Početkom mjeseca žestoke negativne kritike javnosti izazvali su jumbo plakati koji su postavljeni na Europski dan borbe protiv depresije i na kojima je stajala poruka „Samo slabiči dobiju depresiju“. Isprva se nije znalo ni tko stoji iza ove poruke niti što je njen cilj, da bi se nakon nekoliko dana doznalo kako se radi o kampanji hrvatskog UNICEF-a koji je plakat osmislio u sklopu svoje kampanje o mentalnom zdravlju. Kada se pokazalo da se radi o potpunom promašaju, plakat je povučen i uslijedile su poprilično nemušte isprike UNICEF-a iz kojih je bilo vidljivo da uopće ne razumiju štetu koju su prouzročili svojim nesmotrenim pristupom. Ovakva šok marketinška kampanja o tako osjetljivoj temi kao što je mentalno zdravlje zasigurno nije pristup kojim bi se organizacija poput UNICEF-a trebala služiti. 

„Namjernim isticanjem poruke koja je sadržajno i pravopisno pogrešna kampanjom smo htjeli istaknuti važnost mentalno-zdravstvene pismenosti koja je preduvjet za pozitivne promjene u brizi za mentalno zdravlje djece i mladih. Zbog reakcija dijela javnosti tijekom tri dana dok su bili postavljeni, spomenuti 'teaser' oglasi su uklonjeni. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje te se ispričavamo svima kojima smo oglasom uzrokovali nelagodu“, poručili su iz UNICEF-a nakon što su povukli jumbo plakate. 

Na odjeke kampanje reagirala je i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter objasnivši kako kampanje koje koriste stereotipe i predrasude imaju veliki potencijal da bace dodatnu stigmu, bez obzira na moguće dobre namjere koje stoje iza toga. Istovremeno neki PR stručnjaci ustvrdili su da je kampanja pun pogodak, u stilu „svaka reklama je dobra reklama“, jer po kriterijima ove struke najvažnije je imati vidljivost, što je zbog kritika javnosti ovaj plakat itekako imao, dok posljedice po pogođeni dio društva možda i nisu tako važne, jer „najvažnije je da se priča“. U tom pogledu čini se kao da se i UNICEF-ovim plakatima bavila isključivo marketinška struka bez uključenih stručnjaka po pitanju mentalnog zdravlja. 

S vremenskim odmakom na cijelu priču se osvrnulo i Zagrebačko psihološko društvo koje često na svojim stranicama progovara o nekim važnim društvenim fenomenima. U tekstu koji potpisuje psihologinja Marina Milković analizira se takozvane „teaser“ kampanje, poput ove UNICEF-ove, koje započinju s otkrivanjem tek djelića informacija s namjerom da zainteresiraju javnost, privuku pažnju i izazovu emocije, da bi se tek naknadno otkrio cijeli sadržaj i cilj kampanje.

Psihologinja navodi kako kampanje koje se bave važnim društvenim temama poput mentalnog zdravlja, ekologije, ljudskih prava i sličnog, osim izazivanja reakcije, za cilj imaju, ili bi barem trebale imati, i podizanje svijesti o nekoj temi, mijenjanje stavova, a onda i mijenjanje ponašanja. Kako kaže, cilj im obično nije puko izazivanje emocionalne reakcije, to se obično doživljava kao sredstvo, ali ipak, učinak kampanje često staje upravo na emocionalnoj reakciji.

Jedan od "popravljenih" plakata koji je isprva osmišljen bez objašnjenja koja su na ovom prijedlogu dodana u plavim okvirima (IZVOR: UNICEF)

