"ZDRAVO!": Taj divni "nepoćudni" pozdrav koji smo zaboravili
Budi me ranojutarnja svjetlost uz zvuk nečijeg koračanja po kući i muziku s malenog radija marke „Sony“ koji vječno upaljen stoji na frižideru. Ako djed ne sluša utakmice, dakle ako nije subota ili nedjelja, tada su okrenute stanice koje puštaju muziku, najnovije hitove uglavljene tako što se gumicom za kosu fiksirala frekvencija i ako bi je htio promijeniti morao bi se dobro pomučiti. Vrata škripe, čuje se kvaka i otvorena slavina. Cijevi u zidu prolaze kroz sobu koju dijelim s djedom i jasno čujem vodu koja odlazi niz njih. Zvuk kupaonice je prvi zvuk koji pamtim kod buđenja. I zvuk prigušenog pjevanja uz maleni radio. Srebrna krila ušla su u naš mali podstanarski dom kao i Novi fosili s golemom dozom radosti i promijenili su taj mali ambijent zakopčan u svemiru, zauvijek. Budi me miris kafe. Sitna grumenja prže se u pećnici i čekaju mene da se probudim i da ih pažljivo saspem u mjedeni mlinac koji ću potom bjesomučno okretati onako bunovan čekajući djeda da se pojavi na vratima s vrućim kruhom iz „Reića“ i novinama u kojima je na zadnjoj stranici moj novi broj „Nippera.“
S vrata djed bučno otresa kapi kiše koje su mu ukrasile dugi kaput i svima nama koji smo budni umjesto onog „dobro jutro“, govori moje pionirsko – „Zdravo!“. Taj pozdrav s kojim smo ulazili i izlazili iz škole, pozdrav s kojim smo ustajali kada bi ušla učiteljica, pozdrav s kojim smo se pozdravljali nakon nastave, u dvorištu, ispred škole, na igralištu, nestao je u vremenu kao relikt nekog tuđeg života. Kao psovka koja nas sve podsjeća na nešto ružno, nešto nametnuto i plastično, nešto što nikada nije, niti će saživjeti u našem životu. Pozdrav koji je najednom postao nepoćudan. A koristili smo ga i kod upoznavanja s nepoznatim ljudima, no kod kuće se nikada nismo pozdravljali na taj način. Ne zbog toga što je u mojoj familiji vladao otpor prema politici ili društvenom uređenju, već zbog toga što takva vrsta pozdrava jednostavno nije bila naš kućni običaj. Otac, kada bi se vraćao s posla, kazao bi kratko „dobar dan“ ili „dobra večer“, ovisno o vremenu kada bi dolazio, a majka je koristila prvi susret s familijom na način da nam samo kratko dobaci „hej“ ili ono klasično pitanje svih pitanja: „Što je bilo u školi?“
Budi me ranojutarnja svjetlost uz zvuk nečijeg koračanja po kući i muziku s malenog radija marke „Sony“ koji vječno upaljen stoji na frižideru. Ujna tiho pjeva s Ljupkom Dimitrovskom koja hvali nečiji mali brod. Potezi noža koji sjecka povrće tih je da me ne probudi. Okrećem se na drugu stranu kreveta u sjenu, no svjetlost se probija kroz teške zavjese i slušam ditiramb kiše na prozorskom oknu. Majka i baka tiho pričaju za kuhinjskim stolom i čekaju djeda koji ih pozdravlja s onim mojim „Zdravo“ na koje bi se čudno nasmijao kada bi me čekao ispred škole, a ja bih se opraštao s prijateljima za taj dan. Ustajem i onako bunovan odlazim na zahod. Cvikam jer smo u podrumu, a ujac mi je jučer rekao da štakori znaju ući kroz kanalizacijski otvor i popeti se čak do WC školjke koju pažljivo pregledavam i za svaku sigurnost puštam vodu. Djedovo „Zdravo“ nije promaklo mojim ukućanima koji se smiju za stolom, dok ga majka grli.
To jutro je bilo točno pet godina otkako sam došao na svijet, kada je moja majka, kao i majke cijele moje generacije provela u rodilištu tik do Hajdukovog igrališta, mitskog „Starog placa“ koji će kasnije postati centralnim mjestom mog djetinjstva. Na dan kada sam rođen epidemija je uzela maha i rodilište u kojem sam se nalazio u naručju majke bilo je u karanteni. Ibrahim Hoti s Kosova koji je svake godine obavljao svoj hadž u Meki, donio je virus koji je Jugoslaviju po prvi put suočio s riječju – epidemija. Virus zvan „variola vera“, ili velike boginje, zarazio je preko 150 ljudi. Prvo u Beogradu, pa dramatično u Novom Pazaru, da bi se preko Crne Gore spustio i na Jadran. Tu su tadašnje vlasti napokon priznale da hara epidemija, baš na dan kada sam ja otvorio oči i po prvi put ugledao nebo iznad Hajdukovog igrališta.
