Otišao je Jasmin Krpan. Napustio nas je u 71. godini života jedan od najvećih fotografa ovih prostora. Fotoreportersku karijeru počeo je u zagrebačkom Vjesniku, a potom se etablirao u Poletu i Startu. Nakon toga se otisnuo u svijet. Radio je i za francuske agencije Sipa Press i Gamma Press. Nerijetko je odlazio u ratne zone pa se pamte njegove fotografije iz ratova u Iraku, Iranu, Afganistanu, Nikaragvi, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Šest godina je živio i radio u Vijetnamu. 

Njegove fotografije objavljivali su najveći svjetski mediji, poput američkog magazina Time, New York Timesa ili Newsweeka. Pratio je Novi val i bio njegov dio. Dizajnirao je omote albuma Azre i autor je vjerojatno najpoznatije koncertne fotografije Branimira Štulića. Fotografija koju je 1984. godine snimio u Moskvi na pogrebu predsjednika Sovjetskog Saveza, Jurija Andropova, uvrštena je u monografiju „Century“ najboljih novinskih fotografija 20. stoljeća. Kakva je posebna pojava Krpan i koliko je nekada fotografija bila važna možda ćete najbolje vidjeti iz velikog intervjua koji je s njim prije nešto više od četiri godine napravio poznati sarajevski novinar Boro Kontić iz Mediacentra Sarajevo. 

Jasmin Krpan s tragovima Vijetnama na sebi (FOTO: Daniel Pavlić)

Intervju objavljen 15.11.2019.

Boro: Kako je počela tvoja karijera, fotoreportera? Jesi li ti uhvatio tu fotografiju ili je fotografija uhvatila tebe?

Jasmin: Mislim da je fotografija uhvatila mene. Ja sam se zarazio preko novina. Kao malac sam to listao, gledao – to mi je bilo fascinantno. Ono što mi je isto bilo užasno privlačno, htio sam vidjeti kako izgleda svijet oko mene. Imao sam sreće, u to doba Američka knjižnica je bila na Zrinjevcu, išao sam tamo i listao Life. To je bio pojam, to mi je bila Biblija, taj Life. Počeo sam u Vjesniku. Ja sam slikao neku nesreću, onako bezveze, i to sam poslao jednom Vjesnikovom uredniku čije ime sam slučajno našao u impressumu po sistemu i ćorava kokoš ubode zrno. Kad ono čovjek me zvao da dođem u redakciju. Razlog je vjerojatno bio što sam uz fotografiju na papiru napisao i što se desilo kako je jedan vozač zakočio na semaforu a onaj iza se zabio u njega. Privuklo ga je što sam uz fotografiju u par rečenica odgovorio na pet temeljnih “W” (where, when, what, who, why) po nekom instinktu koji sam razvio uz Life magazin. Taj je urednik bio iz stare, predratne novinarske garde, mislim na Drugi svjetski rat. Nažalost sam mu zaboravio ime. Bilo je u prvoj polovici 70-ih, ne sjećam se točno godine.

Boro: Ti si se tu zadesio, slučajno?

Jasmin: Slučajno.

Boro: A kakav si aparat imao tada?

Jasmin: Mislim da sam onda imao Exakta aparat.

Boro: Ništa spektakularno.

Jasmin: Istočnonjemački, ništa posebno.

Boro: Sa tim si snimio tu nesreću?

Jasmin: Da, s tim. I tako su mi se otvorila vrata gradske rubrike Vjesnika. Nije bio baš Life, ali to mi je odredilo život. Legendarni Joža Vlahović bio je urednik gradske rubrike u Vjesniku, a čovjek kome sam zaboravio ime bio je njegov zamjenik. Joža Vlahović je nešto zabrljao po političkoj liniji pa su ga po “kazni” premjestili u gradsku rubriku. Moj prvi reporterski zadatak kod Vlahovića bio je da mu donesem srdele iz lokalne gostionice. I tako je to počelo. Onda se koju godinu kasnije pojavio Polet.

Boro: Ti si prešao tamo?

Jasmin: Da, da. Ja sam u Vjesniku bio više kao neslužbeni vanjski suradnik. Kad je bilo nešto što se vjesnikovcima nije dalo jer bi padala kiša ili je trebalo gacati po blatu ili bilo jezivo dosadno, onda bi poslali mene.

Boro: Šta ti se u Poletu učinilo važno? Jesu li je neki mlađi ljudi stvorili ili je već bila neka energija?

Jasmin: Bila je energija zato jer je to bilo društvo nas vršnjaka koje se skupljalo u centru grada oko Zvečke, Kavkaza, po tim lokalima. Mi smo svi prilično fantanzirali. Htjeli smo raditi nešto kao Village Voice, sex, rock i te stvari. Tako da je Polet bio prilično virtualna novina. Puno toga što je bilo u Poletu, u stvarnosti nije postojalo. Ja sam imao jednu foto priču o toples baru u Zagrebu. A, takvih barova nije bilo, nije bilo ni današnjih kafića, ni ničega. Dogovorio sam sa svojim frendicama da se skinu do pasa i stanu iza jednog šanka u jednom lokalu izvan radnog vremena i to je toliko dobro funkcioniralo da su ljudi dolazili i pitali me gdje je taj lokal. Ali njega nije bilo u stvarnosti ondašnjeg Zagreba.

Krpanova fotografija u Poletu (IZVOR: Mediacentar)

Boro: Samo na stranicama Poleta.

