Možda to ne možete shvatiti ako se niste vozili Čulinečkom ulicom i kada bi vas na tom podvožnjaku u grad uveo Mali princ. Osjećali ste tada grad. Njegovo bilo. Tu dobrodošlicu svi shvaćaju. Bili oni turisti iz Ugande, ili kao ja, povratnici u moj Zagreb. 

O JEDNOM VELIKOM MURALU: Kad Mali princ prevari odrasle

FOTO: Neponovljivi splitski grafiti

NIZ SE NASTAVLJA: Splitski murali koji su zaživjeli punim plućima

Zagreb i ja se volimo javno. Nije to nikakva tajna. Zagreb je meni kakav je nekad bio, rasparan Džonijevim raspuklim glasom. Zagreb je meni jutro na Trešnjevci, oslikano prvim tramvajima koji mile s Remize u svim smjerovima grada. Zagreb okupan jutarnjom izmaglicom moja je ljubav. Teško da možete shvatiti sinergiju grada i života pred jednim muralom kojeg je izradio neki zaljubljeni momak da nam tako svima ostane kao simbioza grada i nas koji samo srcem vidimo. Ono što pustinju čini lijepom, saznanje je da se negdje u njoj skriva i nalazi izvor. Tako me naučio Mali princ. I kada su taj mural, negdje sredinom prošlog ljeta, uništili kako bi napravili neke njima ljepše i bolje, ja sam se sjetio tih riječi Malog princa. Izvor je u svima nama i mi ga samo moramo pronaći.

Mali princ nekada u Zagrebu (FOTO: Facebook/OgiIvanovic)

Zamišljao sam pustinju tih momaka koji su uništili taj prekrasni mural i pomislio na djevojku tog zaljubljenog dečka koji je napravio taj prekrasni mural. Od tisuću zvijezda u tom beskrajnom svemiru, on je izabrao nju i nekakvi su ljudi, baš kao i kod Boška i Admire u Sarajevu, odlučili da ta ljubav nema smisla i da je treba izbrisati. Jer što je zapravo ljubav? Kako se ona uopće uklapa u navijačke murale?

O ljubavi je ovdje riječ.

Ljubav je ono što crta murale po Splitu. Čista, nepatvorena, ljubav prema klubu. Često je ta ljubav toliko jaka da joj ne možete odoljeti. Morate je iscrtati na nekakvom zidu. Da ona dobije smisao, potvrdu, odobravanje od krda u kojem se nalazite. Takva je to ljubav. Često ona nema smisla, niti ima težinu. Ali je ljubav i ja je prepoznajem. Zastanem često kraj Torcidinih murala. Nema tu neke umjetničke težine, ali ima ljubavi. Pa tu ljubav iako je uporna i bode oči, na neki način cijeniš i poštuješ. Jer tko sam ja da ljubav branim? Da o njoj donosim sud? Znam da je često ta ljubav instalirana. Trebamo kroz nju poslati poruku. Neka ljudi vide na kojem smo putu, kroz tu našu ljubav. I ta indoktrinacija mi smeta, ali je sakrije ona djetinja ljubav, kakvu sam imao i sam tih adolescentskih godina kada mi je sve u životu bila ljubav prema klubu. Tako te priče zapravo funkcioniraju.

I tada se osvijestiš. Kada shvatiš da te priče zapravo ne funkcioniraju. Da iza njih stoje itekako planirane pobude, i da iza njih stoje ljudi koji manipuliraju nečijom ljubavlju. Manipulirati ljubavlju. Nije li to najniža ljudska potreba? U tim mladim ljudima, odgojenim na ljubavi prema klubu, prema svojoj okolini koja taj klub voli, tu ljubav pretvoriti u svoju ideologiju? Da barem ima smisla.

Stajao sam pred muralom na Gripama kada je izrađen i moram priznati da ga nisam shvaćao. Nisam dijete hip hopa, ali poštujem tu generaciju sa skateovima i uvijek sam joj se veselio. Nisu poštivali norme, nisu kao svi imali iste patike i tjerali roditelje da im pola mjesečne plaće odvoje za skupe markice. Nisam, moram priznati, shvaćao tu mješavinu nadrealizma, nadahnutu Dalijem, Picassom, ali sam shvaćao da taj mural na Gripama ima težinu i da toj populaciji mladih nešto znači. 

Vrijeme je mojoj generaciji neprijatelj. To vidim kada uzmem gitaru u ruke. I kada zasviram svog Paru. Ovih dana je trideset i pet godina kako ga nema. I što mi natjera suze na oči, jest to kada ga zasviram, a da ti mladi ne znaju riječi. Tako je to valjda i s muralima. Kao i s ljudima. Svi imamo vijek trajanja.

Istinabog, htio sam i htio bih da je na tom zidu osvanuo moj Para, ali osvanuo je DJ Bronson, pravim imenom Branimir Koštan s kojim me je ta skate generacija upoznala. Bio je čovjek, mladić zapravo, koji je postao simbolom svoje generacije. Prije deset godina izgubio je bitku s rakom. I o španjolskom grafiti umjetniku, Miguelu Angelu Belinchonu Bujesu koji je naslikao mural DJ Bronsonu, su mi govorili pripadnici njegove generacije. On je bio Para njihovog vremena. Njihov Mali princ. Toj generaciji Miguel je preko svojih murala ispričao da se srcem samo vidi. I oni su to shvatili.

Precrtani mural u spomen na DJ Bronsona (FOTO: Facebook/XSTATIC Festival)

I da me jebeš, stvarno mi je više puna kapa svih tih domoljubno, svegaljubno, najvišeljubno ljudi koji svoju ljubav koja nema ni talenta ni smisla, manifestiraju na način da prebrišu nečiju ljubav. I nije to ta ljubav s početka priče koja prolazi nekako kroz generacije pa nam je ne možete uništiti. Ta ljubav je nekako toliko naša i toliko intimna, da je vi uništiti itekako možete. Jer je ne shvaćate.

Kako bi vi koji nikada niste u ruke dobili „Malog princa“ shvatili koliko je on veličanstven? A koliko vaš domoljubni mural prolazan, kičast i jednokratan? Kako bi vi koji nikada niste iskusili nešto drugačije znali koliko je mural Miguela Angela Belinchona Bujesa veličanstven u svoj svojoj simbolici? Vi ste napravili mural još ljepši i još veličanstveniji. Na njemu je naša trobojnica, križ i druge domoljubne trice i kučine. I baš tim kičem dokazali ste jedno. Da će upravo tu trobojnicu, taj vaš križ i druge domoljubne trice i kučine koji vi stavite na taj zid izblijediti vrijeme. Ili će, kao što se ovdje dogodilo, netko crnim tušem zasuti vaš mural i na njemu više puta napisati "kulturocid".

Kao što je vrijeme jedini zakon koji murale blijedi, kišom pere i preko njih na kraju neki novi klinci iscrtaju svoje vrijeme. Jednom kada ispod sve te boje izroni moj Mali princ i kada mog Paru ponovo prefarbaju u nekog Hajduka, vjerujte mi, svejedno će ostati taj vječni ulični spomen.

Da jednom nismo svi bili ovce. Da jednom svi nismo bili Torcida ili Bad Blue Boysi. Indoktrinirani, svedeni u tor, nego ljudi. Sa svojim stavom, mišljenjem i svjetonazorom. I da smo jednom znali što je ljubav. Ona koja crta murale ispod Savskog mosta ili na Splitu3, ona koja crta murale da im se svijet divi. Na spomen svoje generacije. Mi smo bili tu i bili smo svjedoci.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook