Nećemo trošiti vrijeme na uvod, s obzirom na to da svaka minuta – barem ova naša, novinarska – izgleda dragocjena. Lete izvanredni otkazi, lete redovni otkazi, bogami lete i kolumnisti, pa se povlače i jedni i drugi. Koliko vas, Ivančiću, sve skupa podsjeća na devedesete? Tako je i onda počelo, pa su na kraju letjeli i ljudi…

- Sličnosti je mnogo, pogotovo u metodama, a razlika u odnosu na devedesete tiče se nedostatka alibija. U Tuđmanovo su vrijeme rat, okupatorska agresija i „obrana domovine“ služili kao dežurne izlike za nesmiljene obračune s „neprijateljima“ na unutrašnjem planu, a danas te izlike upečatljivo izostaju. U tom se smislu sadašnji nacionalistički pokret hrvatske desnice čini na svoj način autentičnijim, ideološki čišćim, jer se u pothvat „obrane domovine“ kreće od točke njezine objektivne neugroženosti. Pred hrvatskom naci-desnicom leži izazov da bez blagoslova ratnog stanja konstituira militarizirano društvo. Zasad joj to u dobroj mjeri polazi za rukom, čak i dok nije na vlasti. Naprosto je više kolektivne imaginacije u igri, jer potrebno je sve te „Jugoslavene“ i „komuniste“ načiniti od blata, udahnuti im javni život, a onda ih ritualno dekapitirati. Na djelu je zapravo bizaran pokušaj rekonstrukcije hrvatske države, koja je, prema uvjerenju naci-desničara, spletom nesretnih okolnosti doživjela neke sramotne demokratske devijacije. Prava je istina, međutim, da naci-desnici država u koju se zaklinje uopće ne treba, jer ne zna što bi s njom činila, već je njoj potrebna kontinuirana borba za nju, po mogućnosti što krvavija. Ona nikad nije bila sposobna usvojiti razliku između države i kasarne. S druge strane, danas se u samo nešto jasnijem svjetlu nego prije iskazuje prodana duša hrvatskoga novinarstva. Četvrt stoljeća njegovanja poslušničkog mentaliteta, to je vrlo ozbiljan trening, to je period nakon kojeg si spreman za vrhunska postignuća. Nešto poput uredničke autonomije u nas je već nepoznati pojam. Postalo je sasvim normalno da novinski urednici bespogovorno provode naloge vlasnika medija, naročito ako su ovi upereni direktno protiv novinarskog zanata i novinarske slobode. Borba za striktno razdvajanje ingerencija vlasnika i uredništva u demokratskim je sredinama vođena prije više od stotinu godina, i to sa stanovitim uspjehom, dok kod nas ona ne samo što nije započeta, nego se samo postavljanje tog pitanja smatra gotovo blasfemičnim. Vlasnik je apsolutni gazda, bio on fiškal, trgovac ili utjerivač dugova, i određuje strateške ciljeve radi kojih će novinarstvo biti zloupotrijebljeno, a „profesionalci“ onda krotko odrađuju posao, karijerno se ostvaruju kroz neki vid dobrovoljnog suicida. Nije nimalo slučajno što su na urednička mjesta mahom dospjeli novinarski patuljci, jer je lakše izdati profesiju ako je slabije poznaješ. Zbog toga glavni urednici Slobodne Dalmacije i Novog lista – mislim da se zovu Ivo Bonković i Nenad Hlača – s tolikim žarom preuzimaju ulogu krpi, pomagala s pomoću kojih će vlasnik najprije očistiti nepoželjne sadržaje, potom nepoželjne kadrove, a naposljetku će s njima obrisati pod. Zabavno je što oni te svoje lepršave uloge drugačije doživljavaju, oni sigurno ne misle da su obične krpe, nego valjda vjeruju da su zastave, nacionalne ili korporativne, odnosno jedne te iste. Nikako da shvate kako su zastave, s koje god strane gledaš, također krpe.

Zadnjih se tjedana provlači teza kako novi vlasnik EPH Marijan Hanžeković smišljenom poslovnom akcijom prepušta Slobodnu Dalmaciju konzervativnim, desnim snagama jer da je južna Hrvatska takva, retrogradna, dok će Jutarnji list biti prostor slobode za libertarijance, politikom neopterećene kontinentalce. S obzirom na višegodišnji boravak na relaciji Split-Zagreb, ima li takva podjela smisla?

- Nemam dara za prepoznavanje tih nijansi. Hoće li sličan sadržaj biti ponuđen u „tvrđoj“ ili „mekšoj“ ambalaži, hoće li prevladati „južna“ ili „kontinentalna“ varijanta provincijalizma, u krajnjem je svejedno. A i ne mislim kako su izdanja EPH toliko utjecajna da se ikome isplati taktički ih profilirati. Hrvatska medijska perspektiva najjasnije je izložena na onoj nedavnoj fotografiji gdje se Tomislav Karamarko grli s Velimirom Bujancem, gdje njih dvojica poziraju kao vedri i estetski nepodnošljivi entuzijasti. To da jedan deklarirani nacist, koji se svojedobno slikao u crnoj uniformi sa svastikom na nadlaktici, koji je pozivao na otpremanje Srba u Jasenovac, koji je zagovarao javno spaljivanje Ferala, koji danas kontaminira javni prostor neprestanim govorom mržnje, to dakle da jedna takva uš završi u toplome muškom zagrljaju budućega premijera, nije samo potvrda da se Bujanec trajno izmjestio s margine u zonu mainstreama, nego i svjedočanstvo o ekstremističkom karakteru onoga što se u Hrvatskoj danas naziva političkim centrom. Da se na toj fotografiji kojim slučajem zatekao i Hanžeković, poruka bi ostala potpuno ista, s tim što bi prizor u društvenom i estetskom smislu bio kompletniji.

Cijeli intervju pročitajte na Forumu.

Lupiga.Com via Forum.tm

Naslovna fotografija: Lupiga.Com