Jasmin: Polet je često tako funkcionirao. Jedino rock nije bio nimalo virtualan. A, poletovski rock i Novi val faktički je rođen kad je nestalo deviza i Jugoton, koji do tada uopće nije pet para davao za domaće rock grupe, odjedanput se morao okrenuti domaćoj sceni da nadoknadi gubitak licencnih prihoda. I vidjeli su da ima puno rock grupa. Onda je došla Azra...

Boro: Do tad su objavljivali samo ove strane? Ali, već su imali uspjeha sa Dugmetom.

Jasmin: Da, bilo je Bijelo dugme, ali oni su bili slučajnost koja nije bila pravilo. Bijelo dugme se pojavilo izvan konteksta onog što nazivamo Novim valom u kome su se pojavile izuzetno kvalitetne grupe čak i na svjetskom nivou u tom trenutku. Istina, bez milijunskih tiraža, ali je zato Azra rušila sve rekorde.

Boro: Znači misliš da je nedostatak deviza uticao na razvoj Novog vala?

Jasmin: Tako je. Veljko Despot koji je bio urednik licencnih i faktički pop izdanja bio je bog i batina u Jugotonu. Škarica u vrijeme obilja deviza nije imao težinu. Poslije je postao urednik kog se veže uz domaći rock. Ljudi zaboravljaju da je Jugoton velike pare zarađivao i na narodnjacima pjevača i pjevačica iz Srbije.

Boro: I na guslarskim pjesmama?

Jasmin: Da, da. Jugotonu u vrijeme deviza domaći rock nije bio važan. Tako da je Polet zapravo isto “profitirao” na nestašici deviza jer je njegovo pisanje o rocku dobilo novu, tržišnu dimenziju. A, osim Poleta mainstream novine Večernji list, Vjesnik, ni ondašnji Start nisu se bavile rockom. Onda je Polet počeo plesati po rubu onog što je Partiji bilo podnošljivo. Mislim da je '80. po drugi put bio zabranjen.

Boro: Zašto?

Jasmin: Prvi put je bio zbog Šarovića.

Boro: Onog golmana?

Jasmin: Da, golmana Dinama koga je Mio Vesović slikao kako izlazi gol iz bazena. To je prvi put bilo. Drugi put je bilo kad je Polet objavio stare predratne fotografije hrvatskih slikara kako se “zezaju” sa svojim golim modelima. Nije baš bio pornić, ali ni daleko od toga. Onda sam ja nakon toga snimio fotografiju koja je opet prelila čašu. Bila je to ilustracija omladinskog rukovodioca. Napravio sam sliku, to je bila naslovna stranica koja je predstavljala omladinskog rukovodioca i ovi su poludjeli kad su to vidjeli.

Boro: Šta je bilo?

Jasmin: Tema je bila „Omladinski rukovodilac“. Ja sam onda uzeo jednoga poznanika ispred Zvečke, inače sina poznatog glazbenika i slikao njega i jednu djevojku koja se skinula gola do pasa. To sam slikao u haustoru pored Zvečke. Kafane. To je izašlo i ekipa u CK je poludjela. Onda smo mi, a u komunističkom sustavu se to tako radilo, po kazni faktički dobili „cipelu“ iz Poleta i otišli u Vjesnikovu kuću, netko u Vjesnik, netko u Start i tako to.

Boro: Što je bila ustvari neviđena promocija?

Jasmin: Pa, pošteno rečeno, nije neka drastična kazna iako se u redakciji Vjesnika nisu pušili jointi kao u redakciji Poleta.

Boro: Ali ti si iz tog vremena Poleta napravio prvu naslovnicu prve ploče Azre i fotografiju Džonija. Kako je to nastalo?

Jasmin: Ja nisam Džonija ranije osobno poznavao i jedan dan sam došao u Studentski centar, bio je koncert Azre. To je zbilja bilo jako zanimljivo. Dvije hiljade ljudi u Studentskom centru, Džoni u komadu otpjeva 30 pjesama. Nije imao ni gramofonske ploče, ni kasete, ni na radiju ga nisu puštali – ništa. I dvije hiljade ljudi otpjeva s njime 30 pjesama.

Omladinski rukovodioc u Poletu (IZVOR: Mediacentar)

Boro: Koja je to godina?

Jasmin: '78. ili '79. tako nešto. Kad sam čuo te pjesme rekao sam - wow. On pjeva o stvarima oko mene, stvarima koje ja znam.

Boro: Što nije bio običaj.

Jasmin: To niko nije osim njega radio. To je bilo nešto potpuno novo i tako smo se mi upoznali, počeli smo se družiti i kad su snimili tu prvu ploču, ja sam radio tu fotografije i dizajn omota, a njegov kum je napravio logo Azre. Onda sam ih slikao kao Beatlese. Vi ćete biti kao Beatlesi - zezao sam ih. Ima slika na unutrašnjem omotu gdje njih trojica prelaze cestu, a basist Mišo je bos.

Boro: Na toj slici Beatlesa, McCartney je jedini iskoračio desnom nogom. Da li si i to ponovio?

Jasmin: Ne, Džoni je bio tvrd, s njim se nije dalo lako, ali u svakom slučaju se pokazalo da sam bio u pravu jer su oni poznati i dan danas, Azra je pojam. Ta jedna fotografija sa tog albuma je ostala čuvena. Džoni sa gitarom i slika Tita od Žorža Skrigina su dvije najobjavljivanije fotografije na Balkanu - žive do dan danas. To mi je jako, jako drago. Mislim da je to najviše što čovjek u životu, u mojoj profesiji, može napraviti... Stojim na semaforu i klinka stoji pored mene i ima moju fotografiju na majici. Ne zna ona ko sam ja, ali mene to ispunjava silnim zadovoljstvom.

