Prije točno dvadeset godina, baš na današnji travanjski dan, ovako sunčan i topao, miran i nekako svijetlo svečan ukrcao sam se u jutarnji vlak za Beograd. Prvo poslijeratno putovanje, posljednji put sam bio daleke osamdeset devete, ukrcao se na vlak s walkmenom na ušima i krenuo kući u Rijeku, iz vojske. Septembarac kojeg čeka fakultet i previše zakazanih, zamišljenih sastanaka s budućnošću i tom nehotice stečenom zrelošću.

Sada putujemo na književni susret u Kulturni centar Beograda, Drago Glamuzina i ja. Sjeli smo u prazan kupe, uskoro je vlak zaklokotao gradom, izbio u ravnicu i tek malo ubrzao. Cijelo smo vrijeme pričali, nekako vedri, nismo znali što nas očekuje u Beogradu, sad se ne sjećam niti na čiji smo poziv išli onamo. Vlak skoro prazan. Kondukter je otvorio vrata i izbušio nam karte. Izašao je ne zatvorivši i bez pozdrava. I onda smo napustili Hrvatsku, prije nas je posjetio policajac, nije nas niti pozdravio, zavirio u pasoše i otišao. Zalupivši vratima kupea. Stajali smo između granica. Čekali Srbe. Drago je rekao da sad sigurno mijenjaju lokomotivu, pa da zato malo duže traje. Ja sam dovršio svoje pivo i doista, pojavila su se dvojica u uniformama, carinik i policajac. Što nosite, gde idete? Lične stvari, Beograd. U redu, prijatno.

Kratko, ne znam što je bilo s vratima kupea, nisam to ovaj put opazio. Slab sam analitičar, možda bih se trebao držati svog izmišljanja, u njemu ipak posijem više logike, neku snažniju crtu, pa se čak i umijem u tom paradoksu, ono što izmislim smislenije je od onog što zapamtim. Neko sam vrijeme pokušavao dovesti sebe u ma kakvu ravnotežu. Biti, kako bi lijepo rekli, s obje noge na zemlji. Ali cijelo su vrijeme iz te zemlje plazili mravi, jeli su me i zatrpavali. Pisao sam o tome u jednoj pjesmi. Ona je, dok Drago i ja sjedimo u kupeu, moja budućnost, nje još nema i ja još nisam njezin lirski subjekt. Na kraju, taj subjekt me uvijek činio nervoznim, samo je smetao dok bih se igrao riječima.

- Predugo ovo traje, Drago.

- Kud ti se žuri, Prti, nasmijao se.

- Pa u Beograd, s firmom Krstić!

Nešto je tad tresnulo i vagoni su se pomaknuli. Evo je, evo naše srpske lokomotive, rođakinje hrvatske lokomotive koja nas je sretno dovezla do granice. Dugo su živjele zajedno, mijenjale mjesta, vukle vagone. A sad, kratki koraci, uzak ples među granicama, i sve više hrđe na kotačima, manje bljeska na modrim tračnicama.

Ali opet čekamo.

Navukli smo zavjese na vratima kupea i pijemo pivo.

Uskoro, izvana začujemo glasove, Drago se nagne kroz prozor, on je povučen čovjek, ali strastveno znatiželjan.

- Vidi šta rade, jebote, špricaju vlak!

Provirio sam, vani su ljudi u bijelim kutama, bijelim hlačama i kapama, u crnim visokim gumenim čizama prskali kotače i podvozje vlaka. Bilo ih je desetak, nosili su pumpe na leđima i cijevi s mlaznicom u rukama, maske i plastične prozirne naočale.

- To je valjda zbog ove svinjske kuge, reče Drago, bivši novinar koji je s nama na put uzeo sve dnevne novine koje su tad izlazile u Zagrebu. To smo, smijem li reći, čituckali do granice. To vrlo novinarstvo od kojeg će ostati samo mrlje na rukama, reciklažni komplet u kakvom kontejneru. Ni te novine još ne znaju da je pred njima lagan zadatak, jedno obično samoubojstvo. Njihovi šefovi zasad taj medijski razvoj vide samo kao dobru priliku. Ali, već sutra, drage novine, već sutra tiraže će se sunovratiti kao osušeni sunovrati na noćnom ormariću bolesnika koji je upravo umro.

Vlak u mlijeku (ILUSTRACIJA: Lupiga.Com)

Netko je tresnuo vratima, razmaknuo zavjese i u naš kupe banula su dvojica ljudi u bijelom. S pumpama na leđima.

- Pruži ruke, naredio je onaj viši.

Pružili smo, a onda nas je mlađi, manji, niži i pristojniji iz mlaznice pošpricao po dlanovima nekakvom bijelom emulzijom, nalik razrijeđenom mlijeku.

- Zašto ovo, zaustio je Drago.

- Zbog zaštite Srbije, nije otrovno.

Ja nisam rekao niti riječ, gledao sam u oči onog mlađeg, iznad maske imao je dugačke tamne trepavice, pokušavao je rukom napumpati malo tlaka u tu za njega pretešku kantu na leđima, ali nije uspijevao. Onaj viši, već je obilato prskao pod i zidove kupea. Na prljavom podu stvarale su se lokvice.

- Okreni ruke, naredio je stariji.

I mi smo okrenuli.

Kimnuo je mlađem da nas poprska. Ali ovaj nije uspio, valjda se mlaznica zaštopala.

- Pa kako neće, pita stariji, ajde ja ću. 

Usmjerio je svoju mlaznicu, ali on više nije imao mlijeka za zaštitu Srbije.

- E jebi ga, nema više. Ajde ti piči ovo Milutine.

Drago i ja smo i dalje držali ruke u zraku, nismo se pomicali niti išta govorili. Obojica začuđeni, zbunjeni, i na rubu gromoglasnog smijeha. Ali, nitko se nije nasmijao. Stariji je rekao zdravo i izašao.

Milutin je pokušavao da nas pošprica, ali nije išlo. Stajao je nemoćno nasred kupea, iskrivljen pod teškom pumpom.

- Ja sam još učenik, ovo nam je praksa, nekako je progovorio, izvinite.

- Nema problema, stvarno.

- Ali moram da vas našpricam, to je zapoved.

- Nema problema.

Crvenio je pod bijelom maskom.

Skinuo sam s revera sakoa bedž na kojem je bilo slovo A, savinuo iglu i njome pokušavao pročistiti onu rupu na vrhu štapa što ga je Milutin držao u ruci. Uspio sam ugurati iglu do kraja i izvući je. Odmah je iz mlaznice počelo prskati ono mlijeko, cijelo mi je lice bilo mokro.

- Nije otrovno, nije otrovno, pravdao se prestrašeni Milutin.

- Ma nema veze, evo ti ovaj bedž, ako opet zatreba. 

Drago se smijao. Milutin nam je kratko smočio ruke i zahvalio. Zdravo, prijatno, još je rekao. Ja sam otišao u toalet da se umijem, Drago je novinama brisao pod. Pa jebote ne možemo sjediti u lokvi ovog sranja. Crna boja slova miješala se s bjelinom te tekućine. Uskoro, uskoro sive mrlje ne samo na podu kupea, na svemu, baš svemu.

Dvadeset godina kasnije u našoj se kući razgovara da odemo u Srbiju na cijepljenje protiv kovida. Ja cijelo vrijeme vidim onaj pošpricani vlak na livadi, između granica, u toplom proljetnom danu, čujem Milutina i njegovog šefa, vidim Dragu kako se sagnuo i nespretno nečijim intervjuom briše mlijeko tog popodneva. I vidim na vijestima čovjeka s maskom koji prinosi špricu jednom ramenu, negdje na Beogradskom sajmu, kako se kolona ljudi pomiče k njemu.

I hoću reći, ne bez užitka, piči, piči Milutine!

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: HINA

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"