„Čest sadržaj 'teaser' kampanja su upravo mitovi i istine pri čemu se prvo objavljuju mitovi, nakon čega slijedi objašnjenje. Pokazalo se da ovaj mehanizam nije koristan u kampanjama koje se bave destigmatizacijom problema mentalnog zdravlja. Kanadsko istraživanje koje je pratilo stavove studenata u različitim vremenskim razmacima prije i nakon čitanja letka s mitovima i istinama o osobama s problemima mentalnog zdravlja pokazalo je da čitanje letka ili nije imalo efekta na stigmatizirajuće stavove ili je čak rezultiralo većim stupnjem slaganja s nekim stigmatizirajućim tvrdnjama (Dobson i Wolf, 2021). Ako ljudima prvo prezentiramo česte mitove o mentalnom zdravlju, zapravo riskiramo da dodatno učvrste svoje negativne stavove i uopće ne dođu do činjenica o kojima smo ih htjeli informirati. To je zapravo i očekivano s obzirom na to da ljudi općenito nastoje sebi pojednostaviti složenu stvarnosti i pri tome koriste različite mentalne prečace u donošenju zaključaka (Aronson, Wilson i Akert, 2005). Zaposleni su i zaokupljeni nizom različitih informacija, osobito u suvremenom životu kada smo svakodnevno preplavljeni velikom količinom informacija koje se brzo izmjenjuju. Ako im prezentiramo nešto što je već u skladu s njihovom postojećom predrasudom, nije očekivano da će se potruditi promišljati dalje i istraživati“, piše psihologinja Milković.

Ističe da u slučajevima kada su ljudi motivirani saslušati neku argumentaciju, vjerojatnije je da će to i učiniti, a kada to nisu, zadovoljit će se vanjskim i površnim obilježjima poruke te da motivacija ovisi o tome koliko im je neka tema osobno važna, a tema mentalnog zdravlja najvažnija je upravo osobama s problemima mentalnog zdravlja. 

„Očekivano je da će kampanje koje se bave mentalnim zdravljem prvo privući pažnju onih kojih se ta tema direktno tiče te će kod njih izazvati najsnažniju reakciju. Ako prvo što pročitaju bude predrasuda koju često čuju o sebi samima – kako će se osjećati? U psihologiji često kažemo da ono što dovoljno dugo i često čujemo o sebi, lako postaje naš unutarnji govor i ono što sami o sebi mislimo. Marginalizirane i stigmatizirane skupine lako internaliziraju negativne poruke koje čuju o sebi. Osoba koja pati od depresije i na ulici vidi veliki plakat na kojem piše da 'samo slabići dobiju depresiju' vjerojatno neće pomisliti kako se radi o baš zanimljivoj kampanji o kojoj bi vrijedilo znati više, već može pomisliti da je slaba, bespomoćna i da nikome do toga nije stalo“, pojašnjava psihologinja. 

Ističe kako se dobar primjer učinkovite kampanje za destigmatizaciju problema mentalnog zdravlja može vidjeti u britanskoj kampanji “Vrijeme za promjenu” koja je kroz više godina ohrabrujućih poruka, pozivanja na razgovor o mentalnom zdravlju i na brigu o sebi i bližnjima uistinu dovela do pozitivnijih stavova i veće podrške problemima mentalnog zdravlja.

„Osim što je neetično, nikome niti ne koristi da razgovor o stigmi povezanoj s mentalnim zdravljem otvaramo izazivanjem uznemirenosti. To možda može privući pažnju, ali ne može nas osnažiti da o mentalnom zdravlju razgovaramo, brinemo, razmišljamo, preispitujemo stavove i zauzimamo se za nužne promjene. Bombastičnih i alarmantnih naslova ima i previše oko nas, ali brojem klikova ne mijenjamo stvari. Temi mentalnog zdravlja treba pristupiti smireno, ozbiljno, temeljito, empatično te vodeći se stručnim znanjima i dosadašnjim iskustvima korisnih kampanja. Također, potrebne su nam dugotrajnije kampanje koje će imati više prostora za različite pristupe temi mentalnog zdravlja, pokrivanje više područja, praćenje učinaka kampanje i odgovaranje na potrebe ciljanih skupina. Bavljenje temom mentalnog zdravlja je utrka na duge pruge, a ne sprint kojim ćemo na kratko podignuti prašinu bez dugoročnih učinaka“, zaključuje Milković.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Twitter/@glitch_D

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"