„Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA…“, s tim je riječima pred goloruku Teritorijalnu obranu Republike BiH (TO BiH) u travnju 1992. godine stao muškarac „srednjeg rasta, crn, proćelav, bucmast… Strogog pogleda, odlučnih pokreta, uvježbanog glasa za 'dreku' bez mikrofona i razglasa“, kako prvi dojam opsuje jedan od preživjelih njegovih vojnika. Majorova jedinica bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) napustila je Travnik, a Petrović je odlučio ostati i staviti se na raspolaganje TO BiH. 

„Nije prihvatio ni poziv svoje porodice da dođe u Beograd, niti molbu roditelja i svoje supruge da se preseli u Zagreb. S majorom su u bosanskoj ratnoj neizvjesnosti ostali i supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena“, piše Radio Sarajevo na svojem portalu na dan 24. godišnjice smrti heroja obrane Travnika čiji se prvi govor pred vojskom golorukih mladića do danas u riječ pamti.

„Moj djed borio se na Solunskom frontu protiv austro-ugarskih fašista, moj otac borio se i protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, izgleda da je došlo vreme da se i ja borim protiv ovih bradonja sa brda... Bosanac nisam rođenjem ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovde, a živim dugo... Stavio sam se na raspolaganje našoj teritorijalnoj odbrani i oni su prihvatili te mi ukazaše čast i povjerenje da vodim ovaj odred... Prošli ste malo obuke u ova dva dana... Nedovoljno i malo... Ali mi imamo jednu prednost nad našim neprijateljem dragi moji, a to je spoznaja da između njih i vaših porodica stojite samo vi“, grmio je Mihajlo Petrović pred mladićima u uniformama koje je od šatorskih krila na brzaka sašila travnička konfekcijska industrija, prisjeća se svjedok postrojavanja prvih travničkih branitelja. 

„Biće to borba prsa u prsa, za svaku ulicu, za svaku kuću... Njih će biti i više i bolje naoružanih... Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta, budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja neka otima od neprijatelja, ko ne može neka čeka da pogine saborac... Uzimaj, nastavi dalje ili ne uzmiči gde staneš... U tami slušajte moj glas... Nemamo radio veza, nema motorola niti RUP-ovki... Slušajte i radite šta naredim.... I zapamtite između ovog sveta i njih noćas stojite samo vi“, ponovio je major prije nego su posjedali u kamione i otišli put Turbeta. 

„Idućih 24 časa smrt je plesala oko nas. U onoj grmljavini, borbi, jaucima cijelo vrijeme je odjekivao njegov glas. Kao u starim pričama o junacima, mi smo znali dok čujemo taj glas ima nade.... Nakon 24 časa bili smo postrojeni ispred pošte u Turbetu. Major nije govorio, samo je prilazio svakom vojniku pružao mu ruku čestitao i ljubio ga u obraz. Njegov pogled govorio je najbolje - bio je pun ponosa i divljenja za nas“, prisjeća se branitelj kako su nakon žestokih cjelodnevnih borbi 13. travnja 1992. godine obranjeni Turbe i Travnik.

Tisuće Travničana hodale su te ratne 1992. godine u pogrebnoj povorci palog heroja (FOTO: radiosarajevo.ba) 

Ni mjesec dana kasnije major Petrović postavljen je da zapovijeda jedinicom u kojoj su bile i izbjeglice, od srpske vojske protjerane iz vlašićkog sela Mudrike i razočarani kad su doznali da će im zapovijedati Srbin.

„Nisu mu vjerovali, ali samo nekoliko dana. Vrlo brzo je svojim herojstvom major Petrović zadivio gorštake s Vlašića i rodila se teško opisiva, neraskidiva veza među njima. Petrović je zajedno s Mudričanima na Šešićkoj planini ratovao četiri mjeseca neprekidno napadajući neprijatelja. Svojim borcima je govorio, kada bi kretali u akciju, da ne dozvole da on živ padne četnicima u ruke. 'Ako me zarobe odmah pucajte u mene', naređivao je“, piše portal Radio Sarajeva citirajući što je major o svojim suborcima rekao novinarki Nađi Riđić na ljeto 1992. godine, nekoliko mjeseci prije nego što će poginuti na ratištu: „Moji borci su gorštaci iz bosanskih šuma kojima život nikad ništa nije poklanjao, nego samo uzimao. Oni su dobričine koji su svojim komšijama Srbima sve opraštali do onog trenutka kada su im zapalili domove u Mudrikama, koje su krvavo decenijama gradili."

Poginuo je 25. listopada, a dva dana kasnije usred ratne 1992. godine tisuće Travničana i njegovih suboraca svih vjera i nacija u jezivoj je tišini ispratilo gromki glas koji ih je vodio kroz bitke. 

„Travnik je imao sreće da u njemu živi major Mihajlo Petrović. Kraj onih naših kenjaca četnici su do podne mogli biti na Plavim vodama...“, piše na svojem blogu branitelj prisjećajući se Prvog travničkog odreda. Njih 300 u stroju, svih vjera i nacija skrenuli su vojsku iz Zeničke kasarne JNA prema Vlašiću. Nekoliko mjeseci nakon majora Petrovića, na ratištu je poginuo i njegov sin. Travniku je ostao junak, čovjek koji nije pao za naciju, nego u borbi za ljude s kojima je živio.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: radiosarajevo.ba