"Kod nas u selu bio je momak, zlatan k'o zlatna jabuka, roditelji ga dali na studije, čitao knjige i od toga poludio, i svi ti pametnjakovići što čitaju knjige kad-tad polude, a u najboljem slučaju budu malo 'opičeni' kroz cijeli svoj životni vijek, da prostiš. Eh, zato, nek' je meni moje dijete živo i zdravo, pa makar ni osnovnu školu nikad ne završilo ...

... K'o da je nešto bolji onaj s fakultetom, nema ni za njega posla k'o ni za onog' što je bez ikakve škole.

Znam jednog, završio dva fakulteta, a nigdje ne radi. Gledam ga nedavno, skvrčio se k'o suha šljiva, oćelavio, jedva putem hodi. Nikako mi ne ide u glavu: ako je neko po prirodi bistar i pametan, što mu još treba i to da se zamlaćuje tamo nekakvim knjižurinama?

I, što je najgore, sve te knjige odvraćaju djecu od prave vjere. U svakoj od njih, bezbeli, piše da su nam djeca nastala od majmuna.

Eh, sad, jesam ja ovo malo iskarikirao, ali onaj 'ko bude umio ovaj tekst pročitati na jeziku na kojem će za kojih dvadesetak minuta biti napisan, taj laže k'o pas ako kaže da nikada nije čuo sličnu priču.

Za trideset i dvije godine života, u svom najbližem okruženju sreo sam svakakvih budala, luđaka svake vrste, i vjerujte da se sada ni pod prijetnjom smrću ne bih mogao sjetiti niti jednog, za kojeg bih mogao sa sigurnošću ustvrditi da je poludio od čitanja knjiga.

Čak naprotiv, vjerujem da većina spomenutih luđaka ne bi bila ono što jeste da je u životu uspjela pročitati pedesetak čestitih knjiga. Oprostite mi, možda ipak pretjerujem. Ponese mene, ovako, s vremena na vrijeme, pa lupim nešto žestoko besmisleno - možda mi je to od čitanja.

Znam da će se neki domoljubi i patrioti, vojnici u službi intelekta, samozvani branitelji narodne i nacionalne časti, graditelji mita o neuništivosti kulture čitanja na ovim prostorima, zgroziti nad mojim tvrdnjama.

Razumijem ja i takve, ali nekako ne volim to vječito friziranje podataka, tu opasnu sklonost da stvarnost dotjerujemo kao mladu pred udaju. Narodi na ovim nesretnim prostorima morali bi, prije svega, sami sebi priznati da imaju izvjesnih problema kad je u pitanju njihov odnos prema kulturi i obrazovanju.

Mišljenja sam da je to prvi korak koji moramo napraviti na jedinom putu koji nas može izvesti iz mračnog ćorsokaka u kojem se trenutno nalazimo. Jer, kako će oni koji nisu spremni ni samima sebi priznati da imaju probleme, uopće doći na ideju da probleme treba rješavati?

Ima onih koji tvrde da se u ovoj zemlji malo čita isključivo zato što su knjige skupe, a potencijalni čitatelji siromašni.

Mislim da s našim čitanjem stvari stoje posve drukčije - siromašni smo zato što malo čitamo, a knjige su nam skupe zato što smo siromašni.

Ima već više od tri godine kako radim u Biblioteci grada Sarajeva. Mislim da imam valjane informacije o tome tko, kako, zašto i koliko čita.

Desi se da nakon završenog radnog dana svratim u kafanu, po zadatku, i, samo što uđem, imam šta vidjeti: u kafanskom dimu sjede naši siromašni građani koje nikad nitko nije vidio u biblioteci. Većina njih, za manje od deset minuta, profućka onoliko novca koliko im je potrebno da plate šestomjesečnu članarinu za korištenje biblioteke.

Šalu na stranu, sotonizacija knjige koja se ispoljava kroz 'pedagoške priče' širokih narodnih masa, je vrlo opasna i ozbiljna stvar. Zamislite blijedu, preplašenu djecu kojoj se, prije spavanja, pričaju priče o vilama i vilenjacima.

O mladićima zlatnim k'o zlatne jabuke i djevojkama s bisernim sjekutićima, o patuljcima i kepecima, o stotinama zloduha koji tumaraju šumama i proplancima, ludi od čitanja knjiga.

Zamislite biblioteku smještenu u vodenici podno planine, biblioteku u kojoj čitatelje opslužuje zlehudi zmaj, troglavi bibliotekar - na tri glave tri visoka čela, i tri para naočara sa staklima debelim k'o dno tegle.

Ušao sam u trag čitateljima koji čitaju samo onda kad moraju. To su čitači iz koristoljublja, bolesno ambiciozni ljudi, lovci na diplome koji nakon posljednjeg položenog ispita do smrti ne pročitaju ni jednu jedinu knjigu. A kad se takvi dograbe diplome, pa vrhom nosa upru u nebesa, sline se godinama suše po ozonskim rupama.

U svojoj kratkoj bibliotekarskoj karijeri, nalazio sam svakakve predmete u vraćenim knjigama: maramice, kondome, komadiće jufke, ovčja crijeva iz bureka, žvakaće gume i najlon čarape, ali bilo je i vraćenih knjiga u kojima sam znao naći cijelu tablu pilula protiv glavobolje – takve knjige sam kasnije izdavao samo probranim čitateljima.

O 'gutačima predgovora' znam samo ono što sam čuo od svojih kolega uposlenih u čitaonicama. Priča se za jednu moju kolegicu da je završila fakultet tako što je sve ispite spremala po predgovorima istrgnutim iz knjiga koje se, prema pravilniku biblioteke, nisu smjele iznositi iz čitaonice. Iza nje je, navodno, ostalo na stotine osakaćenih knjiga.

Ima čitatelja koji na stranicama knjiga ispisuju veoma nadahnute erotske poruke. U jednom primjerku Humine knjige 'Grozdanin kikot' našao sam tri tisuće pari usana rađenih u karmin tehnici, otisnutih ne samo po marginama stranica, već i po tekstu - čini mi se da ni jedno slovo neljubljeno ostalo nije.

One, koji zaduže knjigu iz biblioteke, pa je nikad ne vrate, kazna će stići tek na Onom svijetu. Na ovom svijetu sudski procesi predugo traju.

I na kraju, ima članova biblioteke koji pročitaju na desetine knjiga tjedno, ali kvaliteta tih knjiga vrlo je upitan. Kad naiđem na takve, uvijek se sjetim riječi jednog 'zabavnog pjevača' koji je, još prije potopa, izbjegao u Nizozemsku: 'a i to što čitaju, krive stvari čitaju / pa, zašto im onda ne isključuju elektriku'."


(Midhad Kurtović; UrbanBug)