Sasvim slučajno Lupiga se ovih dana našla podno Moslavačke gore gdje je umirovljenik Zlatko Salaj na svome imanju priredio prvorazrednu atrakciju. Inače izvrsno dotjerano imanje u čast Božiću okitio je s, ni manje ni više, nego 1,2 milijuna lampica što u dječjim srcima priziva nevjerojatan osjećaj sreće. A djece na imanju Salaja ne nedostaje. Svakodnevno stižu busevi znatiželjnika iz cijele Hrvatske, ali i iz susjednih zemalja. Iako se iz TV priloga o fenomenu zbog kojeg Salaj dobiva račun za struju od oko 70.000 kuna, može steći dojam da se radi tek o viziji Božića precrtanoj iz holivudskih blockbustera, ovo je ipak neka druga priča

Na Salajevo imanje put nas je naveo sasvim slučajno još nekoliko dana prije nego li će svoja vrata otvoriti za posjetitelje koji će u kolonama nadirati u Grabovnicu, seoce smješteno par kilometara od Čazme, svega sat vremena lagane vožnje od Zagreba. Tom prilikom ovaj umirovljenik koji je dobar dio svog života proveo radeći na telekomunikacijskim sustavima u arapskom svijetu, ispričao nam je svoju priču. Naime, majka ga je napustila kad je imao samo četiri godine, u doba kada se „druga Jugoslavija“ dizala iz pepela. Odrastao je u skromnim materijalnim uvjetima, a nikada iz svog sela ne bi mrdnuo da ga komunistička vlast nije stipendirala. Pamti Božiće bez majke, s borom okićenim tek po starinski – s orasima i jabukama te ponekom bombonom.

Stoga si je kojih četrdeset godina kasnije htio priuštiti nešto drugačiju atmosferu, pa je isprva lampicama okitio dva velika bora. Sljedeću godinu, kupio je još svjećica i mic po mic u deset godina nakupio je 1,2 milijuna lampica. I u tome stvarno uživa. Već sada razmišlja što će novo dodati sljedeće godine, a kalendarska godina učas će se okrenuti. Pogotovo jer „Božićna priča“ kako je svoj „projekt“ Salaj nazvao, traje do 8. siječnja. Potom slijede četiri mjeseca tijekom kojih će se lampice polako skidati i popravljati, a u rujnu se već kreće s ponovim postavljanjem, jer rasporediti toliku silu lampica nije nimalo jednostavno. Imanje je otvoreno i ostatak godine i na njemu se po narudžbi može uživati u hrani što je uzgajaju Salaji, koji su odlučili ozbiljno se pozabaviti seoskim turizmom. Tako će i jedan od starih mlinova na rijeci koja protječe njihovim imanjem preurediti u pansion.

Upitat ćemo Salaja zna li koliko je novca utrošio na ovaj svoj hobi, a on će procijeniti da se radi o barem dva milijuna kuna. No, nije mu krivo, čak ni kada mu poštar donese „čestitku“ iz HEP-a na kojoj stoji da ima podmiriti račun od oko 70.000 kuna struje. Zbog toga je ove godine odredio cijenu ulaznica od 20 kuna, koju neće platiti tek djeca i umirovljenici. Iz onog što smo vidjeli nekoliko dana kasnije, kada je imanje otvoreno za javnost i kada se autobusi iz cijele zemlje, ali i iz Slovenije i Mađarske nisu imali gdje parkirati, nema sumnje da će podmirit račun za struju i još prikupiti za nove lampice. S obzirom da smo u Grabovnicu ponijeli fotoaparat, ostavit ćemo vam na gledanje dvadesetak fotografija kako biste vidjeli što vas očekuje kod Salaja.

Cijela ta priča prije nego li smo i kročili nogom u „Božićnu priču“ činila nam se kao kakva blijeda kopija onoga što godinama gledamo u američkim božićnim filmovima, ali nije. To je jednostavno njegov povratak u djetinjstvo, u koje je odlučio uključiti i znatiželjnike. I Zlatko i njegova supruga Nada vrlo su izvanredno skromni ljudi koji će zapodjenuti razgovor s vama, a da nećete ni znati da su oni zapravo vlasnici. Ukoliko nas pitate za mišljenje, njihovu priču vrijedi posjetiti, pogotovo ako imate malu djecu, koja će onaj trenutak kada se u sumrak krenu paliti lampice pamtiti dugo dugo vremena.

 

Na putu do Grabovnice vrijedi zastati u Čazmi i pogledati crkvu sv. Marije Magdalene, čija povijest seže u daleko 13 stoljeće

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Lupiga.Com