Wisława Szymborska (1923. – 2012.) najčitanija je i najprevođenija poljska pjesnikinja u svijetu u kojem je malo čitatelja, a napose je malo čitatelja poezije. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1996. godine.

U njezinoj poeziji stanuje autorsko ja koje je prije svega blagonaklono promatračko, ljubopitljivo prema svijetu i ljudima. Njezino kritičko oko blago je prema malim ljudskim nedostacima, a njezin je duh naklonjen ljudskoj nesavršenosti. No pogled joj točno detektira velike čovjekove mane, a potom ih njezin pjesnički jezik nedvosmisleno markira i ispraća prezirom.

Szymborska pjeva o nježnosti, o magiji ljubavi i njezinoj obnovljivosti, ali i o neopozivosti jednom počinjenog zla. Nadasve, njezina poezija govori o odgovornosti prema sebi i prema drugima, koju nam nameće neosporna činjenica da živimo samo jednom, sada i ovdje.

Szymborska kaže i: „Nema veće raskalašenosti od mišljenja!“, a njezin pomni čitatelj od nje uči kako ispravno misliti. Čitajmo Szymborsku i činimo onako kako nam kaže.

PSALAM

O, kako su propusne granice ljudskih država!
Koliko samo oblaka preko njih nekažnjeno plovi,
koliko li se pustinjskog pijeska presipa iz zemlje u zemlju,
koliko se planinskih kamenčića kotrlja na tuđi posjed
u provokativnom skakutanju!

Moram li spomenuti i pticu za pticom što leti,
ili kako upravo slijeće na spuštenu rampu?
Pa neka je to i vrabac – a rep mu je već na onoj strani,
iako je kljun još ovdje. Povrh toga – kako se samo vrti!

Od neizbrojivih kukaca uzmimo recimo mrava,
koji između lijeve i desne čizme stražara
na pitanje: otkud kamo – ne namjerava odgovoriti.

Oh, do u detalj vidjeti sav taj nered odjednom,
na svim kontinentima!
Zar ono živica ne krijumčari
stotisućiti list preko rijeke?
I tko, ako ne sipa drsko dugokraka
ugrožava sveti prostor teritorijalnih voda?

Možemo li uopće govoriti o kakvom-takvom redu,
kad se čak ni zvijezde ne daju rasporediti
kako bismo znali kome koja svijetli?

Pa još i to bezobrazno rasprostiranje magle!
I ta prašina po čitavom prostoru stepe,
kao da nije popola podijeljena!

I razlijeganje glasova na uslužnim valovima etera:
zavodljive cike i glasnog žuborenja!

Samo ono što je ljudsko uspijeva biti istinski strano.
Sve ostalo je mješovita šuma, krtičji posao i vjetar.

SRCU U NEDJELJU

Hvala ti, srce moje,
što ne gnjaviš, što radiš,
bez ulizivanja, bez nagrade,
iz urođene revnosti.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki je tvoj grč
kao otiskivanje broda
na otvoreno more
na put oko svijeta.

Hvala ti, srce moje,
što me svaki put iznova
izdvajaš iz cjeline
čak i u snu.

Brineš da ne prespavam polazak na let,
na let,
za koji mi krila ne trebaju.

Hvala ti, srce moje,
što sam se opet probudila
i iako je nedjelja,
dan za odmor,
pod rebrima
i dalje traje uobičajena pretpraznična živost.

ŽIVOT NA LICU MJESTA

Život na licu mjesta.
Predstava bez pripreme.
Tijelo bez probe.
Glava bez premišljanja.

Ne znam ulogu koju igram.
Znam samo da je moja, nepromjenjiva.

O čemu je predstava,
to moram saznati na samoj sceni.

Slabo sam pripremljena za počast življenja
nametnuti tempo akcije pratim s naporom.
Improviziram, iako mi se improvizacija gadi.
Na svakom se koraku spotičem o nepoznavanje stvari.
Moj način bivanja odiše zastarjelošću.
Moji su instinkti amaterizam.

Opravdavajući me, trema me još dublje ponižava.
Olakotne okolnosti osjećam kao okrutne.

Ne mogu se povući riječi i pokreti,
ni izbrojati zvijezde,
karakter u trku kao kaput zakopčavam –
to su žalosne posljedice te hitnosti.

Kad bi se barem jedna srijeda navrijeme mogla navježbati,
ili barem jedan četvrtak još jednom ponoviti!
A evo već dolazi petak s neznanim mi scenarijem.
Je li to fer – pitam
(hrapavim glasom,
jer mi nije dopušteno ni grlo iza kulisa pročistiti).

Iluzorna je misao da je to samo usputni ispit
koji se polaže na provizornom mjestu. Ne.
Stojim usred dekoracija i vidim da su kvalitetne.
Osupnuta sam preciznošću svih rekvizita.
Rotirajući mehanizam radi već dulje vrijeme.
Popalile su se i najudaljenije nebule.
Oh, nema sumnje da je ovo premijera.
I što god da učinim,
pretvorit će zauvijek u ono što sam učinila. 

 

prevela i priredila Đurđica Čilić

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Anna Kaczmarz