O postanku  jedne od najraširenijih igara svijeta govore mnogobrojne legende, no najviše se spominje legenda o mudracu Dahiru. U neko, tko zna koje vrijeme živio je kralj Šahram. Taj kralj, prema pričama vrlo mlad, vladao je tipično tiranski, što se naravno pretvorilo u maltretiranje i obezvrijeđivanje indijskog naroda. Tu na scenu stupa mudri Sisa Ben Dahir koji je odlučio pokazati kralju kako i običan čovjek iz naroda može biti odlučujući za državni interes. Kako bi to dokazao kralju, Dahir je izumio šahovsku igru i na primjeru pokazao kako i najslabija figura u igri, pješak, može donijeti pobjedu.
Kralj Šahram brzo je naučio pravila igre  i oduševio se šahom. Za svoju netom otkrivenu strast odlučio je nagraditi mudrog Dahira, kojemu je na izbor ponudio bilo kakvu nagradu. Već par puta sam naglasio kako je Dahir mudar, pa ne čudi što je kao nagradu za sebe zatražio onoliko žita koliko se dobije kada se na prvo polje šahovske table stavi jedno zrno, a na svako slijedeće udvostručeni broj zrna, i tako da zadnjeg 64. polja. Tu dolazi na vidjelo kako je kralju matematika potpuno strana znanost, kao i njegovo šahovsko umijeće razmišljanja. On je misleći kako se radi o preskromnoj i sve u svemu nikakvoj nagradi, zatražio mudraca da uzme nešto vrijednije. No, mudrac nije odustao od svoje namjere i kralj se složio s time. Kada se trebalo pokupiti dobiveno žito došlo je do problema, budući da broj zrna koje bi kralj trebao pokloniti iznosi 18 446 744 073 709 551 615 ili 18 bilijuna žitnih mjerica, što ni kralj, a ni cijeli svijet nisu mogli skupiti. Kakvu nagradu je na kraju mudrac dobio, nije poznato, ali kažu kako se upravo zbog ovog događaja šahovska polja u Indiji nazivaju kohtazara što bi u prevodu značilo ambar.