NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Puzeći konzervativizam
Pa, eto, kao prvi i najglasniji telal oglašava se u posljednje vrijeme g. Vice Batarelo, koji nam dolazi ma baš iz Australije ("Di je bija, da je bija, lipo mu je bilo"), kao navjestitelj toga "izma", upozoravajuću nas da "ne zaboravimo... kako on dolazi iz zrele zapadne liberalne demokracije" (U intervjuu s D. Ćurićem; u "Večernji list", 28. ožujka). Dakle, naše gore list, izrastao na stranoj grani, sada u Hrvatskoj želi ucijepiti (navrnuti) "ono što dobro funkcionira u inozemstvu. Cijela je anglosfera utemeljena na konzervativizmu. To tamo dobro funkcionira. Mi to želimo uraditi i u Hrvatskoj. Također želimo pomoći političarima koji su zainteresirani za tu ideju..."
Ma baš smo to čekali i dočekali da nam se olinjale ideje iz anglosfere velikodušno predaju u znak dobre volje, kao što su prije nekoliko stotina godina prvi evropski istraživači/pustolovi na morskim plićacima novootkrivene zemlje zasipali australske domoroce svojim đinđuvama i šarenim stakalcima. Tako, naime, shvaćam Batarelovo olako i paušalno razmetanje općim mjestima konzervativizma, kao da je taj rajska jabuka koja samo što nam nije pala u ruke (ali, bojim se slatkih jabuka i kad ih australski konzervativci daruju!). "Ovlašno" se pravi važan g. Batarelo kao da je na mesijanskome pohodu i valja mu prosvijetliti neuku raju, koja ne shvaća da bi uskoro mogla biti u raju, samo ako posluša njegova konzervativna učenja. A, koja su to, molit ću lijepo. Rekoh već da su to olinjale ideje, koje bi g. Vice Batarelo morao zaista malo bolje razraditi, protumačiti, uozbiljiti i sustavno (nam) predočiti barem u jednoj socio-esejističkoj, polit-kulturalnoj knjizi (ispričavam se ako je takvu dotični gospodin već napisao i objavio, o čemu nisam obaviješten). U pomanjkanju takve njegove instruktivne lektire, morao sam se obratiti stručnjaku za "NEOCON" ili za "NEOKONZERVATIVIZAM" (da, da, već postoji taj "neo-izam", dok bi nam ga g. V.B. prodavao bez ovoga "neo"), a taj je kapitalni autoritet i papa NEOCONA Irving Kristol (1920. - 2009.).
Batarelo, stigao iz zrele liberalne demokracije (FOTO: Caritas)
Ukratko, kako i mora ovdje biti, jer Kristolova knjiga "Neokonzervativizam", autobiografija jedne ideje (hrvatski prijevod Božica Jakovljev; izdavač Algoritam, Zagreb, 2004. g.) opseže cca 500 stranica i nije je moguće sažeti/izažeti u nekoliko redaka jedne kolumne. Pa, kaže Kristol: "Tri stupa modernog konzervativizma su religija, nacionalizam i gospodarski rast." Kod g. Batarela to ovako odjekuje: "Mislim da je domoljublje zajedničko svima nama. Sve više postaje važan i odnos prema gospodarstvu i ulozi države u tome." (tko o čemu, a lažni mesije o "domoljublju"!). Dalje, kad Kristol poučava kako treba "živjeti u skladu s vrlinom", to u patrijarhalnom prijevodu g. V. B. odjekuje da "konzervativac prvenstveno mora imati jasan stav o naravnom braku i tradicionalnoj obitelji i općenito o ljudskoj prirodi utemeljenoj na moralnim vrednotama i prirodnom pravu"... Ovo potonje, o braku i obitelji (za što se inače skrbi Batarelova "Udruga Vigilare", kaptolsko - "Opus Deovsko" nedonošče) bile bi valjda odlike onog "konzervativnog dijela hrvatskog društva", a koji se našao napadnut od današnjeg liberalističkoga vodstva u RH!? Jer, "protiv naravnog braka bili su i Milanović, i Josipović i Pusić i oni su 'takvim stvarima iziritirali ljude' (kaže g. V. B.), a iritiranje je najmanje opasno baš "u demokraciji", u kojoj "se treba i mora govoriti otvoreno o svemu."