Boro: To se ne može platiti. Sjećajući se Novog vala ne vidiš ga kao nešto odlučujuće?

Jasmin: Ono što je meni fascinantno, što niko nije napravio, a rađeno je dosta dokumentarnih filmova, emisija... Niko nije išao istražiti zašto Novi val nije uspio ostaviti nikakvog traga. Kako je moguće da nakon Novog vala gdje se mi u jednom trenutku zbilja uključujemo u Evropu, recimo u neku širu i bogatiju kulturološku matricu, da dođe onaj strašni rat. To nema logike. Ima logike ako nam neko objasni zašto. Zato meni Novi val, osim što je to doba moje mladosti, na nivou društva kao cjeline nije bio važan. On je bio marginalna pojava.

Boro: U tom društvu je bio marginalna pojava. Za nas je bio sve, ali za većinu postojali su samo narodnjaci.

Jasmin: Da, da. I kad čovjek pogleda faktički najave u Bosni o tome što će biti kroz grupu Zabranjeno pušenje. Kod Džonija isto ima naznaka zla koje će doći. Već ona njegova prva pjesma „Balkane moj“, ona isto govori o zlu ispod površine, ima tu predosjećaja. Tako da, velim, Novi val – to je po meni, neću reći tužna epizoda, ali mi je užasno žao, propuštena šansa. Tako ja to gledam. Nikakvog traga nije ostavljeno.

Boro: Ima to sjećanje na ljude koji su pokušavali postaviti neka bitna pitanja, a koje rock'n'roll možda može postavljati...

Jasmin: Da, da. Ono što je posebno bolno - ta lažna mistifikacija i glamurizacija Novog vala je dovela do toga da mladi ljudi zapravo ne žele znati o tome. Realno, način na koji se on prikazuje je iritantan. On prikazuje kao da je to, ja ne znam kako bih to objasnio, nešto jako bitno a pokazalo se da nije. Evo primjera: Kad je Igor Mirković radio onaj film „Sretno dijete“, na počeku je došao i kod mene sa pitanjem da li bih se pojavio u tom filmu? Kad je on meni rekao šta želi raditi, ja sam mu rekao mislim da si promašio temu. Glorificiraš to, daješ tome neku dimenziju koja to nije bila. Što je zaista zanimljivo, i što bi trebalo objasniti - to preskačeš.

Boro: Misliš, bitnije je upitati se zašto nije ostavio nikakav uticaj?

Jasmin: Kad čovjek pogleda američki rock'n'roll to ima odraze i na ostatak svijeta. A, američki rock je u svom najboljem izdanju najdirektnija reakcija na vijetnamski rat. To propitivanje, znači kad čovjek gleda to razdoblje američkog rock’n'rolla, pa i našeg Novog vala, to je propitivanje društva, sebe, gdje se nalazimo, kud idemo, što radimo. Kod nas to, nažalost, niko ne istražuje ozbiljno Novi val, što je bio i kakvi su njegovi tragovi, promjene koje je donio društvu, nego ga glorificiraju u Hrvatskoj kako je to bilo vrijeme kad su svi slušali rock'n'roll, a to nije istina. Kad je Film svirao u Kulušiću pred dvjesto ljudi, u Domu sportova je na narodnjacima bilo deset hiljada.

Boro: Kad ti pomišljaš na tvoju uključenost u taj Novi val, šta ti onako još uvijek ostaje najupamtljivije? Šta si kao fotoreporter naučio iz svega toga?

Jasmin: Ono što sam zbilja naučio, glupo je reći, ali naučio sam da treba napustiti ovaj prostor. Zagreb. U jednom trenutku sam shvatio da je prostor koji okoštava um. Kad malo odrasteš pojavi se taj element provincijalizma i ta malograđanska sredina te proguta. To je Veselko Tenžera najbolje objasnio. On je rekao da Zagreb ne može progutati značajne pojave, značajne događaje, značajne ljude.

Boro: To je gotovo svugdje na ovom prostoru, tako je i u Sarajevu.

Jasmin: Da, ne može. Ja sam u jednom trenutku shvatio da je sve to jako usko, da to ne funkcionira i da se važne stvari dešavaju negdje drugdje.

Boro: Tvoja naredna stanica nakon Poleta je bio glasoviti magazin Start?

Jasmin: Da, Start je bio dobar jer sam ja u Startu, ali opet samo kao vanjski suradnik, slobodnjak, prvi put mogao početi raditi neke stvari koje sam uvijek želio, koje sam gledao u Life magazinu, te velike reportaže.

Boro: Jesi li u međuvremenu poradio na opremi? Da li ti je Start dao nešto bolje ili?

Jasmin: Ne, Start nikad nije davao suradnicima nikakvu opremu. Sam sam kupio Canon F1 koji je puno, puno koštao. Godišnju plaću glavnog urednika npr. Vjesnika. To sam zaradio radeći, uz fotografije, kao noćni čuvar, pomoćni radnik u toplani, na sve moguće načine.

Boro: Pored fotografija i to si radio?

Jasmin: Honorara je bilo malo, a i bili su skromni, pa sam, kao i drugi, morao raditi svašta. To mi nije bio problem. Oko toga sam se jednom s Džonijem zakačio. Džoni se nešto žalio na pojačalo, a ja sam rekao Džoni, hajde sa mnom radit u toplani teglit cijevi i zaradićeš za pojačalo. – Ne dolazi u obzir, on je bio, tvrd...

Krpanova fotografija na prvom albumu Azre (FOTO: Wikimedia)

Boro: Tog si Canona kupio i šta si radio onda u Startu?

Jasmin: U Startu sam radio reportaže. Imao sam tu prvu veliku 'krvavu' reportažu koja je bila priča o hitnoj pomoći. Deset dana sam bio u hitnoj pomoći, vozio se s njima, baš lajfovska reportaža. Tu je krv tekla sa stranica. To je prva 'krvava' reportaža u Jugoslaviji. Onda je izbio skandal i onda se glavni urednik Starta odrekao toga, braneći se da je sve to napravljeno dok njega nije bilo u redakciji.

Boro: Ko se bunio?

Jasmin: Vjerojatno su se bunili ovi iz partijskih organa. To je bila prva naturalistička reportaža gdje je baš krv curila sa stranica.

Boro: I ti si narednih godina, 80-ih, uglavnom radio za Start?

Jasmin: Ne, ja sam u Startu radio jako malo radio. Na početku je bilo tih par reportaža, onda sam otišao u Pariz. Ja sam radio vani i onda bih slao slike mojim Poletovcima u Startu. Recimo išao sam u Poljsku prateći Solidarnost, onda bih i Startu poslao reportažu. Oni su to objavljivali i hvalili se kao naš reporter, bla, bla a to zapravo veze s njima nije imalo.

Boro: A za koga si to radio?

Jasmin: U to doba sam već u Parizu radio u agenciji.

Boro: Je li bio teško dobiti posao vani?

Jasmin: I je i nije. Kad sam došao u Pariz prvo sam zvao agenciju Gamma press. To je bila velika svjetska agencija. Zovem iz govornice i govorim u telefon do you speak English. Hello, Do you speak English. Meni odgovara neko na francuskom, a ja ne razumijem ni riječi! Zapravo to je bio govorni automat. Odgovarao je da se broj agencije promijenio, nisam znao da postoji automat, toga u Jugoslaviji nije bilo. Onda sam zvao drugi broj, agenciju Sipa, isto velika svjetska agencija, jedna od Big Three: Gamma, Sygma, Sipa, i tu mi se javila, prava osoba. Žena se javila i ja sam rekao da sam ja iz Jugoslavije da bih došao raditi i ona je rekla dođite. Onda me primio direktor i utemeljielj Sipe, Gökşin Sipahioğlu i pitao - zašto si ti došao ovdje, ja sam rekao To be the best. Onda je on rekao “Palestinci su neko sranje napravili u Iraku, je li možeš ti to pokriti”, ja sam odgovorio mogu, a nisam pojma imao točno gdje je Irak, Iran, što li? Nije mi to bilo baš najjasnije. Ali sam umjesto tamo otišao u Poljsku.

Boro: To je bilo početkom 80-ih? Solidarnost?

Jasmin: Da. I odmah je izašla reportaža u Paris Matchu i to mi je prvi posao i odmah prvi Paris Match. Gökşin Sipahioğlu je bio poznat po tome da bi uvijek mladim ljudima davao šansu. S ulice dođeš njemu, on te pogleda, procijeni te i kaže hajmo. Kad sam prvi put došao kod njega, i kad sam rekao da ću ići to raditi u Iraku, on je izvadio iz ladice hiljadu dolara i rekao evo ti za troškove. Ja u životu 1000 dolara nisam vidio. Poslije, kad sam to radio duže vrijeme kod njega, onda sam ga pitao kako se usudio dati čovjeku kojeg je prvi put vidio u životu hiljadu dolara. On veli bolje izgubiti hiljadu dolara nego dobrog reportera. U Sipi sam bio mislim dvije godine. Tu je nastala fotografija sa sprovoda Andropova u Moskvi. Bila je 1984. u izboru Time magazina slika godine, a poslije je ušla u najbolje novinske fotografije XX stoljeća. Poslije toga su me zvali iz Gamme da pređem njima.

Boro: Gamma je bila veća od Sipe?

Jasmin: Gamma je bila veća onako po imenima. Iz Gamme se kasnije išlo u Magnum.

Boro: Ali čekaj, nisi ti bio jedini koji je slikao Andropova?

Jasmin: Andropova su slikali pretežno ruski fotografi. Međutim, to je jedna greška koju ljudi misle, nije nešto u tome što je neko nešto jedini slikao, to se jako rijetko desi. A, kad se to i dogodi onda nije važna kakva je fotografija jer druge nema. Agencije su funkcionirale na principu da bi nudile magazinima fotografije svojih reportera. Recimo Time ima tri svoja fotografa koji su nešto slikali, zatim tu su fotografi Sygme, Sipe, Gamme, a Time će objaviti najbolju fotografiju s tog događaja. Naravno, to je bilo prije Interneta. Danas portali objavljuju prvu fotografiju koja im stigne, ne uvijek i najbolju. Kad je Andropov umro, ja sam bio u Sarajevu na Olimpijadi. Sipa je bila službena agencija Olimpijade. Onda sam dva dana išao od Sarajeva do Beograda, onaj strašni snijeg je pao. Pa, dva dana sjedio na aerodromu u Beogradu jer ništa nije letilo zbog snijega i leda. I na kraju došao sam preko Varšave, u četiri ujutro u Moskvu, gladan, umoran i smrznut. U deset ujutro je bio pogreb. 

Boro: To je bio pogreb sa otvorenim lijesom?