Vojska u zaštitnim odijelima i plinskim maskama okupirala je bolnicu (FOTO: oslobodjenje.ba)
Kako su krenule zabrane kretanja i karantene, vojska i policija čuvale su ulaz u rodilište, vršila se kontrola putničkog i međugradskog prometa, a posebne mjere postavljene su pred bolnice i rodilišta. Simptomi karakteristični za boginje i burna reakcija na antibiotik obilježile su epidemiju koja je po prvi puta u povijesti Jugoslavije toliko preplašila ljude, ponajviše zato što se govorilo kako se umire u strašnim mukama. Vojska u zaštitnim odijelima i plinskim maskama okupirala je bolnicu, blokirani su svi ulazi, cjepiva nije bilo za sve, a virus se širio ubrzano, kao i strah. Mnogi gradovi SFRJ bili su okruženi vojskom i stavljeni u karantenu, ljudi su bili po kućama. Život je stao. Restorani, kafići i trgovine opustjeli su. Od posljedica variole vere umrlo je 35 ljudi.
Moj djed, tako su mi pričali, uvukao se u rodilište preko susjede koja je bila medicinska sestra i koja ga je obukla kao doktora, stavila mu zaštitnu masku i rukavice. Djed me uzeo u naručje pokazavši mi reflektore Starog placa koji će kasnije postati naša Meka.
Budi me ranojutarnja svjetlost uz zvuk nečijeg koračanja po kući i muziku s malenog radija marke „Sony“ koji vječno upaljen stoji na frižideru. Ako ne slušam utakmice, dakle ako nije subota ili nedjelja, tada su okrenute stanice koje puštaju muziku, najnovije hitove uglavljene tako što se gumicom za kosu fiksirala frekvencija. Vrata škripe, čuje se kvaka i otvorena slavina. Cijevi u zidu prolaze kroz sobu i slušam vodu koja odlazi niz njih. Zvuk kupaonice je prvi zvuk koji pamtim kod buđenja. I zvuk prigušenog pjevanja uz maleni radio. Ustajem i svojim ukućanima kažem – „Zdravo!“.
Nitko me ne doživljava, stariji je na Playstationu, a mlađi na mom prastarom radiju slupa neku muziku koju uopće ne razumijem. Tri tona i jedna elektronska vriska repetira se u nedogled, a riječi ne raspoznajem. Govore valjda nešto o ljubavi u doba koronavirusa. Tjeram ga u sobu i namještam frekvenciju na kojoj bih možda mogao čuti, recimo, Nove fosile. Srebrna krila već teže. Cijeli jedan život zaokružio sam jednim pozdravom, tako jednostavnim, a opet tako dobrohotnim i složenim. U jednoj jedinoj riječi sazdan je cijeli život i najljepša moguća želja koju čovjek može poželjeti svojim ukućanima.
Pa zdravo mi bili moji dragi prijatelji. To zdravo je sve što vam danas želim. I bilo bi lijepo da se taj pozdrav vrati u ovo doba kada toliko dobra želimo jedni drugima, a najviše onog što nam svima tako treba u ovim teškim vremenima - zdravlja. I da sačuvamo ljude koji su nas odgojili, ljude koji su pod karantenama ulazili u rodilišta da nas prvi put vide, ljude koji su nas sve podizali, učili prve korake, učili nas životu. Volio bih da češće čujem to "Zdravo!", to nam ionako nitko ne može zabraniti.
I zbog toga vam svima jedno veliko „Zdravo“. Poželite to danas i svim svojim ukućanima. Ako se samo vi budete nasmijali, jer ga se vi jedini i sjećate, nije ni bitno. Jer to znači da ste odrasli u jednom lijepom vremenu i da ste odrasli u dobrohotne ljude. Taj vas je pozdrav, ako ništa drugo, barem tome naučio.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
ZDRAVO
7. svibnja, 2008.
Djevojčica koju sam gotovo svakog jutra sretao na stubištu ili u liftu moje zgrade, mogla je imati kojih sedam ili osam godina i zvala se Selma. Redovno me je učtivo prva pozdravljala s "kako ste", na što sam u početku odgovarao "hvala na pitanju, dobro sam, a kako si ti", da bih kasnije na taj pozdrav obično odgovarao s "dobro jutro, Selmice", ili samo s "dobro jutro". Na rastanku, nakon kratkotrajnog spuštanja dizalom, ja bih prvi obično rekao "doviđenja", potom bi ona redovito odgovarala s "prijatno".
