Režija:
Tim Blake Nelson
" O "
bozzo
11. 11. 2002.
ocjena:
godina:
2001.
trajanje:
93 min
uloge: | Josh Hartnet, Mekhi Phifer, Julia Stiles, Martin Sheen |
---|---|
žanr: | drama |
scenario: | Brad Kaaya |
režija: | Tim Blake Nelson |
Ne privlači li vas čitanje Shakespearovih književnih remek-djela, upoznajte se s njima barem preko filmske ekranizacije koja recepciju toga štiva olakšava prenoseći radnju u današnje suvremeno doba. U ovome slučaju riječ je o solidnoj, moderniziranoj, tinejdžerskoj verziji njegova Othella...
Zadnjih desetak godina svjedoci smo mnogobrojnih filmskih ekranizacija Shakespearovih djela. U tome je prednjačio britanski glumac i režiser Kenneth Branagh (Henry V, Mnogo vike nizašto, Hamlet...) koji se opredijelio za klasično uprizoravanje bardovih dramskih predložaka, te se iskazujući ogromno poštovanje prema tim remek-djelima nije usuđivao na njihovu reinterpretaciju, već ih je doslovno prenosio na ekran. I činio je to prilično uspješno, mora se priznati. No, kako je prethodno desetljeće ipak bilo postmodernistička fin de siecle era sredinom devedesetih pojavio se genijalni australski filmaš Baz Luhrmann koji je nezaboravnom frenetično-eklektičnom, maestralnom ekranizacijom Shakespear's Romeo+Juliet pokrenuo svojevrsni val reinterpretiranja i osuvremenjivanja tih drama i prebacivanja njihove radnje u suvremeno doba. Naravno, Baz Luhrmann je u tome do danas ostao nenadmašan (mada mu nećemo oprostiti što je tim filmom od ljigavog Leonarda Di Capria stvorio mega-zvijezdu, iako se mora priznati da je tom glumcu ta uloga do danas jedina podnošljiva), a kako naknadni pokušaji poput Michael Almedeyrova Hamleta i Tim Blake Nelsonova O (Othello) pokazuju Luhrmann će u tome zasad i nadalje nedostižan ostati.
Tim Blake Nelson nije ponovio Almedeyrovu pogrešku te likovi u filmu ne izgovaraju originalne Shakespearove stihove, što je inače kod Luhrmanna bio slučaj, ali je njegova vizualizacija toga filma bila spektakularna, te to genijalno, ali danas pomalo arhaično stihovlje modernu mladu publiku nije omelo u uživanju, nego mislim čak da je bar mali dio tih gledatelja tim filmom bio ponukan da posegne za ukoričenim Shakespearom. Bar se nadam.
Nelson je prebacio radnju Othella u današnje tinejdžersko ozračje hip-hop glazbe, mobitela, skupih automobila i droge, te se ta velikom tragedijom okončana fabula, prepuna intriga izazvanih ljubomorom odigrava unutar američkog srednjoškolskog campusa. Neću vam ovdje prepričavati, svima, nadam se, poznatu radnju tog remek-djela, ali moram napomenuti da je Nelsonov uradak samo djelomično uspio. Naime, glavna boljka njegova filma krije se u preslabo prikazanoj motivaciji našeg negativca Jaga (ovdje Huga), koji tragediju izaziva zbog premlako dočarane ljubomore, ali zato iznenađuje Josh Hartnetova odlična interpretacija toga lika, kojega inače po mnogo bljeđim izdanjima pamtimo iz Pearl Harbour , Halloween : H2O i 40 dana bez seksa. Za to je zaslužan režiser Tim Blake Nelson koji je i inače prvenstveno poznat po glumi, (pamtimo ga po odličnim ulogama u Tko je ovdje lud braće Coen i Spielbergovom Specijalnom izvještaju), pa očigledan izuzetan rad sa glumcima u ovom filmu ne bi trebao iznenađivati. Čak je i meni inače jedva podnošljiv Martin Sheen ovdje vrlo dobar u ulozi Hugova oca, a zanimljivo je da je za Desdemonu (ovdje Desi) Nelson odabrao Almedeyrovu Opheliu - Julia Stiles koja je sasvim solidna u svojoj ulozi. Mekhi Phifer je također dojmljiv u svojoj ulozi tamnopute žrtve Hugovih spletki, sve do nažalost previše patetično-srcedrapateljnog završnog monologa. No, unatoč tim manjim manjkavostima autori su uspješno prenijeli napetost, dramatičnost i ostrašćenost Shakespearova predloška, a najveće pohvale idu ideji da se ta tragedija koja se bazira na ljubomori prebaci u svijet tinjedžera, koji su uslijed svoje nesigurnosti i psihofizičkih mijena koje im se događaju izuzetno ranjivi, te podložni manipulacijama i nesmotrenim postupcima. Baš poput Hartnetova Huga koji je izazvao tragediju zbog ljubomore, roditeljskog zanemarivanja i društvenog neprihvaćanja, što se iz filma samo dade nazrijeti i pretpostaviti, jer nije dovoljno razrađeno, što je i najveća manjkavost ovog solidnog, tinejdžerskoj publici namijenjenog celuloidnog uratka. Koja nažalost vjerojatno nikada neće posegnuti za originalom toga ultimativnog remek-djela, pa je ovo ipak hvale vrijedan pokušaj približavanja tih Shakespearovih nesumnjivih kulturnih vrijednosti takvoj vrsti publike.
Tim Blake Nelson nije ponovio Almedeyrovu pogrešku te likovi u filmu ne izgovaraju originalne Shakespearove stihove, što je inače kod Luhrmanna bio slučaj, ali je njegova vizualizacija toga filma bila spektakularna, te to genijalno, ali danas pomalo arhaično stihovlje modernu mladu publiku nije omelo u uživanju, nego mislim čak da je bar mali dio tih gledatelja tim filmom bio ponukan da posegne za ukoričenim Shakespearom. Bar se nadam.
Nelson je prebacio radnju Othella u današnje tinejdžersko ozračje hip-hop glazbe, mobitela, skupih automobila i droge, te se ta velikom tragedijom okončana fabula, prepuna intriga izazvanih ljubomorom odigrava unutar američkog srednjoškolskog campusa. Neću vam ovdje prepričavati, svima, nadam se, poznatu radnju tog remek-djela, ali moram napomenuti da je Nelsonov uradak samo djelomično uspio. Naime, glavna boljka njegova filma krije se u preslabo prikazanoj motivaciji našeg negativca Jaga (ovdje Huga), koji tragediju izaziva zbog premlako dočarane ljubomore, ali zato iznenađuje Josh Hartnetova odlična interpretacija toga lika, kojega inače po mnogo bljeđim izdanjima pamtimo iz Pearl Harbour , Halloween : H2O i 40 dana bez seksa. Za to je zaslužan režiser Tim Blake Nelson koji je i inače prvenstveno poznat po glumi, (pamtimo ga po odličnim ulogama u Tko je ovdje lud braće Coen i Spielbergovom Specijalnom izvještaju), pa očigledan izuzetan rad sa glumcima u ovom filmu ne bi trebao iznenađivati. Čak je i meni inače jedva podnošljiv Martin Sheen ovdje vrlo dobar u ulozi Hugova oca, a zanimljivo je da je za Desdemonu (ovdje Desi) Nelson odabrao Almedeyrovu Opheliu - Julia Stiles koja je sasvim solidna u svojoj ulozi. Mekhi Phifer je također dojmljiv u svojoj ulozi tamnopute žrtve Hugovih spletki, sve do nažalost previše patetično-srcedrapateljnog završnog monologa. No, unatoč tim manjim manjkavostima autori su uspješno prenijeli napetost, dramatičnost i ostrašćenost Shakespearova predloška, a najveće pohvale idu ideji da se ta tragedija koja se bazira na ljubomori prebaci u svijet tinjedžera, koji su uslijed svoje nesigurnosti i psihofizičkih mijena koje im se događaju izuzetno ranjivi, te podložni manipulacijama i nesmotrenim postupcima. Baš poput Hartnetova Huga koji je izazvao tragediju zbog ljubomore, roditeljskog zanemarivanja i društvenog neprihvaćanja, što se iz filma samo dade nazrijeti i pretpostaviti, jer nije dovoljno razrađeno, što je i najveća manjkavost ovog solidnog, tinejdžerskoj publici namijenjenog celuloidnog uratka. Koja nažalost vjerojatno nikada neće posegnuti za originalom toga ultimativnog remek-djela, pa je ovo ipak hvale vrijedan pokušaj približavanja tih Shakespearovih nesumnjivih kulturnih vrijednosti takvoj vrsti publike.
Jest ima hrpa knjiga koje su pisane zbog filmova: Ipak film je film, a ja na bolji ne naiđoh, što ne znači da me ne možeš podsjetiti na neki koji je bolji!