Kako to izgleda kada vas uhvate sa zanemarivom količinom marihuane, supstance legalne čak i za rekreativne svrhe u sve većem broju zemalja svijeta, a otac vam nije general Mladen Kruljac ili odvjetnik Željko Olujić, već poginuli branitelj Domovinskog rata?

Što znači kada ste ostavljeni na milost i nemilost hrvatskog pravosudnog sustava zbog pronalaska 0,64 grama trave, a tom je sustavu prijeko potrebno da na vašim plećima trenira strogoću i bilda statistiku u ratu protiv droge?

Tko će vas zastupati pred sudom, kada preživljavate od plaće koja iznosi tri tisuće kuna? Kako će vas tretirati ako tu prirodnu supstancu koristite kako se ne biste navlačili na puno ozbiljnije i teže medikamente i to u mjesecima koji su uslijedili nakon što vam je majka preminula od raka? 

Tretirat će vas kao Tomislava Kulića, 21-godišnjeg sina poginulog branitelja i preminule samohrane majke četvero djece iz Vinkovaca. Njega je 2006. godine policija uhitila nakon što su mu pronašli 0,64 grama marihuane. 

Povodom skandaloznog puštanja na slobodu generalovog sina, Davida Kruljca, kojemu je pronađeno impresivnih 4,5 kilograma marihuane, 28 grama kokaina, 10.500 kuna i 117.000 eura, u obrani nemušto pripisanih nekakvom Srbinu što se odaziva na ime modnog dizajnera Toma Forda, donosimo vam molbu Tomislava Kulića Komisiji za pomilovanja iz 2011. godine. Tada je saznao da zbog manje od grama trave ide na odsluženje dvogodišnje kazne zatvora, nakon odluke Vrhovnog suda, kojom je potvrđen pravorijek sudskog vijeća pod ravnanjem aktualnog predsjednika Županijskog suda u Vukovaru, Nikole Bešenskog. 

 

Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske
(Odjel za pomilovanja)
Dežmanova br. 6
10000 Zagreb

Predmet: Molba za pomilovanje

Poštovani,

po Županijskom sudu u Vukovaru koji je donio presudu 22. rujna 2010. , broj K-41/08, osuđen sam na dvije godine zatvora. Dopis Županijskog suda u Vukovaru 4. srpnja 2011. dostavlja presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu kojom se na sjednici 20. travnja 2011. odbija žalba čime se potvrđuje prvostupanjska presuda, broj Kž-266/11-4). 31. kolovoza 2011. u Županijskom sudu Vukovaru uručen mi je poziv za izvršenje zatvorske kazne, počevši od 21. rujna 2011.

Obzirom da mi se po zakonu pruža prilika ispričati svoju priču nevezano za krute zakonske norme, ja Vam se najiskrenije obraćam. Imam 26 godina i život mi zaista nije bio lak. Dolazim iz Vinkovaca, iz dijela po imenu Mala Bosna koji graniči sa prigradskim naseljem Mirkovci u kojem su za vrijeme rata bili Srbi. Iako dijete, u Vinkovcima sam proveo gotovo cijeli rat, izuzevši samo nekoliko mjeseci nakon što smo saznali da nam je poginuo otac. Imam dvije sestre i jednog brata. Obje sestre su medicinske sestre, mlađa, Ines, studira sestrinstvo u Osijeku, a starija, Sanja, je udana, očekuje bebu sad u rujnu i radi na psihijatriji u Vukovarskoj bolnici. Najstariji, brat Vjekoslav, oženjen je, zaposlen, ali nažalost, ne mogu imati djece.

2003. godine imao sam operaciju koljena, završio sam i srednju školu za zanimanje kuhar i od 5. siječnja 2004. godine primljen sam u radni odnos, a početak rada je bio 15. rujan 2004. i od tada sam zaposlen na mjestu pomoćnog kuhara u Centru za rehabilitaciju Mala Terezija Vinkovci.

18. rujna 2004. uz nekoliko prijatelja u autu, doživio sam prometnu nesreću na suvozačevom mjestu u kojoj je poginuo mladi biciklist. Na žalost, 2005. godine saznajemo i da mama ima rak pluća. U to vrijeme, Sanja i Vjekoslav krenuli su na svoj bračni put i zapravo smo samo sestra Ines i ja, a tada smo imali ona 16 godina, a ja 20 živjeli u kući s mamom. Cijeli taj put kemoterapije i mi smo proživljavali uz nju. Nije prošlo dugo, bio sam u lošem i krivom društvu i počeo uzimati heroin. Na sreću, uz pomoć sestre Sanje koja mi primila k sebi, uspio sam izaći iz tog pakla nekoliko mjeseci prije majčine smrti. Umrla je 19. travnja 2006. godine.

Nakon majčine smrti, u obiteljskoj kući u Maloj Bosni, ostao sam sâm, sestra Ines koja je tada još išla u srednju školu, otišla je živjeti kod sestre Sanje i ona joj je postala skrbnik. U periodu nakon toga financijska situacija mi se drastično pogoršala. 2005. sam uzeo kredit za auto na sedam godina, a plaća pomoćnog kuhara, koja varira od 3.000,00 do 3.300,00 kuna bila je jedva za kredit, režije i život. Iako sam se prijavio u Centar za ovisnosti u Vinkovcima, tablete za odvikavanje nikada nisam koristio, jer mi nisu odgovarale, a bilo me i strah da ne bih postao ovisan o tim tabletama. Zbog problema sa spavanjem i čestim buđenjem po noći počeo sam pušiti marihuanu, jer sam dosta puta čitao i načuo o njezinom umirujućem djelovanju i primjetio sam da mi je od nje bilo puno bolje. U to vrijeme se događa moj susret sa policijom za što sam i optužen. U pretrazi kuće nađeno je cca 0.5 grama marihuane, a priznao sam i da sam kupio 100 grama u vrjednosti 600 kuna koje nikad nisam dao sam nego nas je uvijek bilo dvojica, trojica prijatelja. Nikada se nisam materijalno okoristio od droge niti sam nekome nešto loše učinio. Ako sam i kupovao povremeno tih 100 grama zajedno s nekim to je samo iz razloga što je tako bilo puno jeftinije, a ja u tom razdoblju nisam imao previše izbora. Svjestan sam potpuno da sam ja tu kriv i nitko drugi, želim samo ispričati svoju priču da bi bilo jasnije zašto je to tada bilo tako, i reći kako sada više nije.

Od tada je prošlo oko pet godina i ja sam, te kobne 2006. godine ipak doživio nešto pozitivno, upoznao sam sadašnju zaručnicu, a svadba nam je dogovorena za 7. srpanj 2012. godine. Unazad nekoliko godina život mi se zaista promijenio na bolje, imam stari posao na kojem se dobro snalazim i odlično komuniciram sa suradnicima, živim ponovno sa sestrom Ines, iako ona sada živi studentski život i preko tjedna je u Osijeku, u odličnim sam odnosima sa obitelji svoje zaručnice i što je najvažnije, „prijatelje“ iz prošlih vremena gotovo da nisam niti susreo u gradu u zadnjih nekoliko godina, a kamoli da se s njima družim. Zaista sam naivno mislio da je to iza mene, i takvi ljudi, i loše situacije.

Odlaskom u zatvor povrijedit ću prvenstveno ljude koji su opet počeli vjerovati u mene i kojima je promjena očita. Obnovio sam prijateljstva s osobama iz djetinjstva, koji žive u istom naselju kao i ja, imam puno prijatelja koji su visokoobrazovani i čak u narednih godinu dana imaju svatove, kao što sam i ja trebao imati na ljeto nagodinu, jer vjeronauk za pripravu za ženidbu smo obavili još u svibnju ove godine, a kapare su gotovo sve riješene. Dolazim iz jako male sredine, i strah me stigme okoline. Iskreno me strah i gubitka posla u državnoj firmi, jer situacija u zemlji nije idealna, pogotovo u Slavoniji.

Ponavljam, iako je meni kristalno jasno da sam griješio, bio bih u zabludi da mislim drugačije, smatram da je od tada prošlo dosta vremena i moj trud da se vratim na pravi put je bio velik, možda mi ipak vrijedi dati priliku bez odlaska u zatvor? Najiskrenije, ne bih volio opet biti u kontaktu s ljudima koji su kriminalci. Za mene nema odgode zatvora, tako mi je rečeno 31. kolovoza u Vukovaru, jer moj kredit koji mi izlazi u srpnju 2012. godine i minus na računu od 34.051,00 kn ne ulaze u nijednu točku po kojoj bi mogao dobiti odgodu. Bojim se da odlaskom u zatvor mogu napraviti više štete nego koristi, jer ću izgubiti posao, morat ću otkazati svatove, a dugovi će se nagomilati. Imam dva mačka koja žive u kući (dob: 2 i 2,5 godine), kastrirani su, i njemačkog ovčara starog 3,5 godine i oni će morati biti sami, jer je sestra većinom u Osijeku, osim kada su praznici. Zaista Vam se obraćam u nadi da ćete, iako me ne poznajete osobno, steći uvid u moju promjenu da sam ja od tada već postao odgovorni član društva i zato Vas molim za milost. Pristajem na bilo kakvu suradnju sa socijalnim radnicima, defektolozima i psiholozima radi utvrđivanja moga trenutnog stanja. I bespogovorno pristajem na bilo koji drugi oblik kazne. Ja želim samo priliku za normalan život.

S poštovanjem,

Tomislav Kulić

Vinkovci, 2. rujna 2011.

 

Molbi prilažem:

- Predugovor o umjetničkoj suradnji za svatove (kopija)
- Dokument dogovora za svatovsku salu (kopija)
- Potvrde o sudjelovanju na tečaju priprave za ženidbu
- Smrtni list za majku, Maru Kulić (kopija)
- Potvrdu da sam dijete poginulog branitelja Antuna Kulića
- Izvod iz odluke predsjednika Republike Hrvatske o dodjeli počasnog čina oružanih snaga Republike Hrvatske za oca, Antu Kulića (kopija)
- Izvod iz odluke ministra obrane Republike Hrvatske o dodjeli činova oružanih snaga Republike Hrvatske – dočasnicima za oca, Antu Kulića (kopija)
- Obavijest o primanju u radni odnos (kopija)
- Potvrda o stanju duga u Privrednoj banci Zagreb d.d. (kopija)
- Kopija dijela ugovora nenamjenskog kredita u Privrednoj banci Zagreb d.d.

Završio je u Požegi (FOTO: Google StreetView)

Molba starije sestre Josipoviću: Preklinjem vas, pomozite mu!

Dvadeset dana kasnije, predsjedniku Ivi Josipoviću odaslano je pismo koje počinje riječima: "Cijenjeni, nikada u životu nisam pomislila da ću se obratiti predsjedniku za pomoć, ali ja više ne vidim drugog izlaza".

Tomislavova starija sestra, koja mu je pomogla da prebrodi krizu s heroinom u najtežim godinama njegove adolescencije i majčine bolesti, u rujnu 2011. godine je rodila četvrtu kćer i bespomoćno promatrala kako joj mlađi brat završava na robiji zbog manje od grama trave.

"Mi smo Vam bili jedna sretna obitelj, skromna, radnička. Tata je radio u „Graditelju“, mama je rodila nas četvero, dva brata i dvije sestre, i bila je kućanica. Sve je do 1991. bilo u najboljem redu, ali onda se dogodio rat. Tata se prijavio u vojsku, mi smo sa mamom otišli kod bake na selo, a tatu više nismo vidjeli. Poginuo je 3. listopada 1991. Moj brat Tomo je imao šest godina tada, ja sam imala dvanaest, stariji brat šesnaest, najmlađa sestra samo dvije godine, mama je imala 38, a tata 40 godina. U jednom danu okrenuo nam se svijet naopačke. Mama je bila očajna, ostala je sama sa četvero djece i srušenom kućom, posvetila se obnovi kuće, starijem bratu koji je onda bio u „problematičnim“godinama, maloj seki, a Tomislav je uvijek ostajao sa strane, skroman i nezahtjevan", piše ona. 

