Godinu dana nakon 'Proleterke' zaprešićka nam je Fraktura podarila još jedan izvrstan romaneskni naslov talijanske spisateljice Fleur Jaeggy - 'Blažene godine kazne'. Ti su romani i tematski i stilski vrlo srodni; krasi ih svojevrsni stilski asketizam, minimalizam i redukcionizam, a oba imaju neimenovanu pripovjedačicu u prvom licu čiju retrospektivnu percepciju događaja pratimo. Riječ je o inteligentnoj prozi lišenoj suvišaka koja nam bez nepotrebnih deskripcija i eksplikacija, putem kratkih, naizgled šturih rečenica (ali bogatih smislom i značenjima) donosi reminiscencije na dane odrastanja od strane cinizmom načete sredovječne žene koja analizira vrijeme u kojem su joj se osobnost i pogled na svijet oblikovali, usustavljali.

U 'Blaženim godinama kazne' pripovjedačica oživljava sjećanje na dane proživljene u brojnim internatima (njih ukupno 12) kojih je polaznica bila od svoje osme pa sve do sedamnaeste godine (od kraja II. Svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća), s naglaskom na vrijeme provedeno u švicarskom Bausler Institutu gdje u svojoj trinaestoj upoznaje i zaljubljuje se u najsmjerniju, najuredniju i najbolju učenicu, nadarenu pijanisticu Frederique. Radi se o zaljubljenosti onkraj seksualnog značenja i bez karnalnosti; o fascinaciji, duhovnoj povezanosti i bliskosti koju pripovjedačica, unatoč izrazitoj Frederiqueinoj distanciranosti, snažno osjeća.

Ritam i način života u internatima određivali su poslušnost i disciplina što pripovjedačica prima kao iskušenje prije 'ulaska u svijet', dok slobodu pronalazi u svakodnevnim ritualnim ranojutarnjim šetnjama prirodom koje ushitom što u njoj izazivaju (a kakav u odrasloj dobi, kako kaže, više nije iskusila) poprimaju odlike magijskog nauka, obreda. O svojim bivšim internatskim sustanarkama (sve redom bogatim kćerima tvorničara, diplomata, veleposjednika i bankara) ona razmišlja kao o mrtvima, te pisanjem vodi nikad započete razgovore s njima, bez imalo žaljenja zbog nedostatka prisnosti, jer je otuđenost bila glavna značajka odnosa među učenicama. Neki od internata bili su vjerskog tipa (da bi se s godinama urušili 'od vibracija koje isparava doba nevinosti' njihovih stanarki) te su se u njima klasne razlike - na primjerima časnih sestara i njihove hijerarhije bazirane na klasnoj pripadnosti i porijeklu – pripovjedačici bez ublažavanja ukazale, socijalno je osvješćujući te na primjeru iz zatvorenog mikro sustava zrcaleći poredak koji vlada na izvanjskoj, makro razini.

Kao i svako prisjećanje, i ovo je fragmentarno, nelinearno i skokovito, s čestim izmjenama fokusa i objekta percepcije. Pripovjedačica nerijetko poseže za ironijom (iza koje se krije gorčina i ojađenost) posebice kada je riječ o roditeljima. Ona se u internatima s razlogom osjećala od roditelja napuštenom, što je posljedovalo turobnošću njezina karaktera ('veselje je teško podnijeti') koji je naposljetku poprimio i sklonost mazohizmu (što i sam naslov daje naslutiti). Pripovjedačica otvoreno govori o svojoj  'nasladi u poslušnosti' pri pokoravanju internatskoj stegi i redu, te priznaje vlastitu 'radost zbog boli', uživanje u razočaranju i inatljivo ustrajavanje u 'užitku da prodre do dna tuge', a koju je uzrokovalo Frederiqueino napuštanje internata. Cijeli se roman tako ispostavlja zbirom misli, ideja i kontemplacija upućenih Frederiquei kao imaginarnoj sugovornici kojoj se pripovjedačica ponekad i direktno obraća i čije pretpostavljene replike i moguće komentare povremeno iznosi, da bi nakon konačnog otrežnjenja i povratka u zbilju u nekim njezinim davnim pogledima, gestama i mimici prepoznala 'nešto zlobno', neki 'olovni neprozirni zastor', kao nužno potrebni refleks kojim će lakše zatomiti vlastitu čežnju za neprisutnom prijateljicom.

U 'Blaženim godinama kazne' do posebnog izražaja dolazi autoričina zavidno razvijena moć zapažanja; u vrlo brojnim, kratkim no iznimno upečatljivim i uvjerljivim opisima osoba i zbivanja Fleur Jaeggy kao da poseže za poentilističkom slikarskom metodom pa svoje poetski intonirane, melodiozne rečenice marno ispunjava mnoštvom sitnih, istančanih detalja i finih poredbi te naslućenih, a prešućenih misli, ostavljenih visjeti u zraku ... do nekog novog, opetovanog uživanja u tekstu ovog literarnog dragulja.