Filmovi koji su prikazivani u popratnom programu ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala u kategoriji Bunker, svi su redom imali istu sudbinu. Naime, jednom su u svom postojanju bili udareni žestokom rukom cenzure. I to ne bilo kojom rukom, već rukom mrskog nam komunizma. Srećom, došlo je doba demokratskih promjena i slobode pa u miru možemo pogledati što je nekada bilo zabranjeno.

"Plastični Isus", završni je ispit Lazara Stojanovića na beogradskoj Akademiji. Film je snimljen 1971. godine, njegov autor suđen već iduće, a konačno osuđen 1973. godine, da bi film bio oslobođen tek 1990. godine. Zanimljivo je kako uvijek kada se na nekom mjestu okupi masa ljudi, na vidjelo izađe i glupost ljudska. Tako se spomenuta masa najviše cerekala kada bi se na ekranu zaklatio kurac Tomislava Gotovca (Antonia Lauera), ili kada bi netko nešto sočno opsovao, ili kada bi Gotovac spomenuo drkanje, ili sise, ili šupak ili ... slično.

Toliko o publici, a sam film je musaka nemušte radnje u kojoj Tom kao filmadžija iz Zagreba snima i kara po Beogradu. Neovisno o radnji, možda je najveća vrijednost Stojanovićeva diplomskog rada upravo to što jako dobro koristi arhivske materijale kako bi gledatelja naveo da si postavi par pitanja o svojoj svakodnevici. Ipak, ono što je bila svakodnevica '71 kada je film napravljen, danas je dio mračne povijesti, pa ga je zajebano doživjeti kako ga je režiser zamislio. Kao osnovna misao, motiv, tema i sve ostalo čime su nas učiteljice u osnovnoj davile na satovima lektire, prožima se konstantna usporedba totalitarnih režima kroz arhivsku građu i igrane elemente.

Autor ni malo ne štedi svoju domovinu Jugoslaviju i taj režim postavlja uz bok pijanim Četnicima, zlim Ustašama kao i nemilosrdnim Švabama. Posebno je interesantno montiran isječak sa studentskih demonstracija iz 1968. godine kada milicija brutalno nasrće na socijalističku omladinu po prostranim beogradskim bulevarima. Trenutak kasnije Gotovac čita zapisnik s Titova suđenja gdje maršal govori kako postoje moralni zakoni jači od pisanih i ideali vredniji od života. Nesrazmjer Titovih ideala i stvarnosti, u kojoj milicija nasrće na studente što se na beogradskim ulicama bore upravo za te ideale, popraćen je ciničnim Tomovim smijehom.

Apsurdne situacije na koje režiser upozorava nižu se tijekom cijelog filma, a neprestano izrugivanje totalitarizmu i gluposti glavna je karakteristika ovog bunkeriranog uratka. Premda možda i nije zaslužio takvu slavu, Plastičnom Isusu je status legende osiguran onoga trenutka kada je zabranjen i to je sve. Ne radi se o nekom mega-spektakularno-sjajnom filmu. Ne radi se ni o vrlo dobrom ili dobrom, već samo o filmu koji je zbog rigidnosti trenutka zabranjen pa nam je danas zbog toga jako zanimljiv. Moš mislit'. Da je kojom srećom treća Juga bila idealna zemlja, kao što nije, društveni kritičari bi ga možda pohvalili jer je prstom upro u mjesta gdje je socijalizam počeo kliziti u diktaturu. Ovako, 35 godina iza nastanka u željno očekivanoj demokraciji, podvaljuju nam ga kao izuzetan uradak i dokaz netolerancije komunističkog režima.