijom obojene buntovne dane (u mom slučaju s početka devedesetih, kada sam gotovo svakodnevno, u riječkom Pallachu divljao, sa pivom u ruci, Nirvanom, Pixies i Sonic Youth u ušima i Rocket to Russia majicom na sebi).
Najveća kvaliteta romana, uz dojmljiv prikaz razvoja britanske punk scene i života grupice mladih ljudi (u rasponu od dvadesetak godina) tom istom glazbom inficiranih, ogleda se u filigranski preciznom prikazu i analizi ekonomsko-društvenog i sociološkog stanja britanskog društva u razdoblju od 1977 do 2000.g, kao i oslikavanja bijede i siromaštva ljudi pod totalitarnim režimima u Kini i SSSR-u, kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.

John King : Tvornica nogometa  (Celeber, 2003.)

U romanu Tvornica nogometa pseudonimom John King zakrabuljeni britanski književnik daje nam uvid u stil i način života pripadnika navijačke skupine engleskog nogometnog kluba Chelsea. Roman odlikuje sirovi realizam prikaza navijačke subkulture sa svim konotacijama koje pojam huliganskog navijaštva podrazumijeva: od radikalnog nasilništva i ratobornog bijesa koji se ispoljava na pripadnicima navijača suparničkog kluba, do opijanja, drogiranja i "brzopoteznog" jednokratnog seksa.
Roman je strukturiran kroz niz, otprilike deset-straničnih poglavlja ulančanih tako da nakon svakog poglavlja glavne fabularne linije (kojom pratimo grupicu navijača Chelsea na domaćim i gostujućim utakmicama njihovog kluba) slijedi poglavlje koje dotične navijače smješta u socijalno-društveni kontekst, oslikavajući ih od strane likova izvan navijačkog miljea, a s kojima su povezani susjedskim, rodbinskim ili prijateljskim vezama, pa tako svako poglavlje ustvari tvori proznu jedinicu koja se može čitati i kao kratka priča.
Čitanjem ovog, a i prethodno "obrađenog" romana Panker, dade se zaključiti da je John King socijalno osviješten autor evidentno lijeve političke orijentacije koji nam u ovom slučaju osim autentična prikaza načina života predstavnika britanskih huliganskih navijača podastire i esejističko razmatranje položaja britanske radničke klase sa početka i sredine osamdesetih godina, a koja je fenomen navijačke subkulture i huliganstva i iznjedrila.
King prikazuje život britanskih blue collars u svoj surovosti siromaštva koja ga karakterizira, ali to čini nenametljivo, bez moralizatorstva i dociranja, puštajući čitatelja da samostalno, na temelju predočenih mu primjera iz realnog života donosi svoj sud i zaključke. Autor čitatelju niti u jednom trenutku ne nameče svoje mišljenje, ali je njegov stav o rečenoj problematici sasvim jasan i razvidan.
Kingovi navijači su naprosto "ovisnici o adrenalinu, narkomani u krizi, u potrazi za šutom dobre tučnjave", a on namjerno izbjegava profiliranje likova, a time i njihovu individualizaciju, da bi tako naglasio njihovu pripadnost skupini (navijačkoj). Kao pojedinci oni su otpadnici od društva, luzeri i marginalci, a pripadništvo grupi daje im snagu i samopouzdanje, dok je nasilništvo i brutalnost ispušni ventil kojim svijetu žele ukazati da uopće postoje.
Kingov rukopis karakterizira iznimna energičnost, adrenalin se naprosto prelijeva preko stranica, a sva brutalnost navijačkog bijesa gotovo da je opipljiva, dok mačizam (anti)junaka prelazi sve granice prihvatljivog i dozvoljenog pa bi štivo svojom političkom nekorektnošću i amoralnošću moglo neke čitatelje možda i povrijediti.
Kingovi navijači ustvari idu utabanom stazom njegovih pankera iz prethodnog romana, čiju borbu protiv establišmenta i vlasti nastavljaju nešto drukčijim i brutalnijim sredstvima. Naravno, njihovo ponašanje ne opravdava nezavidan socijalni status, ali King svojom prozom indirektno ukazuje na pogubnost i nečovječnost modernog kapitalizma kojega su obje skupine produkt, ali i direktne žrtve.
Usuđujem se pretpostaviti da King svoje stranice piše na temelju vlastitog iskustva stečenog kao pripadnik navijačke skupine nogometnog kluba Chelsea, jer neobuzdanost, uvjerljivost i autentičnost prikazanog naprosto oduzima dah, a ujedno je miljama daleko od tematski srodnog, ali bitno umivenijeg i pristojnijeg, srednjostrujaškog i široj publici lakše prihvatljivog Hornby-jevog romana Nogometna groznica, koji je prema Tvornici nogometa kao sterilni adult oriented rock prema neobuzdanom punku.

Slijedećim linkom možete zaviriti između korica romana Tvornica nogometa i pročitati nekoliko stranica.