Dana 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan je Sisački partizanski odred, po mnogima, prva naoružana antifašistička jedinica u okupiranoj Europi. U spomen na taj događaj u Republici Hrvatskoj se 22. lipnja slavi Dan antifašističke borbe. Međutim, sisački odred nije bio jedina partizanska grupa osnovana toga dana u Hrvatskoj, čemu svjedoči slučaj iz Vrgorske krajine, a koji se uopće ne spominje u hrvatskoj historiografiji antifašističke borbe. Istog tog 22. lipnja 1941. godine na brdu Radović, nedaleko zaseoka Tolići, na predjelu Soline osnovana je prva partizanska grupa u Vrgorskoj krajini, a nekoliko dana kasnije na području Vrgorske krajine su osnovane još dvije partizanske grupe.

Vrgorska krajina (Općina Vrgorac) rubno je dalmatinsko područje smješteno između zapadne Hercegovine i Makarskog primorja, na sjeveru joj se nalazi Imotska krajina, a na jugu dolina rijeke Neretve. Područje ima površinu od 284 kilometra kvadratna, te iako su naselja raštrkana u dvadesetak sela podijeljenih u oko sto malih i siromašnih zaselaka, u Vrgorskoj krajini se kontinuitet naseljenosti može pratiti unazad nekoliko tisuća godina.

Popis stanovništva 1931. godine na području Općine Vrgorac zabilježio je 12 756 stanovnika. Uz iznimku nekolicine doseljenih službenika, cjelokupno stanovništvo bilo je tada (a i danas) hrvatske nacionalnosti i katoličke vjeroispovijesti. Reljefno gledajući, Vrgorska krajina je brdsko-planinsko područje, uz iznimku dvaju krških polja – Rastoka i Jezera, smještenih na istočnom i južnom rubu krajine. Planina Biokovo i njegov ogranak Rilić snažna su reljefna barijera koja odvaja ovaj rubni dio Dalmatinske zagore od Makarskog primorja. Ljeta su duga, vruća i bezvodna, zime su hladne, bogate padalinama koje uzrokuju velike poplave u krškim poljima. 

Drinko Tolić, predratni komunist i partizan, jedan od dvojice zapovjednika vrgorske grupe (FOTO: Arhiva)

Međuratno razdoblje u Vrgorskoj krajini obilježava sveopće siromaštvo stanovništva uzrokovano nepovoljnim reljefnim i klimatskim obilježjima, prometnom izoliranošću, nerazvijenim gospodarstvom, lihvarenjem i slično. Sve to uzrokuje emigriranje mladih ljudi u primorska područja i prekomorske zemlje. Stanovništvo Vrgorske krajine živi tada isključivo od samoopskrbne poljoprivrede koja se svodi na sadnju najosnovnijih poljodjelskih kultura poput kukuruza, krumpira, pšenice i vinove loze, i to u prostorno malim parcelama u kamenjaru, a razvijeno je i ekstenzivno stočarstvo mahom stoke sitnog zuba. Središte krajine – Vrgorac, dotada je izrastao u manje mjesto urbanih sredozemnih obilježja kroz koje prolazi Napoleonova cesta, a njegovo stanovništvo živi također od poljoprivrede, ili je zaposleno u Duhanskoj stanici, rudniku Paklina i različitim državnim institucijama. 

Kao i u cijeloj Hrvatskoj, tako i međuratne godine u Vrgorcu prolaze u stalnim političkim previranjima. Najjača politička snaga u općini je Hrvatska seljačka stranka koja na zadnjim prijeratnim izborima 1938. godine osvaja 85 posto glasova. Ostatak pripada različitim režimskim strankama, dok brojčano malena, ali vrlo kompaktna Komunistička partija ilegalno djeluje kroz različite kulturno-društvene organizacije, kao što su mjesna limena glazba, podružnica Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, zatim „Seljačka sloga“, te različite institucije. Prva ćelija Komunističke partije osnovana je u Vrgorcu 1930. godine, a pojedinih članova je bilo i ranije. Među osnivačima Partije u Vrgorcu spominju se Joze Martinac, Ante Borovac i Mirko Rakić. Pred početak rata u Vrgorskoj krajini nalazi se 30 komunista i 15 skojevaca.

