Uskrs je, vrijeme za poslanice. Popularno je sjetiti se najugroženijih, zaigrati na kartu onih koji nisu imali sreće da upadnu u 200 hrvatskih obitelji. Tomislav Karamarko tako u svojoj uskršnjoj čestitci želi Hrvatsku u kojoj građani dostojanstveno žive od svog rada, dok se biskupi se žale na neoliberalni kapitalizam. Potpuno očekivano, ali na drugi pogled malo čudno. Pristojnom čovjeku dođe da zastane i da, možda i po prvi puta u životu, postavi povijesno pitanje: "Gdje si bio devedes'prve?" Postoje, naime, dvije organizacije u ovoj zemlji kojima će trebati bar četverocifreni broj godina da se zaboravi da su priželjkivale i aktivno pridonosile stvaranju uređenja u kojem Hrvatska danas grca u dugovima i stravičnoj socio-ekonomskoj nejednakosti. To su, naime, Crkva i HDZ.

Samo je jedna od njih dokazala da može poživjeti tisućama godina, a druga je zasad dovoljno žilava da u anketama vodi u utrci za parlamentarne izbore unatoč nepravomoćnoj presudi za kriminalno organiziranje na štetu istih tih građana čiji je dostojanstveni život od rada uništavan. Događalo se to sustavno, mehanizmima koja je uspostavio pa onda njima uglavnom i upravljao HDZ, da bi volan predao suvozaču, SDP-u, u dva navrata na četiri godine. Tim je zanimljivija čestitka premijera Zorana Milanovića (SDP) koji kaže da je "Kršćanskim vjernicima svetkovina Uskrsa oduvijek vrijeme snažnijeg suočavanja s vlastitim odlukama, s čestitim propitivanjem svojih postupaka i njihovog sklada s proglašenim moralnim vrijednostima... vrijeme ulaganja u zajedništvo i solidarnost, vrijeme istinskog poštivanja i uvažavanja, pobjede svjetla nad tamom, iskrenosti nad licemjerjem, potpore nad podmetanjem." SDP je, naime, svoje četiri godine na vlasti proveo privatizirajući ono što HDZ nije stigao - banke, INA-u, HT... Solidarnost se vidjela na djelu, dakako, kresanjem Zakona o radu. 

I dok su nam ove združene političke snage utjerivale sustav koji je Crkva zagovarala i podupirala 1991. godine, paralelno s osiromašenjem i porobljavanjem radničke klase, uspostavljao se socijalizam u crkvenim i dobrim dijelom u stranačkim redovima. 

"U današnjem vremenu skromnost i otvorenost Crkve prepoznaje se kao autentičan izraz Kristove poruke. Vjerujem da u skromnosti i otvorenosti leži izniman potencijal za razvoj i život Crkve, ali i društva... Skromnost bez otvorenosti riskira da postane licemjerje. A licemjerje je gore čak i od bahatosti", kazat će biskup Mate Uzinić u intervjuu Večernjem listu, naslovljenom njegovom izjavom: "Dominantna ideologija postao je neoliberalni kapitalizam koji stvara svoje ovisnike i robove".

Mate Uzinić (FOTO: Dubrovacka-biskupija.hr)

Crkva je prikopčana i od devedesetih naovamo ovisna o državnom proračunu - provedba preporuka Drugog vatikanskog koncila bi bila nemoguća bez 300 milijuna kuna godišnje koje dobivaju direktno od Ministarstva financija. Više od pola tog iznosa, naime, odlazi na izgradnju novih crkava, oko 38 posto na osiguravanje plaća kleru, a ono što ostane - oko 11 posto - troši se na socijalu. Crkva je uz pomoć Ugovora sa Svetom stolicom osigurala svećenstvu materijalnu sigurnost i neovisnost od nestabilnih donacija voljnih; HDZ se pobrinuo da ih financiraju svi porezni obveznici, bez obzira na vjeroispovijest. Kada govorimo o otvorenosti, također nije na odmet spomenuti i da je Crkva unatoč spomenutom najzatvorenija institucija u državi kada su u pitanju financije, a o skromnosti... Tu ćemo temu preskočiti, kako bismo dali više prostora sljedećoj Uzinićevoj tezi, onoj o licemjerju. 

Najugroženiji

Naime, novcem poreznih obveznika samo u Novom Zagrebu je nakon 1991. godine. izgrađen impresivan broj kvadratnih metara sakralnih građevina. Riječ je o tisućama prostornih metara. Unatoč tome, crkva je otkazala gostoprimstvo udruzi Ulični suputnik, koja je u tom dijelu grada s još dvije udruge koristila 70-ak kvadrata za jedini dnevni boravak za beskućnike u milijunskom Zagrebu. Kako nam je rečeno u toj udruzi, nisu imali za režije pa im je Crkva nakon godinu dana kazala da moraju ići. Nakon toga, projekt na sebe preuzima Dom nade, druga udruga, koja je ovih dana, baš na prvi travanj, ostala bez smještaja jer joj je u zadnji tren otkazan najam od strane privatnog vlasnika na Trešnjevci. Ovo im je četvrta selidba po privatnim prostorima. 

