Kao što ne postoje ljudi koji nikad nisu bili djeca, tako ne postoje ni knjige koje nisu za djecu. Ta pomisao, da u knjigama ima nečega od čega djecu treba štititi, nije starija od nekih, recimo, sto pedeset godina. "Prije toga nije bilo knjiga!" možda ćete reći i pogriješiti. "Prije toga djeca nisu znala čitati!", možda ćete reći i pogriješiti puno manje. No, istina je nešto treće: prije toga nije bilo djece. U nekom pouzdanom izvoru (kojeg se ovaj čas ne mogu sjetiti jer je moje pamćenje puno manje pouzdano) našao sam podatak da se u srednjem vijeku pučka djeca nisu krstila dok nisu napunila dvije godine.

"Razlog je bio pragmatičan: kako je za krštenje svećeniku vjerojatno trebalo dati koju kokoš, a kako bi u prve dvije godine od različitih prirodnih uzroka utrnulo bar pola rođene djece, pamet je diktirala da se kokoš ne baca bez veze. Bolje njome nahraniti preostalu djecu pa možda požive i treću godinu", piše za magazin gkr.hr Darko Macan, autor stripova te znanstveno fantastičnih priča i knjiga.

U svom tekstu Macan navodi: "Nekrštena djeca – možda postoji još jedan razlog: više se vežemo uz ono što imenujemo, a ne valja se vezati uz nešto što potraje tek koju godinu – bauljala su naokolo dok ne bi postala mali ljudi. Kratki, rekao bi Hitrec. Mali ljudi spremni početi pomagati svojim ukućanima u preživljavanju. Kao što mali Cigo (to je umanjenica od Rom) prosi i glumi dok njegov blijedi vršnjak još ni govoriti ne zna, sve je pitanje kalupa. Dijete ostaje dijete dok mu damo. U vremenima kad se zrelost smatrala poželjnom, a starošću stečena mudrost cijenila, nijedno dijete nije imalo razloga ostati dijete."

Autor ističe da roditelji, "svjesno ili nesvjesno, proizvode vlastite kopije, zamjene za same sebe, i jedino što taj put može poremetiti jest ako dijete, u formativnim godinama, naleti na drukčiji način razmišljanja".

"Dajte nam dijete prije šeste godine, kažu da su govorili isusovci, i bit će zauvijek naše. Dajte djetetu knjigu prije šeste godine i bit će zauvijek svoje", ističe autor. Svoje, nastavlja, "znači drukčije, a drukčije je, dakako, zazorno". 

"Stoga roditelji osjećaju potrebu filtrirati dječju lektiru. Kako je nemoguće provjeriti svaki svezak prije znatiželjnog podmlatka – ne stiže se i životariti i čitati – onda se oslanja na pouzdano: one tri bajke koje smo i sami pročitali, pet knjiga koje škola propisuje i pohabanu dječju enciklopediju u kojoj još postoji Sovjetski Savez, ali ne postoji internet. Sve drugo je najbolje pečatirati s 'nije to još za tebe' i mrmljanjem odgovoriti na upit kad će biti: bit će za tebe kad odrasteš, kad ne budeš više imao vremena čitati, kad ti ne bude stalo jer duboko u sebi znaš da je davno prošao trenutak kad ti je knjiga mogla promijeniti put", napisao je Macan te zaključio da ne postoje knjige koje nisu za djecu.

Neka dijete posegne, preporučuje Macan, za Demidovićevom zbirkom zadataka iz matematike, za Bespućima povijesne zbiljnosti ili za Golom istinom 2.

"Neka! Ako je zbilja dijete, neće u njima naći ništa što bi ga zainteresiralo, a kamoli pokvarilo. Ali ako u njemu postoji glad, ako osjeća zidove i postavlja pitanja, tad je knjiga, bilo koja knjiga, odgovor koji treba: činjenica da su u to malo papira sprešani umovi s kojima se može, a katkad i valja razgovarati", zaključuje.

Ovaj zanimljivi osvrt Darka Macana u cijelosti možete pročitati na adresi gkr.hr.

Lupiga.Com via gkr.hr

Naslovna fotografija: Wikimedia