(FOTO: Arhiva)

Na dan proglašenja Nezavisne države Hrvatske u Vrgorcu dolazi do fizičkog obračuna lokalnih komunista i pobornika nove države. Sredinom travnja 1941. godine talijanska vojska je ušla u Vrgorac, ali se u njemu nije zadržavala. Boravak Talijana u Vrgorcu u početku se svodio isključivo na prolaske pojedinih jedinica Napoleonovom cestom iz smjera Zagvozda ili Makarske prema Metkoviću i obratno. Međutim, odmah po ulasku Talijana formirana je ustaška općina kojoj je na čelo postavljen Marko Radić, doveden za tu priliku iz Zagreba, a koji istovremeno vrši i dužnost lokalnog liječnika.

Malobrojni vrgorski komunisti tada izvode svoje prve akcije, pa tako oko 20. travnja 1941. godine komunisti Ivan Dragičević, Branko Markotić i Marijan Radalj otimaju od ustaša u Šestanovcu kamion marke Chevrolet, dovoze ga u selo Kozicu i rastavljaju na dijelove koje skrivaju oko kuće Marijana Ravlića. Pred kraj rata kamion je sastavljen i upućen u partizanske jedinice. Početkom svibnja Drinko Tolić i Stanko Markotić provaljuju u barutno skladište na predjelu Roljevac kod Vrgorca, odakle odnose 200 komada dinamitskih kapsula sa štapinima, 200 dinamitnih štapina, 100 metara korde-trajine, 80 kilograma baruta, dva pištolja i 500 metaka. Zaplijenjeni materijal skrivaju u jednoj pećini na brdu Radović. 

Nedugo potom Drinko Tolić, Mate Hrstić, Stanko Markotić i ljubuški komunist Halil Hrnčević provaljuju u barutno skladište na Humcu kod Ljubuškog i odnose 100 kilograma baruta, jedan pištolj, tri lovačke puške i vreću municije, a sve zaplijenjeno također odnose na Radović. Zanimljivo je da u prvim tjednima talijanske okupacije komunisti kupuju puške od Talijana, te u Hercegovini, a novac je skupljan među članovima Partije i simpatizerima. Jedan od svjedoka tih događaja Branko Markotić piše kako je do kraja 1941. godine u akcijama vrgorskih komunista prikupljeno: 24 vojničke puške, 12 pištolja, 16 kompleta vojničke opreme, 2.500 metaka, te 56 ručnih bombi, kragujevačkih i talijanskih.

Kroz to razdoblje grupe komunista su prepilile oko 120 telefonskih stupova između sela Kozica i Rašćane, te između sela Ravča i Dubrava (Dragljane). Prilikom blagdana Svetog Ante 13. lipnja nekolicina vrgorskih komunista, uz pomoć ljubuških aktivista, pobacala je letke s proglasom CK KPJ u svetištu Humac kod Ljubuškog, gdje se tradicionalno organizira veliki sajam, a letci su bačeni i u selima Crveni Grm, Sokolovac i Veliki Prolog. Taj događaj izazvao je velik interes u Ljubuškom, posebno zato jer su iz toga mjesta potjecali ustaški ministri Artuković i Dumandžić, pa su iz Zagreba poslani agenti da istraže slučaj.

Zaseok Tolići na Radoviću, zapuštena kuća na kojoj je podignuta ploča u spomen stradalim mještanima zaseoka na Sutjesci (FOTO: Branko Radonić)

Kako je Vrgorac mala sredina, uglavnom se još prije rata znalo kako tko politički diše, pa je vrgorskim komunistima nakon dolaska talijanske vojske i uspostave vlasti NDH bilo sve teže boraviti u Vrgorcu, budući da je stalno postojala opasnost od uhićenja ili mobiliziranja u domobranske jedinice. Zbog toga se članovi Partije sve više prebacuju na brdo Radović, udaljeno otprilike kilometar i pol od Vrgorca, gdje je postojala kakva takva sigurnost, kao i mogućnost bijega prema planinama Rilić i Biokovo u slučaju opasnosti.

