Harry Silver je tridesetogodišnjak, zaposlen na TV-u kao producent uspješnog talk-showa, i vodi lagodan život sa prelijepom ženom i 4-godišnjim sinčićem... sve do dana kada zbog nepromišljenog one-night-standa s kolegicom sa posla sve to gubi, jer ga žena napušta, te se suočava sa iznenadnom ulogom samohranog oca svome malom sinčiću. Naravno, kako nesreće redovito dolaze u paru, vrlo skoro on gubi i dobro plaćen posao, pa nadalje mi pratimo njegovo svakodnevno hrvanje sa mnogobrojnim problemima i roditeljskim brigama. Paralelno svjedoci smo i njegova odnosa sa svojim roditeljima, prvenstveno ocem, djetetovim djedom, u kojemu Harry vidi čvrstu osobu i uzor sebi nedostižan, ali postepeno otrkriva i dotad mu skrivene sličnosti s tom samo naizgled grubom osobom...
Nažalost riječ je o blijedom proznom djelu, punom patetičnosti i sentimentalnosti i štivu kojem nedostaje lucidnosti i duhovitosti kakve posjeduje npr. Nick Hornby, koji je začudo, baš kao i Tony Parsons samohrani otac, i to autističnog djeteta, i čiji prozni rukopis Parsons nastoji imitirati i dostići, ali bez vidljivog uspjeha. Ustvari činjenica da Parsons ovdje fikcijski uobličuje svoja vlastita iskustva izvor su mojih pretpostavki da je i njegova duboka proživljenost sličnih događanja uvjetovala i prečesto zapadanje u sentimentalnosti i patetiku, što naravno autora ne opravdava i ne umanjuje loš ukupan čitateljski dojam. Roman je prepun klišejiziranih situacija, a za zamjeriti mu je i fabularnu predvidljivost, kao i preopširnost. Glavni lik, za razliku od Hornbyjevih vječnih adolescenata, u svojoj nezrelosti nije nimalo simpatičan, a ponajviše iritira njegovo odbijanje vlastite krivice za situaciju u kojoj se našao. Autor temi pristupa preozbiljno, bez duhovitosti, s prevelikim dozama sentimentalnosti, često se ponavljajući i nerijetko zapadajući u patetiku, što već nakon prvih stotinjak (od ukupnih 330) stranica postaje zamorno, pa čitatelj počinje gubiti interes za likove i tijek njihovih sudbina. To je proza bridget-jonesovske vrste, ali po meni još i niže razine kvalitete od dotične bestsellerske uspješnice, od koje je razlikuje višak pretencioznosti i patetike uz osjetan manjak duhovitosti. Roman osim postupnog sazrijevanja Harryeve ličnosti i njegovog prilagođavanja samostalnom roditeljstvu dotiče i temu brakorazvodnih parnica i borbe roditelja oko skrbništva nad djetetom, ali ponovo odviše klišejizirano i s predvidljivim ishodom. Na kraju romana osim što Harry sazrije kao osoba te spozna dotad mu nepoznate vrijednosti brige za druge ljude i odvikne se od svoje egocentričnosti i samoljublja, on, naravno, pronalazi i novu ljubav svog života, uz neizbježni sladunjavi happyendovski prizor trčanja na aerodrom sa kojega je zrakoplov sa njegovom dragom, naravno, već poletio, ali ona se, of course, na njega nije ni ukrcala. Nažalost, također je i prikaz odnosa Harrya sa svojim ocem nafilan nebrojenim klišejima, uz neizbježnu starčevu smrt od raka i srcedrapateljne patetične scene objašnjavanja pojma smrti četverogodišnjem djetetu. Znam, znam, sve su to realne životne situacije, ali je ipak za zamjeriti njihovo neinventivno ljigavo patetično uprizorenje.
Roman će ipak zasigurno naći svoju publiku, i to prvenstveno u sada već sredovječnim gospođama koje su prije dvadesetak godinica zadužile industriju papirnatih maramica suze roneći nad sudbinom Dustina Hoffmana u filmu Kramer protiv Kramera. Izbirljivije čitateljstvo željno suvremene britanske proze neka radije posegne za Zadie Smith, Will Selfom ili Ben Richardsom, kojima je 2000. godine Parsons oteo nagradu za najbolji britanski roman godine. Pomoću kojih trikova, to zna samo on.