Jasmin: Da, da. Ta slika vojnika koji nosi lijes i gleda u mrtvo lice Andropova. Fotografi Gamme, Sygme, Sipe bili su posebna sorta u svijetu novinskih fotografa. Prvo si radio sam, sam si birao teme, sam si sve radio, od organizacije putovanja, snalaženja na licu mjesta, sve sam. I samom mi se dešavalo da krenem na jednu stranu, a završim na drugoj. Pa i moja prva reportaža je bila takva. Dobio sam novac za Irak a otišao u Poljsku jer je tamo bila važnija priča i ispalo je da sam bio u pravu. Sistem je bio pola-pola, pola troškova, pola zarade. To je bilo dobro jer si onda imao element odgovornosti. Nisi se mogao bahatiti s troškovima a ništa ne napraviti, jer plaćaš pola iz svog džepa. Stimuliran si, jer sve što se zarađuje se dijeli. Recimo fotografi Reutersa, AP-a, oni su imali mjesečnu plaću. Radio on puno ili malo, on će svoju plaću svaki mjesec dobiti. Ali su fotografi Gamme, Sygme i Sipe znali zaraditi novac s puno nula čak i na jednoj reportaži. Da samo spomenem, pred Gammom je bilo parkiran solidan broj Jaguara. Bilo je to zlatno doba novinskih fotografa kad je Time imao tiraž deset milijuna primjeraka.

Krpan u Moskvi osamdesetih (IZVOR: Mediacentar)

Boro: Ti si znači poslije Andropova prešao u Gammu i onda je cijeli svijet bio tvoj?

Jasmin: Pa, baš da je cijeli svijet bio moj, hm. Ja sam i u Sipi prilično šalabajz'o po svijetu. Imao sam onaj mali Sony tranzistor i onda sam slušao šta se zbiva po svijetu i tako sam mogao birati temu. Isto tako sam morao razmišljati hoće li se to sviđati Amerikancima, Japancima, Nijemcima ili neće, hoće li to njih zanimati ili neće. Jednom sam se svađao sa urednikom koji je htio da idem slikati neku meni dosadnu stvar, ja to nisam htio, pa sam išao u Sibir slikati tamo gdje je pao onaj meteor. To su svi poslije objavljivali. Čovjek je tu bio vlastiti urednik, vlastita redakcija, sve si u jednom. Nije bilo interneta. Ja nisam mogao preko interneta poslati slike pa sam slao nerazvijene filmove preko putnika.

Boro: Avionima?

Jasmin: Znači moraš naći putnika koji je dovoljno glup da uzme filmove, a sa svih strana mu na aerodromu preko zvučnika govore da ne uzima stvari od nepoznatih ljudi, a i dovoljno pametan da ih preda jer ga u Parizu na aerodromu čeka čovjek iz agencije kome mora dati nerazvijene filmove. Kao u špijunskim romanima. Ako bi ti čovjek rekao ime, recimo gospodin John Johns, onda ovaj naš u Parizu na aerodromu drži tablu s imenom i čeka ga. Nekad ti je bilo jasno da ako ga pitaš za ime, odustaće, neće htjeti uzeti filmove. Onda ga opišeš kako izgleda, je li visok, kakav kaput... Onda ga čovjek iz agencije u Parizu čeka, po opisu.

Boro: Da li se ikad desilo da je propao snimak?

Jasmin: Pa jedno 40 posto, uglavnom bi ih putnici uzeli, prošli graničnu kontrolu pa se predomislili i bacili filmove u kantu za otpad ili zahod. 

Boro: Je li se tebi to dešavalo?

Jasmin: Pa da, meni. Ali, svima se to dešavalo, to je bila najnormalnija stvar. Iako sam od toga, vjerojatno, osijedio prije vremena. Sjećam se događaja iz Moskve. Snimao sam u Moskvi oktobarsku vojnu paradu i filmovi su u isti dan morali biti u Parizu. Rusi su imali prvo carinsku kontrolu pa pasošku, a obično je prvo pasoška pa carinska. Putnik je bio Englez ili Francuz, ne sjećam se točno. Bio je zadnji putnik i ako ode, gotovo je, ništa od filmova u Parizu. Bukvalno sam ga držao za ruku da ne ode i govorio mu 'Ja sam fotograf agencije Gamma, ovo su nerazvijeni fimovi s parade koji trebaju biti u Parizu'. Žena stoji blijeda kao zid i gleda me. Imali smo posebne koverte štampane s logom Gamme i tim tekstom. Držim ga i dalje za ruku i nastavljam - čekaće Vas u Parizu na aerodromu čovjek iz agencije kome ćete predati filmove, a žena mu govori nemoj uzeti, nemoj uzeti. I eto on ipak uzme fimove. Ne znam što je bilo stresnije, fotografiranje ratova i revolucija, ili slanje filmova preko putnika.

Boro: Ti si tada upoznao dosta zanimljivog svijeta u Sovjetskom savezu u to vrijeme?

Jasmin: Da.

Boro: Shvatio sam da si znao Andreja Saharova.

Jasmin: On mi je bio najfascinantniji. Znao sam i Jelcina. Upoznao sam ga dobro i prije nego što je postao član Politbiroa, preko njegovog body guarda. Njegov body guard je drmao poslije Ruskom Federacijom, mi smo si bili dobri. Jelcin je, kad sam ga prvi put upoznao, bio prava sibirska seljačina. Grub, pijanac. A Saharov je bio zbilja fascinantan. On je živio u takozvanom komunalnom kvartu. Trosobni stan i u svakoj sobi jedna obitelj. On i žena su bili u jednoj sobi. 

Boro: Njegova žena se zvala Jelena Bonner?

Jasmin: Jelena Bonner, da. Ja sam dobijao narudžbe od Time-a i US News World Reporta. Onda me je nešto nakon toga Newsweek pozvao. Oni su znali to raditi, recimo Newsweek me iznajmi na pet dana do 31.12. da ne bih ja mogao raditi za Time i slično. Uglavnom se desilo da sam ja 29. decembra to završio zahvaljujući Saharovu, Newsweek me onda uzeo od 1. januara i morao sam ostati u Moskvi, a meni se išlo doma, bila mi je puna kapa Novih godina daleko od kuće. Dođem do Saharova i objasnim kakva je situacija, da mi se ide doma za Novu godinu i bi li mi mogli organizirati neko slikanje ranije ali kao da je fol kao Božić. Izašao mi je čovjek u susret i ja sam to poslikao. Jako drag čovjek. Baš onako ljudski gledano. Njega su kontrolirali, policija je gledala tko odlazi do njega i te stvari. Ali to je bilo tako i naprosto nije se o tome razmišljalo. Pa, ako prođe dobro, ako ne, ha, takav je život. Bio je jako simpatičan, onako pogrbljen tihog glasa. On i žena ugurani u tom malom sobičku. Nepotkupljiv. Sovjetski savez mi je bio jako zanimljiv, zapadnjacima prilično nerazumljiv svijet. Slično vidim sad kroz Kinu. Zapadni mediji Kinu ne razumiju.

Boro: Ni Rusiju.

Jasmin: I Rusiju, sve su krivo radili. Uvijek su stavljali karte na krive ljude. Gorbačov je bio loš političar. Kad je otišao u Ameriku i vidio kako je to u Americi, on se vratio natrag i odmah se proglasio za predsjednika Sovjetskog saveza. Vidjela žaba da se konj potkiva. Sa iskustvom iz socijalističke, jednopartijske Jugoslavije meni su Kinezi razumljiviji nego Englezima ili Amerikancima. Taj socijalistički mentalitet je zanimljiv jer socijalizam ima neku čudnu notu, nije toliko individualan i ne gazi sve oko sebe. Ima u tom kolektivnom socijalističkom mentalitetu nečeg što je ljude vezalo. Bio sam u Šangaju po Nanjing ulici i ispred jedne prodavnice, da li je Zara, H&M, ne sjećam se, odjedanput negdje šezdesetak ljudi stoje, svi stariji, muškarci, žene. Nekako sam odmah znao to su zaposlenici neke firme koja je nekad tu bila. Nađem jednoga koji govori engleski i pitam ga kakvo je to okupljanje, on veli mi smo zaposlenici tvornice koja je nekad bila na ovom mjestu.

Boro: Okupili se da protestuju?

Jasmin: Ne, ne. Oni se svake godine okupljaju da vide tko je živ, tko je bolestan, što ima novog u njihovim životima, tko je dobio unuke i te stvari. Hoću reći, meni je bilo jasno to hodočašćenje na mjesto gdje je nekad bila tvornica u kojoj su radili u vremenima siromašne Kine. Amerikancima to nikad ne bi bilo jasno.

Boro: Ti si u tim vremenima sreo i Kim il Sunga, sjevernokorejskog lidera?

Jasmin: To je bilo u ona doba kad je bilo užasno teško tamo ući. Ja sam ušao u Sjevernu Koreju, a prije mene, mislim 25 godina ranije, bio je samo jedan japanski novinar. Od ljudi sa Zapada. Sovjetski savez sam obišao po onoj knjizi Karla Štajnera „Sedam hiljada dana u Sibiru“, ta knjiga mi je bila poticaj. Tako je i ovo bilo. Meni je taj Korejski rat fascinantan bio, ne znam zašto. Valjda kad sam bio mali, to je izlazilo u novinama, pa mi je ostalo u nekom dubokom sjećanju. Mislim da sam dvije-tri godine čekao na vizu. Kad sam napokon dobio vizu, išao sam u vrijeme rođendana Kim il Sunga. Tada se sumnjalo da on ima tumor. On je prije toga bio u Jugoslaviji na VMA (Vojnomedicinska akademija u Beogradu). Kad sam bio na njegovom rođendanu nekako sam se izborio da odem na tribinu iza njega. Bila su četiri sjevernokorejska fotografa ali ispred njega. Ja sam ga slikao odostraga i vidjela se ta izraslina na vratu. To je bilo senzacionalno kad je izašlo van, kad se potvrdilo da ima tumor. Inače, sve što sam tada slikao po Sjevernoj Koreji bilo je baš ekskluzivno. Sad ima paket aranžman, turističko putovanje iz Zagreba za Sjevernu Koreju. Onda je to bilo na granici nemogućeg. Kad sam bio u Panmunjomu, u DM zoni s Južnom Korejom, slikali su me s druge strane oni iz CIA-e. Ja im mašem. Onda mi preko prevoditelja veli sjevernokorejski oficir koji me pratio: Zašto mašeš neprijateljima. Ja mu kažem: Tebi su neprijatelji, meni nisu.

Krpanovi portreti (IZVOR: Mediacentar)

Boro: Da li ti je u to vrijeme pomogao jugoslovenski pasoš?

Jasmin: Ne da je pomogao, on je jednostavno bio instrument sa kojim si svugdje išao. Na Zapadu je bio cijenjen, u smislu, ako meni nije trebala viza da idem u Japan, da idem u manje-više sve zemlje svijeta, osim Amerike, naravno da je pomogao. S druge strane, na Istoku, su nas sa zavišću gledali, svi: Rusi, Istočni Nijemci, Česi, Mađari, Poljaci. Mi smo njima bili pojam. Slobodni ljudi, hodali smo okolo svijetom. Hrvatska je imala tu sreću, naravno sadašnja Hrvatska, što je u potpunosti naslijedila vizni sistem od Jugoslavije. Kad idem u Singapur, uvijek kažem hvala druže Tito što si sredio da mi ne treba viza, jer je gadno dobiti vizu za Singapur. To je bio najbolji mogući pasoš koji je postojao u tom trenutku.

Boro: Ti si u istočne zemlje išao bez ikakvog problema?

Jasmin: Značajna promjena u cijelom tom agencijskom, novinarskom svijetu, je bio pad Berlinskog zida i rat na Balkanu. Do tada nije bilo šanse, do pada Berlinskog zida, da ruski fotograf radi za UPI, AP, nije bilo šanse. Samo je Jugosloven mogao raditi jer, naravno, KGB bi se ubio da ubace svog čovjeka u Associated Press ili Reuters. Međutim, sa jugoslovenskim pasošem si mogao raditi.

Boro: Znači ti si sve ovo radio do pada Berlinskog zida?

Jasmin: Do 90-ih i još koju godinu nakon toga. Faktički, kada je bio rat u Bosni to je bila presudna točka. Kad je bila na primjer neka ofanziva u Iraku, kad su se poklali baš žestoko to je vizualno bilo gadno, ali ja nisam razumio ni jednu riječ arapskog. Ljudi idu, žene plaču, ali ja ne razumijem šta oni govore. Mene je taj rat, u Bosni posebno, dotukao, jer sam ja sve razumio. Jednom sam išao iz pravca Širokog Brijega prema sjeveru, to nije bilo za preživjeti. U smislu, strašne podjele, svako selo etnički isparcelirano, svako selo je nova utvrda, svako napada svakoga. Kaos neviđenih razmjera. Nažalost, ja sam sve razumio što ljudi govore, i dobro i loše. Ne može reporter nikad biti 100 posto neutralan u emotivnom smislu. I reporter je samo čovjek. Meni dođe čovjek u Afganistanu plače, govori nešto, ja nijedne riječi ne razumijem, i to me na neki način emotivno zaštiti. A, ovdje je to bilo bez te zaštite. Emotivno stradaš, dobiješ PTSP kao i svako drugi tko zaglavi u ratu. 

Boro: Šta radiš poslije rata?

Jasmin: Ja poslije rata par godina nisam ništa radio, jer sam se umorio od fotografije i ratova. Baš sam se žestoko umorio i razmišljao sam u kojem pravcu otići. Imao sam osjećaj da se priča koju sam počeo sa Solidarnošću u Poljskoj završila. Priča o Hladnom ratu, to se završilo. Onda sam negdje pročitao da je novi teatar sukoba Pacifik. Kina, Amerika, Jugoistočna Azija i ja sam se tamo preselio, s time što to više ne funkcionira u medijskom smislu kao prije nego radiš knjige, fotografske eseje.

Boro: Ti si dugo živio u Vijetnamu. Koliko si proveo pet, šest godina?

Jasmin: Da, šest godina. Sad radim novu priču, „Not So Crazy Rich Asians“. To su Kambodža, Vijetnam, Kina. Te su tri zemlje vezane kroz nedaleku prošlost. One su ratovale jedne protiv drugih a i ekonomski su ovisne. Kad Kinezi imaju problem oko tog čiji su otoci u Južnokineskom moru, razbude si nacionalizam protiv Vijetnamaca ili nekog drugog. Vijetnamci kad imaju unutrašnji problem razbude nacionalizam protiv Kambodžanaca, a Kambodžanci protiv Vijetnama i tako u krug. Zanimljivo, kod nas ljudi Kinu percipiraju kao bogatu. Raskoš, velesila - ekonomska, ali nije baš sve tako. Kina ima problema i još uvijek puno siromaštva ali i problema s Amerikom jer brzo, za neke i prebrzo, izlaze iz te faze siromaštva. Kao da nastaje novi Hladni rat, samo je sad umjesto Sovjetskog saveza, “bad guy” Kina. Rad na novoj knjizi je naporan, a i sve sam financiram. Jako dugo traje da te ljudi prihvate. Nije to jednostavno, pripreme su složene. Treba puno knjiga o toj temi pročitati, pronaći suštinu toga pa to pretočiti u razumljive fotografije. A drugo, nisam ja više ni mlad i fizički nisam kao prije trideset godina. Stari model, dijelova više nema. Tako da sad to očekujem da bih možda do sljedeće godine završio tu priču ako sve bude OK. To će biti ta druga strana Jugoistočne Azije ta koja nije vidljiva. Ona je važna i za nas, ta druga strana, jer pođe li nešto po zlu i mi ćemo to osjetiti. 

Boro: Da li možeš napraviti neku paralelu sa nama, Vijetnamci su imali rat, a i mi takođe. Kinezi kulturnu revoluciju, Kambodža Crvene Kmere. Kakve su posljedice?

Jasmin: Za mlade ljude sve to ne postoji jer ih stari ljudi ne truju s time. Kako je govorio Veselko Tenžera, borba za bolju prošlost, njih ne zanima. Naše rasprave u Hrvatskoj o ustašama i partizanima kao lošim momcima su zle i glupe. To je kao da u Kambodži danas raspravljaju da li je Pol Pot bio dobar ali je eto usput pobio jednu petinu cjelokupne populacije Kambodže.

Boro: Ti si skoro 50 godina u fotografiji? Danas živimo u vremenu gdje ljudi bukvalno svaki dan naprave po desetak raznoraznih fotografija, poslovnih, porodičnih itd. To je sad planetarno. Kako ti to sad doživljavaš?

Jasmin: Po meni je to u redu. Jasno je da će ta masovnost dati i kvalitetu i obrazovati ljude. Vidim samo dobru stvar. Ono što je loše, neki dan sam dobio email od Iriste, to je Canonov Cloud na kome se moglo spremati digitalne fotografije. Svojedobno sam nagovorio i prijatelja u Singapuru da i on svoje fotografije stavi na Iristu. Dakle, dobio sam mail od Iriste da se od prvog januara to ukida i moram natrag skinuti te fotografije ili će nestati. Papirna fotografija je pokazala trajnost, a ovo je digitalno i riječ je o stvarno golemim količinama i još nam nije jasno kako ih najbolje čuvati.

Boro: I šta ćeš uraditi?

Jasmin: Ja ih i dalje spremam u papirnatom obliku. A, tu su i autorska prava. Ko će raspolagati s tim? Sve fotografije koje sam ja radio su analogne, tek neke su digitalizirane, ali više ne mogu do njih doći iz razloga što je američka firma Getty images to preuzela. Jedna kolegica u Francuskoj je povela sudski proces o pravu nad svojim fotografijama i izgubila.

Boro: Tražeći svoje fotografije?

Jasmin: Da. I izgubila. Getty je danas najmoćniji pa tu nema ništa neobično. Tako da ako hoću koristiti svoju fotografiju iz Koreje, recimo za izložbu, mogu je samo kupiti.

Jasmin Krpan (FOTO: Daniel Pavlić)

Boro: Svi govore o kraju novinarstva. Kako ti vidiš ovu profesiju danas?

Jasmin: Meni se čini da su sad dvije tendencije. Jedna koja polako odumire, to je ova kojoj smo i mi pripadali. Druga tendencija je istočna, ali ne istok - Rusija, nego Kina, zato što su oni preskočili period novinarstva koje smo mi poznavali i svom snagom ušli u digitalnu eru. I tu su najjači na svijetu. Na prošlom partijskom kongresu po prvi put su roboti izvještavali. Umjetna inteligencija na djelu.

Boro: Dobro sa partijskih kongresa nije teško javljati. Može i robot.

Jasmin: Nije to u ovom trenutku važno što je bio kongres, već to da ljudi nisu pisali ta izvješća nego su ih kompjuteri pisali. To je faktički prvi put u povijesti da je novinska izvješća pisala umjetna inteligencija i sad taj trend bi vjerojatno svi htjeli, posebno političari. A, vlasnici npr. sportskih medija bez problema će to prihvatiti jer su jeftiniji od ljudi, kompjutori nisu članovi novinarskih cehova, a možeš ga programirati da npr. navija za ovaj ili onaj klub. Ja mislim da bi Trump to novinarstvo koje “pišu” roboti uveo iste sekunde da može, ali ne može. Obično novinarstvo koje mi poznajemo još funkcionira na Zapadu i mi smo tu, možda više zbog siromaštva a manje što naši političari misle da je novinarstvo koje stvaraju živi ljudi važno. U kojem pravcu će to ići, da li će i ovdje tehnologija to preuzeti, neki će vidjeti, ja vjerojatno ne.

Boro: Prije nekoliko godina su govorili da će 2045. biti posljednja godina novina. Da će novine te godine prestati da postoje, ali pretpostavljam da će novinarstvo u nekom obliku postojati. Dakle, sa ovom jednom monstruoznom tehnologijom.

Jasmin: Da, to je dobro. Dobra je bila ova naslovna stranica The Econimsta s velikim naslovom da se kapitalizam mora resetirati. Vjerojatno će se zapadno društvo mijenjati. Ova silna tehnologija koja je došla i prvo nas je oduševila a sad nas lagano otrežnjava. Doživljava se i druga strana, ne baš vesela, tehnologije tipa Facebook-a.

Boro: Političari će i dalje krasti ali je pitanje u kojem će se digitalnom obliku to saopštiti?

Jasmin: Da. Vjerojatno će za dvadeset, trideset godina ljudi imati ugrađene čipove koji će npr. komunicirati s mobitelom pa će se vijesti moći pratiti bez čitanja. Iz čipa će tekst i slika ići direktno mozak. Što je najvažnije shvatio sam da to nije fantazija kad je Google kupio tvrtku koja razvija taj projekt. Vjerojatno ste negdje pročitali o razvoju tehnologije za proteze koje primaju impulse iz mozga i pokreću umjetne prste. Ako me sjećanje ne vara, to su prezentirali u Japanu?

Boro: Za kraj, ti si u prvom dijelu svoje karijere prikazivao čuvene i znane političke ličnosti itd. Sad u ovom drugom dijelu karijere potpuno si posvećen ljudima sa margine.

Jasmin: Da, zato što mislim da je vrijeme tih velikih ličnosti prošlo, a mali ljudi su ti koji čine krvna zrnca svake velike firme. A, evo i zašto. Mislim da ako čovjek kao Donald Trump može biti predsjednik Sjedinjenih Država znači da je vrijeme velikih političkih ličnosti prošlo. Vrijeme je velikih ekonomskih entiteta. Google, Microsoft, Apple, Facebook, Alibaba su svi satkani stotina hiljada “malih” ljudi. Daleko važniji od bilo kog političara. Prošla su vremena kad je CIA bezuspješno pokušavala likvidirati Fidela Castra. Pogledajte zbivanja između Amerike i Kine s priličnim hladnoratovskim tonom. Ne napada Trump kineskog lidera Xi Jinpinga, koga naziva “mojim velikim prijateljem”, već Huawei.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Daniel Pavlić