Dana 22. lipnja 1941. godine na brdu Radović, nedaleko zaseoka Tolići, na predjelu Soline osnovana je prva partizanska grupa u Vrgorskoj krajini, kojoj su na čelu bili sekretar Općinskog komiteta KPH Vrgorac Jozo Martinac, te prijeratni komunist, a po zanimanju krojač, Drinko Tolić. Svjedoci toga događaja kasnije su naveli imena većeg broja pripadnika grupe (na popisu su i zapovjednici): Joze Martinac, Ivan Dragičević, Drago Barbir, Ante Radalj, Branko Markotić, Mirko Tolić, Jure Tolić, Tonko Tolić, Mijo Martinac, Stojanka Martinac, Marijan Radalj, Stanko Borovac, Ružica Tolić ud. Ante, Ivan Tolić pok. Mate, Drinko Tolić, pok. Ante, Iva Tolić pok. Mate, Ivan Tolić, pok. Frane, Ante Tolić pok. Mate, Vlado Klaričić, Stanko Markotić, Marko Stanković, Iva Martinac ž. Joze, Ante Raos, Zvonko Raos, Boško Raos, Jaka Raos, Ivan Raos pok. Jure, Ante Martinac, Ante Galić „Ćosin“, Mate Nizić, Mate Hrstić, Bogdan Franić i drugi. 

Na spomenutom predjelu Soline formiran je i prvi partizanski logor i podignuti šatori. U logoru su prvi partizani stalno boravili, planirali slijedeće akcije i vježbali rukovanje oružjem. Povoljnost Radovića nije bila samo u tome što je bio blizu, a ipak dovoljno daleko od Vrgorca, već i u činjenici što je svih osam obitelji zaseoka Tolići još prije rata bilo komunistički orijentirano. I zbog svih tih razloga, odmah nakon dolaska talijanske vojske u Vrgorac i uspostave vlasti NDH, obližnji Radović postaje središte vojnih grupa, te partijskog i skojevskog rukovodstva Vrgorske krajine. Aktivist Zvonko Raos nabavlja radio i u Vrgorcu organizira ilegalno slušanje vijesti, koje potom ručno prepisuje u nekoliko primjeraka. Kasnije, u jesen 1941. godine radio se prebacuje na Radović, i odatle su stizale vijesti umnožavane na stroju ili šapirografu. Vezu Vrgorca i Radovića tada održavaju aktivisti Miro Martinac, Branko Markotić, Ante Martinac Grgin, Vlado Klaričić i drugi. 

Vrgorac danas (FOTO: Branko Radonić)

Nekoliko dana nakon osnivanja partizanske grupe na Radoviću na području Vrgorske krajine su osnovane još dvije. Partizanskom grupom osnovanom u zaseoku Dumići u selu Vlaka zapovijedao je Ante Grgić, a po sjećanjima dva svjedoka, činili su je pripadnici: Drago Vuković, Milenko Vuković, Nikola Grgić, Mirko Grgić, Drago Katavić, Mirko Radalj, Joze Radalj, Luka Radalj, Jurica Majstrović, Mate Majstrović i Stanko Jelaš, Nikola Vuković, Vinko Jelaš, Mirko Vuković, Joze Antunović Pilat i Ante Antunović. Partizanskom grupom osnovanom na predjelu Zamagorje kod sela Zavojane zapovijedao je Ivan Perić, a činili su je: Marko Perić, Miljenko Perić, Bariša Čepo, Nikola Zekulić, Krešo Pivac, Ivan Buklijaš i drugi.

Namjera ovog teksta nije bila problematizirati obilježavanje početka antifašističke borbe u Sisku, već je po našem mišljenju potrebno ispraviti povijesnu nepravdu i na Dan antifašističke borbe uz sisački, prisjetiti se i drugih antifašističkih odreda i grupa koje su u isto vrijeme formirane u drugim dijelovima Hrvatske. Sama činjenica da su se na isti dan u različitim dijelovima Hrvatske pojavile dvije međusobno nepovezane partizanske grupe sama po sebi dovoljno govori o vrijednosti i snazi hrvatske antifašističke borbe u njezinim samim počecima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva