Marica Bodrožić rođena je 1973. u Zadvarju u Dalmaciji, a 1983. seli se u Njemačku gdje su joj roditelji živjeli još od kraja ' 60.-tih. Posljednjih nekoliko godina piše eseje za radio i tisak o Marini Cvjetajevoj, Danilu Kišu, Dubravki Ugrešić, općenito – književnosti s prostora bivše Jugoslavije, no uvijek piše isključivo na njemačkom jeziku.

Za zbirku Tito je mrtav dobila je nagradu Heimito von Doderer 2002. i nagradu zaklade Robert Bosch 2003. godine. Iako jezikom strani, tekstovi Marice Bodrožić sadržajno su bliski našem podneblju, pa se tako radnjom vratila "u svoje dalmatinsko selo, prvim stvarima i sjećanjima". Zbirku opisuje kao "tjelesno, i u isti mah eterično pismo djetinjstva, djelomično izmišljeno i oblikovano iskustvom poezije".

U zbirci je riječ više o psihološkoj nego političkoj slici ondašnjeg stanja jednog patrijarhalnog kraja, i dešifriranju zatečenih gastarbajterskih sudbina. Svoj identitet Marica Bodrožić određuje prema jeziku, radije nego nacionalnosti, kaže da sanja na njemačkom, veseli se na francuskom (živi u Parizu kao slobodna spisateljica), ali za sada još nije otkrila što najkvalitetnije može učiniti na hrvatskom jeziku. 

Za početak iduće godine najavljuje drugu, tematski sličnu knjigu, a u iščekivanju hrvatskog izdanja zbirke Tito je mrtav koju zaprešićka Fraktura najavljuje za početak lipnja, pročitajte naslovnu priču iz te zbirke.

TITO JE MRTAV

U selu se već danima nije ni o čemu drugom govorilo. Televizor se pregrijao, a djed nije shvaćao kako čovjek koji je upravo umro i kojega su već pokopali može trčkarati amo-tamo po ekranu. Što se zbivalo u djedovoj glavi, je li tu Titovu pojavu pripisao svijetu čarolija, anđela i vragova, ili ju je pojmio kao misterij modernog svijeta, to neću nikada otkriti. Znam samo da su ga treperave slike s ekrana razdraživale. Pogotovo one slavne ljubavne scene iz američkih filmova koje bi ga smlavile poput pitijskog slapa. Scena poljupca za njega se stvarno odvijala te je psovao drskost žena koje nisu marile što ih on promatra pri ljubljenju. Te vražje usne koje su izgledale kao da se više nikada neće odvojiti jedne od drugih bile su u njegovim očima ravne oskvrnuću. Moje početno hihotanje nad djedovim neznanjem ubrzo je utihnulo. Na njegovo pitanje što su onda drugo te slike doli same istine, nije mi padao na pamet nikakav odgovor. Je li ta scena poljupca mogla značiti nešto drugo? Zar se zaista samo pretvarala da je prava i zar nije održala obećanje?

Toga su dana američke scene poljubaca nestale s ekrana. Zamijenili su ih crveni karanfili, generali, spikeri u crnini, djeca koja su za gospodina Josipa naučila pjesme napamet i izvijala svoje ljupke glave pred tisućama kamera. Ponosne su majke plakale i sinkronizirano ispuhivale nosove izranjene neprestanim trljanjem. Drugova smrt zavila ih je – sve je nas zavila – u duboku tugu. Umro je drug Tito muškarac koji je sa svojim ogromnim okruglim naočalama visio u mojem razredu i značku sa čijim sam likom dobila na primanju u pionire, zajedno s kapicom nalik na partizansku, crvenom zvijezdom i crvenom maramom. Njegov je prodorni pogled krasio svaku postolarsku radnju, svaku zakrvavljenu mesnicu, svaku prašnu zbornicu nekog zabitog sela u brdima, svaku trgovinu, svaku kancelariju i svaku učionicu. Nitko nije smio zaboraviti slavodobitne bitke "naših muškaraca" koji su se hrabro suprotstavili neprijatelju te ga nisu pobijedili samo oružjem, nego i srcem, neustrašivo zahtijevajući smrt fašizmu i slobodu narodu. Djed je to čuo na jutarnjim vijestima i pozvao me u kuhinju. Tito je bio na svim programima. Unutar nekoliko sati postao je jedina slika nacije; okvir su sačinjavala sitna ucviljena lica. I radio je reagirao na aktualnosti: Preskočili su moju omiljenu emisiju. Umjesto toga emitirao se posebni izvještaj o Titovu životu i djelu, baš u nedjelju, na dan na koji sam slušala svoje obožavane Želje i pozdrave, emisiju dalmatinskih mornara i kapetana. Toga sam poslijepodneva bila neopozivo zakinuta za lijepe pjesme uz pratnju mandolina.

Moj je djed jednim slijepim i jednim zdravim okom kao opčinjen zurio u ekran. Više je puta uznemireno skinuo kapu, samo da bi je odmah potom mogao staviti natrag na glavu. Stalno bi iznova odmahujući glavom ispuštao kratki, gotovo sikćući tss tss.. Sada će đavo baciti cijelo prokleto čovječanstvo na koljena i sve je bilo uzalud. Uzalud je u Drugom svjetskom ratu kuhao vojnicima juhu jer je mislio da je to posljednji rat, barem za narednih stotinu godina. Onomad je neki vojnik, čijoj je četi djed bio dodijeljen, odbio postrijeljati dvadeset vojnika koji su se iznenada stvorili niotkuda. Nisam nikada shvatila na čijoj su strani bili ti zarobljenici, a nisam se nikada o tome ni raspitivala, jer bi me obuzela već i sama predodžba njihova smaknuća te bi me zaokupila ta slika koju je djed uvijek iznova opisivao. Zapovjednik je na kraju morao sam strijeljati zarobljenike, nakon što si ni kuhar nije htio uprljati ruke. Pobunjenici nisu mogli biti pošteđeni tog samovoljnog masakra – desilo se to zadnjih dana rata – mogli su izabrati hoće li promatrati jednostrano zadovoljstvo jednog luđaka ili stati uza zid uz dvadesetoricu drugih muškaraca. Tako su svi prisutni čuli imena osuđenih na smrt. Pomahnitali zapovjednik im je naredio da pojedinačno istupe i glasno kažu svoje ime. Prije nego što će im brzo ispaljeni meci završiti u mršavim trbusima i izgladnjelim tijelima (die ausgehungerten Körper wie Mücken zu Boden fielen -??), po posljednji su im se put začuli glasovi.

Kasnije je došlo do jedne od neobičnih osuda. Zapovjednik se na sudu susreo sa satnijskim kuharom, mojim djedom, koji je kao u transu deklamirao imena dvadesetorice mrtvaca. I kod kuće je ponavljao njihova imena besciljno gledajući u daljinu. Tek sam gledajući unatrag mogla protumačiti njegov nemiran, lutajući pogled i tek sam tada shvatila zašto je Titovu smrt, uza svu sumnju u nedodirljivu veličinu maršala, ćutio kao istinski gubitak. Još sam kasnije uvidjela kako njegovo tijelo mora da je predosjećalo nesreću, jer već će doskora ponovno izbiti rat i rastaviti ne samo one koji su se mrzili, nego, još gore, i one koji su se voljeli. Zašto je to bilo tako? Zato što rat ne povezuje ništa i nikoga. U selu sam čula da je Tito prisilio ljude da žive zajedno i da će se sada osvećivati. Politici i neprijatelju, svima koji su im zagorčali život. Stoga se nisam iznenadila kada sam pročitala da su Albanci nakon smrti Envera Hoxe najprije posjekli državne šljive i svoju osvetu neopozivo obojili u vlastiti krajolik. Sada su se gole travnate pustinje pružale tamo gdje su se nekoć sa susjedne strane granice mogle vidjeti plantaže. Sada se vidjelo samo jednolično šipražje, široka otpiljena debla – svjedoci vremena kojemu nije bilo suđeno da preživi, čak niti u šljivama.

Bila sam znatiželjno dijete i kada djed ne bi pripovijedao priče, sama bih ih izmišljala. Mojoj mašti ne bi ništa promaklo. Čak ni Rusi nisu preda mnom bili sigurni; nisam prezala od toga da našoj susjedi Svetlani Rodenskoj kao dokaz ruskog posjeta pod nos stavim jabuku, koju bih izjutra ukrala iz njezina vrta, i da joj pripovijedam o vojnicima koji su noću pretražili "teren" - riječ koju sam načula od djeda – i "u toj stvari" samo mene uputili u tajnu. U Lončarima, dijelu našeg sela u kojem su živjeli samo okorjeli partijci, suze su tekle sve do Jadrana, kako su još dugo nakon Titove smrti pripovijedali moji domoljubni rođaci. Crveni su ga jako voljeli, Tita. U školi je maršal uvijek svisoka gledao na nas i naše plave kute. Njegove su ogromne okrugle naočale i toga dana izgledale kao da će iskliznuti i rasprsnuti se na ulaštenim pločicama. Sazvali su nas na pet minuta šutnje. Cijela se škola okupila u dugačkom mračnom hodniku koji je povezivao deset učionica, a bio je i zimi oskudno rasvijetljen. Sada se na tom hodniku zajedno šutjelo. U tišini su misli samo jurcale uokolo te sam ubrzo primijetila da ne dijele svi učenici moju zlovolju zbog mnoštva Titovih slika na televiziji. Većina ih je bila ozbiljna, a neki su smeteno brisali suze s obraza. Izgledalo je kao da im je lica prekrila tišina priznanja, kao da su oni skrivili Titovu smrt. Pognula sam glavu i ugledala bijele svilene sokne koje su se pomaljale pod suknjom moje plave pionirske uniforme. Čak ni pažljiva Matilda nije u cijeloj gunguli primijetila da su sokne nove. Mornare nisam spominjala. Znala sam da su vani i da negdje na dubokom morskom plavetnilu okreću dugme radija, da iščekuju pozdrave, nadaju se pjesmama koje će ih vratiti u luke njihovih rodnih gradova, u zagrljaj drage, žene ili majke. No što su morali čuti. Drugovi radijski spikeri izvještavali su promuklo i užurbano o državniku koji to više nije bio, jer je već neko vrijeme ležao pod zemljom i nije više mogao izvršavati svoju službu. Kao i inače, i toga sam dana otišla kući i ispripovijedala djedu o propisanih pet minuta šutnje. Samo je mirno slušao i nije odvratio ni riječi. Nekoliko dana kasnije rekao je, kao usput: "Čuj, ljude iz Lončara nemoj nikada pozdravljati s "Hvaljen Isus", njima je draže da im se kaže "Dobar dan, druže"." Otada sam imala pune ruke posla kako bih razlikovala ljude iz pojedinih dijelova sela i pozdravljala ih pravim riječima. Tako su mi se Bog koji je ulijevao strahopoštovanje, dragi Isus i dobri drug počeli vrtjeti po glavi sve dok od toga nisam sklepala lijepu novotvorinu. Druga Veljka pozdravljala bih veselim: "Hvaljen dan, gospodine druže Isus, kako je vaša lijepa supruga s obale?" Naime, gospodin Veljko oženio se jadranskom ljepoticom, gospođom Marijanom, i bio je silno ponosan na svoju krasoticu. Tako su barem pripovijedali starci iz mog sela. Drug Veljko nije mi nikada učinio ništa nažao. Ali jamačno je istina da nije bio baš nježno biće; u svakom selu ima osornih i bezosjećajnih ljudi. Jednoga mi je dana postalo jasno zašto su se neki suseljani tako ljutili na njega. Čula sam druga kako otresito razgovara sa svojom ženom. Kada mu je rekla da joj je i druga strana u njedrima, u prolazu sam vidjela kako mu se lice zamračilo. Ta ona naposljetku od tamo potječe, nastavila je Marijana ne obazirući se na njegovu mrzovolju, srce u njezinom posebnom slučaju tuče istovremeno na lijevoj i na desnoj strani. U tome Marijana nije bila jedina. Mnogima je srce tuklo na objema stranama. Ipak su, ili upravo zbog toga, gorjele kuće, a u podrumima izbjeglih pronađene su knjige koje su se s obzirom na svijet u plamenu morale ocijeniti opasnima. U tom se vremenu ništa nije zagubilo, nitko nije bio prijatelj jednome ili drugome i nije ništa značilo pokazati susjedu razumijevanje jer je volio rusku ili njemačku književnost. Koja mu je vrsta književnosti bila bliska, o tome je svjedočila njegova napuštena biblioteka. Svatko je bio neutralan, bez povijesti, bez biografije; prilično je čudno da se pritom očuvala "nacionalna svijest". To je sigurno bilo zbog očiju velikog brata, jer one su opet promatrale što se zbiva. Iako su sada pripadale drugom gospodaru, bile su to uobičajene velike oči, samo što je on sada nosio drugo ime. Stara Desanka poludjela je od sve te vatre. U gostionici svoga sina igrala je biljar s muškarcima dok ovi nisu otišli u brda i dugo se tamo zadržali, muškarci koji su se nakon više tjedana vratili i više nisu znali tko kome pripada i zašto polja nisu obrađena kao inače. Jedan od povratnika, mladić ateističkog duha zaljubljen u rock, postao je strogi katolik koji je nedjeljom živio samo za hostiju. Čak i da Desanka nije poludjela, njezino bi igranje biljara bilo siguran znak promjene i vjerojatno bi se stanovnici sela u najkraćem vremenu složili da s njom nešto nije u redu, što bi došlo na isto. No ovako se viđalo mlade i stare muškarce koji su sami bivali sve čudniji i jedni druge apsurdno bodrili te izgovarali rečenice poput hajdemo u brda na kavu ili na partiju boća, sada je dosta. Svatko je znao da već mjesecima nema kave i da čak ni najokorjeliji stanovnik obale više ne misli na boće. A pogotovo ne u brdima, gdje su u mirno doba samo gladni vukovi sretali jedni druge, a gdje su sad topovski pucnji protjerali čak i te stare dlakavce koji su bili naviknuti na rat kao na kišu zimi. Zapravo je za Desanku bilo pravo vrijeme da poludi.

Titovi portreti definitivno su nestali i zamijenila su ih nova lica. Muškarci koji su zauzeli njegovo mjesto – jer i dalje su postojale mesnice i zbornice – neočekivano su nalikovali svojem prethodniku. Znalački pogled nad ljudskim glavama bio je zajednički novim vladarima. U visinama prostorija izgradili su si svojim uvijek istim slikama most iznad svijeta. I taj se most pokazao prikladnim mjestom: odavde se sve moglo nadgledati. U svako su se doba pripovijedale priče. Pa i sada, kada su novi stanovnici mosta došli u zemlju, nije moglo biti drugačije. Jedna od tih priča kaže da u kabinetu glavnoga grada sjede muškarci koji su onoga dana kada je ponestalo kave i kad je Desanka poludjela igrali nogomet mrtvačkim glavama. Ti su lakaji potporni stupovi mostova za one vladare velikih očiju po čijim su željama čitavi krajevi utopljeni u krvi i koji će ti poslije, ni ne trepnuvši, prodati crvenilo smrti pod boju božura. Djed ih nije doživio u njihovom elementu, te nove sveznalice. Od samog ih se početka klonio i nije nikada naučio njihova smiješna imena. Namjerno ili ne, nikad ih nije usvojio i potpuno ih je krivo izgovarao, za šalu, ali nažalost, što je bilo češće, i da bi se narugao svim posjetiteljima gostionice. Kada su došle njihove zastave, djed je umro. Koliko je bolna bila njegova smrt, toliko je u dobar trenutak stigla.