Tekst povjesničara, novinara i aktiviste Nedžada Novalića prenosimo s portala Analiziraj.ba

Američki historičar Howard Zinn (1922-2010) objavio je 1980. godine „A People’s History of the United States“ (kod nas prevedena kao „Narodna povijest SAD-a“, Zagreb 2012) da bi, kako je sam pojašnjavao, javnosti ponudio jednu, do tada nauštrb nacionalističkog glorificirajućeg narativa, zanemarenu i skrajnutu historiju Sjedinjenih Američkih Država. U inspirativnom uvodu o ulozi historije i historičara, Zinn odbacuje ideju neutralnosti podsjećajući da je nemoguće biti neutralan u vozu koji se kreće. Birajući poziciju onih čiji se glas nije čuo, iako su po pravilu činili većinu, Zinn nas vodi putem svojevrsnog otkrivenja. 

Zašto se u priči o dolasku kolonizatora u američkim udžbenicima upadljivo preskaču krvave epizode istrebljenja lokalnog stanovništva? Epizoda, koja je cementirana kroz praznik Kolumbov dan, isključivo se predstavlja kao dolazak ljudi bez zemlje u zemlju bez ljudi, da se poslužim jednom jednako netačnom krilaticom iz izraelsko-palestinskog konteksta. Zinn u lice američke javnosti baca i druge neželjene epizode, od ukidanja ropstva bez emancipacije, brisanja žena, krvavih lomljenja radničkih štrajkova, imperijalističkih ratova za nove teritorije u kojima su ginuli najsiromašniji, do nevjerovatne priče o Amerikancima koji su išli oslobađati Evropu od nacizma dok su se u svojim rodnim gradovima mogli voziti samo u zadnjem dijelu autobusa.

Baštineći tradiciju američke ljevice, Zinn je bio uvjereni protivnik američkog imperijalizma. Kao Jevrej i veteran iz Drugog svjetskog rata do kraja je ostao protivnik cionizma, smatrajući stvaranje Izraela greškom koju je, s obzirom na protok vremena i stanje na terenu, bilo moguće ispraviti jedinstvenom, sekularnom, državom za sve Jevreje i Arape (u idealnom scenariju) ili pak kroz dvije odvojene države. Valja dodati i da je Zinn bio skeptičan prema američkoj intervenciji u BiH i Kosovu, iako je oko pitanja američkog intervencionizma bio mekši od, naprimjer, Noama Chomskog. Zinn je, nesumnjivo, populista, što se vidi i iz samog naslova njegove knjige koja bi se komotno mogla prevesti i kao „Populistička historija SAD-a“. Iako populizam danas ima najčešće isključivo negativno značenje, to nije jednoznačan termin, posebno kada se vodi računa o historijskom kontekstu.

Trumpova kontrarevolucija

Niz ideja koje je Zinn zagovarao još od 1980-ih postat će šire prihvaćene tek nakon protesta na američkim ulicama zbog ubistva Georga Floyda. „Ne mogu da dišem“, Floydove posljednje riječi upućene više od 20 puta bijelom policajcu koji mu je nogom pritiskao vrat, odjeknut će ne samo američkim ulicama već i muzejima, galerijama, univerzitetima i naučnim institutima. Iza vrlo vidljivog fizičkog nasilja nad Afroamerikancima stajalo je ne toliko vidljivo strukturno i još teže vidljivo kulturno nasilje. Prvo je imalo ishodište u strukturama kao što su, recimo, ekonomske (pitanje siromaštva) ili pak obrazovne strukture koje po pravilu nude bolje škole u područjima gdje u većini žive bijelci. 

Rasistički elementi kulture bili su još manje vidljivi i hranili su strukturno i fizičko nasilje. Novi muzeji (Muzej afroameričke historije i kulture otvoren je tek 2016. godine!) i nove postavke u postojećim muzejima, fokus na raznovrsniji otkup umjetničkih djela, otvaranje tema koje su bile tabuizirane ili u boljem slučaju samo zanemarene, trebali su doprinijeti sveobuhvatnom suočavanju sa ukupnom prošlošću kako bi svi mogli da dišu. 

Pretegnulo je vjerovanje utemeljeno na iskustvu Njemačke prema kojem jedno društvo, da bi napredovalo bez značajnih unutrašnjih sukoba ili nedosljednosti, mora prihvatiti vlastito postojanje kroz vrijeme i, samim tim, osvijetliti i osvijestiti i tamnije strane svoje prošlosti.

Ako su napori nakon 2020. godine bili revolucionarni, ono čemu svjedočimo u drugom mandatu Donalda Trumpa po svemu je kontrarevolucija. Trump u svom političkom djelovanju povijesti pridaje iznimnu važnost, ona je u samoj srži njegovog slogana Make America Great Again. Taj slogan u osnovi američku povijest glorifikuje i nikako ne želi da u fokusu budu epizode koje bi kvarile jednu ružičastu sliku izvrsnosti i uspjeha. Trump obećava ono što se u političkoj mitologiji naziva izgubljenim zlatnim dobom. Ali ako američka prošlost nije sjajna, Ameriku je nemoguće ponovo učiniti velikom.

Trump želi urediti povijest kao Bijelu kuću: Puno blještavila, sve da sija; nema veze što je kičasto, bitno je da izgleda lijepo na televiziji (FOTO: Flickr/Gage Skidmore)

Kao i u mnogim drugim pitanjima, prvi i drugi Trumpov mandat razlikuju se dramatično. Rukavice su skinute, sve maske su odbačene, nema skrupula. U prvom mandatu Trump je čak posjetio Muzej afroameričke historije i kulture uz molbu svom domaćinu i jednom od osnivača Lonnieu G. Bunchu III da ipak ne vidi isuviše teške stvari. U drugom mandatu, Trump koristi svoju moć da bi onemogućio i sve druge da vide isuviše teške stvari iz američke historije. Trump želi urediti povijest kao Bijelu kuću: Puno blještavila, sve da sija; nema veze što je kičasto, bitno je da izgleda lijepo na televiziji.

Zaboravimo ropstvo i još neke sitnice

Institucija koja je u fokusu Trumpovog napada u posljednjih nekoliko mjeseci upravo je Muzej afroameričke historije i kulture. Već u martu 2025. godine Trump je izdao izvršnu naredbu sovjetsko-talibanskog naslova „Ponovna uspostava istine i razumnosti u američkoj historiji“. Uz uobičajene žalopojke kako muzeji i druga izložbena mjesta umanjuju priču o uspješnosti Amerike i prošlost prikazuju u negativnom svjetlu, Trump je naredio državnim agencijama i ministarstvima da izvrše kritičku reviziju postavke u američkom kompleksu muzeja Smithsonian u čijem sastavu je i Muzej afroameričke historije i kulture. Trump je zatražio da se poseban fokus stavi na markiranje izložbenih eksponata koji gaje antiamerička osjećanja.

Ni ostavka direktora Muzeja afroameričke historije i kulture Trumpa nije zadovoljila. U augustu je bjesnio kako je muzej potpuno van kontrole i kako se previše fokusira na to koliko je ropstvo bilo loše, a premalo na američke uspjehe i svijetle momente. 

Trumpu i njegovoj administraciji smeta toliko toga da je teško i pobrojati sve. Dok pripremaju obilježavanje 250. godišnjice Deklaracije o nezavisnosti nikako ne žele da ih se podsjeća kako su milioni nastavili živjeti kao robovi uprkos obećanju da su svi ljudi rođeni jednaki. Smeta im podsjećanje kako je Benjamin Franklin, jedan od utemeljitelja, bio robovlasnik koji je za naučne eksperimente koristio poslugu, do sloma živaca ih dovodi podsjećanje kako je historija po pravilu priča o bogatašima, bijelcima i muškarcima (wealthy, pale and male)…

Osim Muzeja afroameričke historije i kulture Trump i njegova administracija otvoreno targetiraju i Muzej američke historije i Nacionalnu galeriju portreta. Institucije su pokušale umilostiviti Trumpa obećavajući da će i same provesti reviziju, kao i otvorenom autocenzurom uz nadu da će oluja uskoro proći. Ali Trumpa to ne zadovoljava. Voz koji se kreće, da se vratimo na Zinna, Trump je naumio skrenuti i u drugom mandatu nema strpljenja niti razumijevanja za bilo kakve otpore. Krajem augusta ponovo je zatražio da se postavke, aktuelne i buduće, dovedu u okvire koji su za njega i njegovu administraciju prihvatljivi.

Deliberacija prošlosti

Korisno je podsjećanje novinarke The New York Timesa Robin Pogrebin kako ovo nije prvi niti posljednji put da postavke u muzejima izazivaju kontroverze u Sjedinjenim Državama. Kada je Muzej vazduhoplovstva 1990-ih u priču o američkim bombarderima koji su bacili bombe na Hirošimu i Nagasaki uključio i priče japanskih žrtava, burno su reagirala različita udruženja veterana nakon čega je postavka izmijenjena.

Takvih sukoba bilo je uvijek i svugdje, oni su dio (demokratskog) društva. Društva nema bez sukoba, pri čemu valja razlikovati sukob od nasilja ili rata kao krajnjeg oblika nasilja. Deliberacija prošlosti, odnosno mogućnost da se čuju različita iskustva, suprotstavljeni argumenti i pogledi, uz uvažavanje, ključni su dio procesa učenja iz prošlosti. Trump, kao i svi oni koji imaju društvenu moć, uvijek se protive deliberaciji prošlosti. Oni moć koriste da vlastiti pogled propišu kao normu i nametnu ostatku društva.

Britanski historičar Eric Hobsbawm govorio je o dužnosti historičara da savremenike podsjećaju na ono što žele zaboraviti i da se protive onima koji prošlost koriste kao sirovinu za nacionalizam upoređujući taj proces sa korištenjem cvjetova maka za proizvodnju heroina. U Trumpovom pohodu na povijest na prvom udaru jesu i bit će historičari. Brine jedino što, kad god je bilo stani-pani, historičari bi pani.

Lupiga.Com via Analiziraj.ba

Naslovna fotografija: Wikimedia/Adam Jones