Godine su prolazile, on se sve više povlačio u sebe, patio je na svoj način, ali to nažalost nitko nije primjećivao, piše Josipoviću. Ovo nije jedina rečenica iz koje se može iščitati da je sebi predbacivala bratove probleme, iako je tih godina tek osnivala vlastitu obitelj.

"Završio je srednju školu za kuhara, zaposlio se i svi smo mislili da je sve u redu ili smo samo htjeli tako misliti, da nama bude lakše. Tomo je sve manje bio kod kuće, a sve više vani, mama već umorna od svega nije ga mogla kontrolirati, brat nije htio, a ja sam se već bila udala i imala svoju obitelj (i opet izgovori…). Onda je došla 2006. godina, za nas najteža i od onda nikako da nam krene na bolje. Mama se razboljela, dobila je rak, Tomislav koji je bio jako vezan za nju nikada nije pokazao da mu je teško, pokušao se nositi s time kako je znao. Jednog jutra nazvala me prijateljica i rekla da misli da se moj brat drogira, da ga viđa u sumnjivom društvu. Tek tada sam postala svjesna što se događa sa mojim bratom. Nedugo poslije toga mama ga je zatekla sa iglom u veni, nikada se nije oporavila od toga. Budući da nije bio ovisnik o heroinu dugo vremena ja sam ga dovela da živi kod mene neko vrijeme pa smo čak i bez pomoći terapije uspjeli da ostavi to zlo... Mama je umrla 19. travnja 2006. i onda smo napravili najveću pogrešku u životu. Sestru koja je tada bila drugi razred srednje dovela sam da živi kod mene. Stariji brat se oženio, a Tomo je ostao sam u roditeljskoj kući. Opet sâm, opet odbačen i zaboravljen, prepušten društvu koje ga je opet uvuklo u probleme", navodi u pismu.

Pretresom kuće, nastavlja, policija mu je našla 0,68 grama marihuane, a on je u strahu kazao policiji sve što ga je ikad povezivalo s drogom, pa i da je kupio još sto grama - obećana mu je uvjetna kazna ako prizna. Obitelji nije ništa spominjao, jer ih nije htio opterećivati svojim problemima, prisjeća se Sanja. U međuvremenu je upoznao djevojku, riješio se starog društva, otplatio dugovanja i počeo živjeti mirnijim životom. Djevojku je zaprosio 2011. godine i 2012. godine su se trebali vjenčati, ali to zaustavlja pravomoćna presuda u travnju, koja ga osuđuje na dvije godine zatvora i poziv u zatvor za 21. rujna 2011. 

"Ostao je bez posla, otkazali su svadbu... To divno stvorenje nikada nije tražilo ništa za sebe, prolazio je kroz život kako je najbolje znao sâm, uvijek spreman pomoći drugima čak i na svoju štetu. Sada ja molim za njega, preklinjem, pomozite mu! Dajte mu priliku koju nikada još nije dobio, nažalost prečesto ni od svoje obitelji... Pružite mu ruku koja mu je kroz život nedostajala, očinsku, bratsku, brižnu. [...] Trenutno je u kaznionici u Požegi i pun nade (kao i svi mi) čeka Vaš odgovor. Molimo Vas ne dopustite da ga život gurne ponovo na mjesto odakle se svim silama pokušavao izvući. Njegova zaručnica, moji brat, sestra i ja nemamo poznanstava, niti novaca za skupe odvjetnike, naša jedina nada je vaše srce, zavirite u njega i vratite nam vjeru da ima dobrih ljudi koji su spremni pomoći. Molimo Vas gospodine Predsjedniče pomilujte našeg Tomislava!", napisala je Josipoviću Tomislavova starija sestra u danima kada je on završio u zatvoru. 

Josipović ga nije pomilovao (FOTO: Lupiga.Com)

Molba mlađe sestre: Moj brat nije ostvario nikakvu imovinsku korist

Odgovori nisu stizali ni sa jedne adrese. U veljači 2012. godine, njegova mlađa sestra Ines, moli za informaciju o fazi postupka davanja mišljenja Ministarstva pravosuđa o pomilovanju njenog brata, kao i o rokovima za ponovno slanje zamolbe, ukoliko ova bude odbijena. Iz priložene presude Županijskog suda u Vukovaru citira da njen brat nikada nije ostvario imovinsku korist od navodnog "međunarodnog krijumčarenja drogom" zbog kojega je osuđen na dvije godine zatvora, a piše i o okolnostima u kojima se njegov krimen dogodio. 

"Htjela bih napomenuti kako se sve to odvijalo osam mjeseci nakon smrti naše majke, te da je Tomislav u to vrijeme živio sam... Tomislav je bio depresivan, ali i uplašen kada je policiji ispričao sve što zna o trgovanju marihuanom u Vinkovcima, a zbog imovinskog stanja nije bio u mogućnosti priuštiti si agilniju obranu pred sudom, što je za posljedicu imalo da ga sud proglasi dilerom, što nikada nije bio. Moga brata njegova nepromišljenost, kada je bio 21-godišnjak, košta dvije godine života. Odvojen je od obitelji i zaručnice s kojom je u srpnju ove godine planirao zasnovati svoju obitelj. Obraćam Vam se u nadi da ćete dopustiti Komisiji za pomilovanja da što prije razmotri Tomislavov slučaj, budući da je i ministar Orsat Miljenić najavio da će već od sljedeće godine posjedovanje marihuane biti prekršaj, a ne djelo iz Kaznenog zakona", piše Ines Kulić u svom obraćanju institucijama hrvatskog pravosuđa.

Epilog: odsluženje kazne i odlazak na Island

Ništa od ovoga nije pomoglo. Institucije nisu udijelile milost djeci pokojnih Mare i Antuna Kulića. Komisija za pomilovanja odbila je molbu za pomilovanje, a Tomislav Kulić je zbog uzornog vladanja pušten iz zatvora tek nakon odsluženja tri četvrtine dvogodišnje kazne zatvora, uz rok kušnje od pola godine. Kaznu je odslužio bez dana provedenog u toplicama.

Njegov odlazak u zatvor i apeli hrvatskim institucijama vremenski su koincidirali sa, u stvarnosti, puštanjem Frana Olujića, sina odvjetnika Željka Olujića, za daleko skuplji krimen, također iz domene suzbijanja narkotika. 

Zbog posjedovanja 7,07 grama kokaina vrijednog 1.800 kuna, sud je Frana Olujića kaznio na uvjetnu kaznu od tri mjeseca zatvora s rokom kušnje od godinu dana. Naravno da nikada nije završio na izdržavanju kazne i da danas normalno funkcionira u hrvatskom društvu, a pred sudom se uredno pojavljuje, doduše, kao uvaženi odvjetnik. Između ostaloga, branio je u zadnje vrijeme i sina Ivice Todorića, Antu.

Uvaženi odvjetnik Fran Olujić. Broj dana provedenih iza rešetaka zbog sedam grama kokaina: nula (FOTO: N1)

U vrijeme kada je poslan u zatvor, Tomislav Kulić nije htio javno sučeljavati svoj slučaj sa slučajem Frana Olujića, što zbog (ispostavilo se neutemeljene) nade da bi ga Komisija za pomilovanja mogla osloboditi od izdržavanja kazne, što zbog osude male slavonske tradicionalne sredine. 

Danas više ne živi tamo. Kao i brojni mladi Vinkovčani, otišao je sreću potražiti u normalnijoj zemlji i raditi za normalnu plaću. Izabrao je Island. I sada mu je potpuno svejedno hoće li se u Hrvatskoj ili Vinkovcima znati za njegov slučaj. 

"To je njihova sramota", kaže nam, uz pristanak da se objavi njegovo ime. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Morguefile

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"