I tako od nemila do nedraga (u slabo pripremljenom razgovoru i nevoljko sročenim polu-odgovorima) stiglo se i do mjesta koje konzervativce, izgleda najviše svrbi. Kaže g. V.B.: "Vidio sam neki dan na televiziji da je stvorena Antifašistička liga. Uopće ne razumijem zašto su oni stvoreni. Radi čega? Hrvatska uopće nema ekstremnu desnicu. Hrvati su jedan konzervativan i umjeren narod." Ali, logično, primjećujem: kad bi i ako bi (!?) nastupila "ekstremna desnica", onda bi već bilo puno prekasno. Opečeni puše i na hladno, a onaj kojega su zmije ujedale zazire i od gušterice, a gdje se gnijezde zmije ako ne u toploj "konzervativnosti i umjerenosti"? Puzeći neo-fašizam ušuljao se u naše društvo još početkom devedesetih godina i sada diže glavu, da je pomilki (pomiluje) dobro funkcionirajući konzervativizam anglosfere. U očekivanju prave esejističke studije g. Batarela o "hrvatskom konzervativizmu" i njegovim današnjim perspektivama ovaj se intervju može adaktirati kao - šuć muć, pa prolij!
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Zadarska nadbiskupija
TITOVA MISAO U IZGRADNJI SOCIJALISTIČKOG SAMOUPRAVNOG DRUŠTVA
Dr Zvonimir ŠEPAROVIĆ
redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu
TITO - ZAKONITOST I ODGOVORNOST
„Ako se ima što žrtvovati, onda se ni u kom slučaju ne smiju žrtvovati pravda i istina."
TITO
I.
Govoriti o veličini Titova djela isto je što i baviti se našom poviješću, stvarnošću i budućnošću ili, kako reče Krleža, „kada je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Nijednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima." Iz mnoštva mogućih pristupa Titovu djelu i životu, za mlade generacije od posebne je vrijednosti ukazati na moralni integritet Titove ličnosti. Za mlade pravnike može biti korisno ukazati na Titovo poimanje zakonitosti i odgovornosti u današnjem svijetu. Tito, koji se cijeli život borio „po crti svog moralnog uvjerenja", pokazao je kako se u nevoljama, u ratovima, pred klasnim neprijateljem, pred nadmoćnim silama, pred strahotnim prijetnjama apokaliptičnoga uništenja ovoga našeg svijeta samo snagom vlastitoga uvjerenja, vjerovanja u svoj narod, svoju klasu, u pravdu, u mir može ući u povijest svijetla obraza s dubokim tragom što ga je ostavio u svom narodu i u svijetu u kojem je živio.
Prema Marxu, život ljudske vrste je produktivan život u stalnoj samoreprodukciji. Ali ako postoje neke konstantne ontološke karakteristike čovjeka, one se ispoljavaju različito u raznim ljudskim situacijama. Čovjek je uopće generičko biće, a realno egzistira samo konkretni čovjek, individuum u danim životnim okolnostima. Međutim, nisu samo materijalne i socijalne okolnosti ono što čini čovjeka, nego su to i njegovi ideali. Kako ističe A. Tanović, on nije samo ono što u stvarnosti jest, nego i ono što može i treba da bude. Etičke konsekvencije koje proizlaze iz te koncepcije čovjeka bitno su huma¬nističke, pa je čovjekov korijen čovjek i zadatak mu je da se realizira kao čovjek. To može postići ostvarujući uvjete života maksimalno adekvatne samoj ljudskoj zajednici. Budući da je čovjek osnovna i najviša vrijednost, sva moralnost sagledana u toj dimenziji, dobro je sve ono što doprinosi emancipaciji čovjeka kao autentične društvene ličnosti, a zlo sve ono što sprečava takav razvoj i afirmaciju ljudskog dostojanstva u zajednici. Dakle, ispravno je sve što vodi realizaciji ljudske suštine, samopotvrdivanja svili ljudskih kreativnih mogućnosti, njegovih suštinskih snaga, a vrlina se sastoji u samorazvoju i usavršavanju sebe i zajednice; dužnost je čovjekova da čini sve što je u njegovoj moći da unaprijedi svoju i zajedničku produktivnost, da doprinese jačanju samosvijesti i svijesti o jedinstvenosti ljudskog bivstvovanja i afirmaciji univerzalnog humanizma.
Tito je takva neponovljiva ličnost, kao konkretni čovjek u ovom našem podneblju koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da unaprijedi samosvijest i afirmira univerzalni humanizam.
Pokazat ćemo to slijedeći neke od Titovih postupaka kojima je iskazao svoj moralni kredo i poimanje o potrebi zakonitog postupanja i odgovornosti čovjeka danas.