VOLONTER DOBROG SRCA: Unatoč epilepsiji svakodnevno pješači satima kako bi pomagao drugima

Sanja Rapaić

4. ožujka 2019.

VOLONTER DOBROG SRCA: Unatoč epilepsiji svakodnevno pješači satima kako bi pomagao drugima

Josip Vidović od rođenja boluje od teškog oblika epilepsije, no priča o njemu nije priča u kojoj se traži pomoć, nego priča o njegovom nesebičnom pomaganju drugima. Jaki i nepredvidivi napadaji, ograničili su Josipovu radnu sposobnost, ali ne i želju da, iako i sam treba pomoć, upravo on pomaže drugima – starima i bolesnima, nepokretnima, slijepim osobama, dijabetičarima ...

Gotovo 25.000 volonterskih radnih sati – toliko je velika Josipova humanost, koju svakodnevno potvrđuje već gotovo dvadeset godina. Cijelo to vrijeme, kako bi došao do ljudi kojima je njegova pružena ruka pomoći nerijetko i jedina, Josip pješači preko dvadeset kilometara na dan, od svog sela Stupovača do Kutine i natrag. Bilo da su vani debeli minusi ili pak paklene vrućine, po kiši, snijegu, ledu i nesnosnoj žezi, Josip pješice odlazi u domove ljudi koji računaju na njega. U udrugama u kojima je također stalan volonter, kažu da po marljivom i uvijek točnom Josipu mogu navijati sat.

„Volontirati sam počeo 2000. godine, nakon što sam, zbog bolesti, na svim poslovima redovito dobivao odbijenice. Sve je krenulo od pomaganja mojim starim i bolesnim susjedima, čija su se djeca raštrkala po svijetu pa su oni ostali sami. Poslovi poput košnje trave, cijepanja drva i odlaska po namirnice u trgovinu, za mnoge od njih postali su teško izvodivi, a ja, koji sam tada tek zakoračio u tridesetu, budući da zbog epilepsije nisam mogao dobiti posao, nisam mogao skrštenih ruku gledati kako se ljudi, i po pola stoljeća stariji od mene, muče pa sam im priskočio u pomoć. Shvatio sam da se pomažući drugima i sam bolje osjećam. Naime, opterećeni odricanjima i razočarani ograničenjima koja nameće epilepsija, mnogi su posrnuli, predali se alkoholu, pa i drogama, ogorčeni što ne mogu živjeti kao svi ostali. Upravo zahvaljujući volontiranju ja sam uspio staviti bolest pod kontrolu te dovesti svoj život u normalu. Nema tih novaca kojima se može kupiti osjećaj koji te, od glave do pete, prožima, kada te star i bolestan čovjek pogleda očima punim suza i zagrli te drhtavim rukama u znak zahvalnosti. To se ne može platiti - to treba doživjeti“, kaže nam Josip. 

Josip Vidović
Josip je izabran među tri naj volontera u Hrvatskoj (FOTO: Privatna arhiva)

Iako je, od čak 50.000 kandidata, upravo on izabran među tri naj volontera u Hrvatskoj, a prije četiri godine proglašen je i naj volonterom grada Kutine, skromni Josip to ne ističe, baš kao što ne spominje niti to da on sam, sve ove godine, živi, točnije preživljava, od 800 kuna zajamčene minimalne naknade. 

No, iako mu novčanik nikada nije bio pun, njegovo je srce prepuno pozitivnih dojmova, nesebičnosti, ljubavi prema ljudima i empatije prema svima onima kojima treba pomoć. 

Nakon gotovo 20 godina, koliko se bavi volontiranjem, mnogi ljudi kojima je pomagao više nisu među živima. U međuvremenu su se pokrenuli i neki projekti skrbi o starima i nemoćnima, pa je stoga Josip, prije nekoliko godina, počeo volontirati i u Udruzi dijabetičara, Udruzi slijepih i slabovidnih grada Kutine te u Zakladi Sandra Stojić koja promiče palijativnu skrb u obitelji i zalaže se za širenje filantropije.

„U veljači 2007. godine počeo sam volontirati u domu za stare i nemoćne u kom je tada bilo pedeset štićenika. Redovito sam ih obilazio punih osam godina, a oni su me uvijek s toliko nestrpljenja čekali da nije bilo te vremenske nepogode niti bolesti koja bi me zaustavila u mojoj namjeri da ih obiđem. Trebalo je nekima podići lijekove u ljekarni, odnijeti doznake i uputnice, obaviti poslove u HZZO-u ili u općini … Trebalo im je donijeti i ponešto iz dućana, a kada bih popisao sve što svima njim treba, bio je to nerijetko popis dug i više od jednog metra. Kada su u dućanu, koji baš i nije blizu, vidjeli gomile stvari koje sam trebao sam odnijeti u dom, kako ne bih morao u rukama nositi i po nekoliko desetaka kilograma teške vrećice s namirnicama, trgovci su mi ponudili da se uvijek poslužim njihovim kolicima. To je nešto što me iskreno dirnulo, jer netko je, eto, i meni pomogao“, kaže Josip, koji je u domu volontirao sve do njegovog zatvaranja, 2015. godine.

Josip Vidović
Josip s kolegicama i kolegama volonterima (FOTO: Privatna arhiva)

Prisjeća se i kako su mu, u znak zahvalnosti, mnogi štićenici doma željeli platiti za usluge ili mu pak nešto darovati, no na to nikada nije pristao jer to onda, kako kaže Josip, više ne bi bilo volontiranje. Ipak, ako bi mu poskrivećki, oni umirovljenici koji su bolje stajali, gurnuli u džep pet ili deset kuna, on je od tog novca kupovao kruh, mlijeko ili voće onima koji, kada bi platili dom, više nisu imali ni za najosnovnije.

Sada, kada podvuče crtu ispod dva desetljeća volontiranja, samozatajni Josip kaže kako mu baš ništa nije teško, niti preko 20 kilometara pješačenja dnevno, niti gomila poslova koja obavlja, volontirajući po sto i više sati mjesečno, jedino što mu uvijek iznova teško pada je smrt dragih ljudi kojima pomaže i koje doživljava kao dio vlastite obitelji.

Josip, koji je volontirati počeo kada mu je bilo trideset, sada je i sam zakoračio u pedesetu te će, za nekoliko godina i ovom naj volonteru možda biti potrebna nečija prijateljska ruka pomoći. Pitanje za milijun kuna glasi - hoće li se tada naći neki novi Josip, koji će, bar upola nesebično, pomoći ovom humanom i nadasve skromnom čovjeku, jednom od rijetkih koji ne traži ništa, a daje sebe. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: volonteri-zss.com