Crkva je, podsjetimo, najkrupniji (privatni) vlasnik nekretnina u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj. Između ostaloga, država je Crkvi (pored posebnog naglaska na povrat imovine Crkvi, koja za razliku od ostalih oštećenika eksproprijacije za vrijeme Jugoslavije inzistira na povratu 100 postotne tržišne vrijednosti nekretnina) omogućila da ih Zakon o vlasništvu posebno štiti. Članak 159. Zakona o vlasništvu, koji definira pravo na stjecanje vlasništva nad pokretninama i nekretninama putem dugogodišnjeg korištenja (dosjelosti) u poseban razred osim državne, stavlja i crkvenu imovinu. Ukoliko ste, dakle, na pošten i zakonit način koristili nekretninu Crkve, trebat će vam dvaput više vremena (20 godina) da bi vam se priznala dosjelost, nego u slučaju privatnog vlasništva (10 godina).

Karamarko

"Pred nama je Uskrs, najveći kršćanski blagdan, vječni simbol pobjede istine nad prividom, ljubavi nad mržnjom, ufanja nad zdvojnosti, života nad smrću. U obiteljskom okružju, u miru i toplini svoga doma, prisjetimo se svih potrebitih, svih obespravljenih i socijalno ugroženih, te neka nam uskrsli Krist bude nadahnuće da im iskreno pomognemo", kaže, pak, Karamarko, zaključujući u svojoj poslanici: "Neka nas vjera u uskrsnuće ispuni novom snagom i odlučnošću u težnji za uspješnijom, pravednijom, radosnijom i ponosnijom Hrvatskom - Hrvatskom u kojoj će svaki pojedinac moći dostojanstveno živjeti od svoga rada".

'Uskrs - vječni simbol pobjede istine nad prividom' (FOTO: HDZ)

Kada govorimo o dosjelosti i o tome što je HDZ radio 1991. godine dok su radnici ratovali, možda je najbolje da zavirimo u Voltino naselje, konkretnije bivši samački hotel tvrtke Končar zvan "Sahara", sagrađen doprinosima radnika. Za vrijeme rata u organizaciji HDZ-a kreće kriminalna pretvorba i privatizacija, a kreću i prve deložacije radnika "Sahare" koji nisu dočekali svoj dostojanstveni smještaj u stanovima koje je također za svoje zaposlenike gradio Končar. Prednost su imali radnici s djecom, dok je samcima bila osigurana soba u hotelu. Neki od tih samaca, poput Tomislava Štefanca, su proveli i svih pet godina rata na frontu. 

Sahara

"Znao sam doći tu (u Saharu), istuširat se, vamo-tamo. Jednom sam došao s fronta i - nema vrata na sobi. Rekli su mi da je to napravio Glavaš (Ivan Glavaš, bratić ratnog zločinca Branimira, op.a.), a ja ga nisam nikad vidio", ispričao nam je Štefanac, jedan od malobrojnih stanara Sahare koji se grčevito drže ruiniranog hotela i danas. Nakon 25 godina od nezavisnosti, dakle, i ispunjenja svih uvjeta za dosjelost, on i dalje nema pravo na sobu u Sahari, niti na pristojan zamjenski smještaj. Otkaz u Končaru je dobio brzo nakon rata, a i danas radi, premda, s obzirom gdje živi, ne može se reći da živi uskrsnu poslanicu Tomislava Karamarka. 

No, da je bar Sahara jedini primjer posljedica kobnog djelovanja HDZ-a iz devedesetih. Radnici su ostali bez posla; tvornice su im prvo otišle u ruke novopečenih tajkuna pa onda, nakon što se isiše svaka kuna iz njih, u stečaj. Radnici u poljoprivrednim kombinatima ostali su bez zemlje koju su za PIK-ove otkupljivali otkidajući od vlastitih plaća. Ostali su bez radničkih odmarališta, gdje su jeftino ljetovali. Ostali su bez pristojnog komada prava iz Zakona o radu, koji se otad šiša i reže do mjere da danas imamo jednu od najrestrukturiranijih zemalja Europe - gdje prostora za otkaze nema, jer je postojeća radna snaga krajnje prenapregnuta. Socijalna stanogradnja je isto pošla u Honduras. Usporedimo li samo stanove građene u vrijeme socijalizma i ove današnje socijalne što se raspadaju kad puhne prvi jači vjetar... Ili da pričamo o toksičnim stambenim kreditima u francima koji su za vrijeme umivenog, Sanaderovog HDZ-a dijeljeni šakom i kapom? Ili su same devedesete dovoljne za ilustraciju kako se HDZ i dostojanstvo radnika stavlja u istu rečenicu? 

Socijalizam

Karamarko kao istaknuti lovac na komuniste i lustrator, vrlo vjerojatno će također reći da u slobodnoj Hrvatskoj nema socijalizma u HDZ-ovim redovima. No, ako govorimo o pristojnom broju kadrova HDZ-a kojemu je osigurano zaposlenje u tijelima javne vlasti ili javnim poduzećima, bez straha da će završiti na burzi ili da će morati natezati od prvog do prvog sve do penzije u 67. godini te da je u nekim gradovima bez njihove članske iskaznice nemoguće naći posao, onda se može makar ustvrditi da su neki elementi omraženog bivšeg sistema ipak konzervirani u našoj najmasovnijoj stranci. Koliko god taj sustav nije bio savršen, bio je socijalniji od ovoga koji se (na kriminalan način) uspostavljao od 1991. godine u ozračju političkog konsenzusa i uz blagoslov Crkve, da bi se zarad profita par stotina ljudi petina stanovništva vrtjela oko ili ispod granice siromaštva.

Sretan Uskrs!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Bernard Čović/Pixabay