Djevojčica je bila rođena u vremenu nakon mog odlaska iz grada i nije ni znala stare običaje. Tempora mutant mores. Rat je promijenio stanovnike zgrade, pa i pozdrave s kojima su se oni nekad oslovljavali. Neki se mudrac, naime, tokom paklenih godina dosjetio da su uobičajeno "dobar dan" i "dobro jutro" komunistički pozdravi, kao i ono "doviđenja", pa je umjesto njih uveo nove "kako ste" i "prijatno". Oni su vrijedili za nepoznate ljude ili inovjerce, dok su za vjernike važili vjerski, ali isto tako promijenjeni pozdravi.
Drevni i neposredni poklik "zdravo" još prije rata bio je okvalificiran kao partizanski i gotovo u potpunosti izbačen iz upotrebe. Tri Evanđelja, pak, navode da su Isusa njegovi učenici oslovljavali isključivo tim pozdravom (zdravo, rabbi). Danas je u Sarajevu ostao uglavnom u omladinskom slengu, u anagramiranome obliku "vozdra". Mlada generacija često uzima za pozdrav tek obične usklike, kakvi su englesko hi, ili talijansko ciao.
Zaista, reći nekome "zdravo", ima li išta ljepše? "Zdravo" je i kratki izvještaj i pitanje: ja sam zdravo, jesi li ti zdravo? On je ujedno i odgovor i na uobičajeni upit-pozdrav: kako si? Ako je zdravlje naše najveće bogatstvo, potpuno je logično da je prvo oslovljavanje među ljudima posvećeno njemu. U nas je pitanje o stanju "kako si?" često transformirano u pitanje o izgledu, koje znači isto: kakav si? Odgovor "dobar sam" znači isto što i dobro sam, zdravo sam. U knjizi Neprestani ushit Pascal Bruckner objašnjava da je pozdrav "kako ste" nastao krajem feudalizma, kao egalitaristički nadomjestak za pozdrave poniznosti, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Prema jednoj francuskoj predaji, pozdrav "kako si" medicinskoga je porijekla - kako idete na zahod? Redovna stolica, naime, bila je indikator dobrog zdravlja.
To potvrđuje i njemačka inačica ovog pozdrava Wie gehts, kako vam ide, kako ide. Ona odgovara našemu upitnom pozdravu: kako je? Kakvo je stanje? Pošto je pozdrav najčešće rutina, formalnost pitanja ima eho u formalnosti odgovora. Na pitanje "kako ste", naime, mi odzdravljamo "dobro" i onda kada nam ništa ne ide dobro, jer ne želimo otkrivati istinu o sebi, pogotovo pred ljudima koje gotovo i ne poznajemo. Na veliku frekvenciju pozdrava "kako ste", čuo sam i ovakve komentare: šta te boli briga kako sam, niti si doktor da ti ja uopće odgovaram kako sam itd. Jer, zašto bismo se, na koncu, uopće morali osjećati dobro i kome moramo polagati račune o tome.
U starijim vremenima, onom nižem u društvenoj hijerarhiji, međutim, bila je dužnost polagati račune i prilikom oslovljavanja. Pozdravi "sluga sam pokorni", ili "servus" (lat. sluga) nekad su isticali bezuvjetnu lojalnost vladaru i vlasti, a danas se upotrebljavaju kao arhaični i pomalo barokni oblici oslovljavanja. U Beču se pozdrav "servus" upotrebljava kao uobičajeni generacijski ili gradski oblik intimnijeg oslovljavanja. U nas izraz "sluga sam pokorni" najčešće ima blagoironično značenje, moguću mjeru komunikacije u masovnome društvu, koje nastoji spojiti ljude različitih nazora. Rječnik pozdrava, pak, najčešće je vokabular ispražnjenog semantičkog znakovlja, ljuštura mrtvih pojmova, izanđalih od prevelike upotrebe.
Najstariji i najuobičajeniji pozdrav na Planetu, "dobar dan", koji je temeljni pozdrav u većini jezika, zapravo je nekad bio želja da pozdravljenom dan (jutro, večer) protekne u dobrom zdravlju i vedrom raspoloženju, a danas je tek fraza, zvuk čiji smisao više nije bitan. Nekadašnja lijepo smišljena želja pretvorila se tek u kôd komunikacije, čije značenje više nije predmetom semantičke recepcije. U našim uvjetima ono tek ima idejne konotacije, jer s njim se ne oslovljavaju, recimo, vjernici. "Dobar dan" je oslovljavajući idiom civilnoga društva, baš kao i oproštajni izraz "doviđenja". Vjernici će obično u pozdravljanju isticati svoju lojalnost ili pokornost Bogu, ili vjerskoj dogmi, što je istodobno i lozinka socijalne identifikacije.