NIKAD NIJE BILO KAO DANAS: Što nam se to događa s djecom?

Ivo Anić

12. travnja 2024.

NIKAD NIJE BILO KAO DANAS: Što nam se to događa s djecom?

Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah. 

Empatija. Kako će razviti empatiju prema drugima ako se fizički ne druže? Ne razumiju tuđe nevolje, probleme. Na društvenim mrežama svi su divni i krasni, u igricama svi imaju dva i više života. Svijest o tome da je život samo jedan shvatiš kada padneš s bicikla, kada vidiš prijatelja slomljene ruke ili noge nakon pada sa stabla. 

Empatija. Tako lijepa riječ, a opet tako nedohvatljiva u virtualnom životu. Ljubav. Da bi spoznao i shvatio ljubav moraš se držati za ruke, moraš osjetiti nečije usne na svojima. U moje vrijeme bilo je i razbijenih koljena, sijevnula bi pokoja šaka ili šamar, bilo je slomljenih srca i arkada, ali nikada nije bilo kao danas. 

Nije bilo toliko brutalnost. Toliko izostanka osjećaja da možeš napraviti nešto strašno nekom drugom. Njegovu obitelj zaviti u crno. Strašne su posljedice bez tog osjećaja promišljenosti. One milisekunde u kojoj prestaje razum, a počinje nezamisliva brutalnost. 

O tome, vjerujem, svi vi koji imate djecu danas razmišljate. Što je toj djeci u glavi? Tim curicama koje na onakav brutalan način teroriziraju jedno dijete. Gdje su i od koga to naučile? Zar su svi koji maltretiraju, tuku, ubiju iz disfunkcionalnih obitelji? 

Najviše me je bilo strah vremena. Toliko sam vremena u njihovom odrastanju morao raditi da ih prehranim. Jednom, tješio sam samoga sebe, imat ću alibi, no na taj kukavičluk nisam mogao pristati. Pomiriti se s tim. Zato sam se odlučio na drugačiji pristup. Svake sekunde provedene sa njima davao sam im ljubav. Zagrljaj. Shvatio sam da je to jedino vrijedno. Da znaju da su voljeni. Svaki dan. I da znaju da i druga djeca, imaju očeve i majke koji ih vole. Brinu za njih. 

Čvrsto vjerujem da su i te curice voljena djeca. Kao što vjerujem da je njihova agresivnost plod ovog vremena. Igara koje igraju, društvenih mreža koje im otimaju empatiju. Na tome moramo raditi kao društvo. Na empatiji. Jer nam nema druge. Učiti iz ovih užasnih situacija kojima svjedočimo danas u mom, a već sutra u vašem gradu. I razgovarati sa djecom. Nikome od nas nisu izgovor dva posla koja radimo ako svoju djecu ne zagrlimo kada dođemo kući. Pitamo ih što su radili u školi?

Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac i bit ću zabrinut do kraja života. To mi je posao. Biti budan i biti zabrinut. Od kada izađu iz kuće, do kada se vrate. I nikada naravno neću moći staviti ruku u vatru da neće napraviti kakvu glupost. No, u jedno ću uvjeren biti čitav svoj život. U činjenicu da su uvijek i bezuslovno bili dovoljno voljeni. 

Sasvim dovoljno da shvate što je ljubav, što empatija, a što bol. Bol koju niti jedno dijete ne smije osjetiti. Možda griješim, možda nije dovoljno, ali je, vjerujem, dobar početak.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Srodne novice

broj komentara: 10

Komentari

  1. Verena prije 7 mjeseci

    Djeca nisu glupa, naprotiv, ali ih sustav, drustvo, roditelji i obrazovanje cini takvim.Skolstvo nije utemeljenu na propitivanju ,već automatskom usvajanju nabildanih i falsificiranih podataka, barem kada se radi o drustvenim znanostima.U prirodnim znanostima predaju nezainteresirani i mlaki profesori, nesposobni da kod djece probude interes.
    Veliku krivnju snose i obitelji iz kojih djeca potiču: prihvaćaju se odgoja i obrazovanja, a sami nisu ni obrazovani ni odgojeni.
    Djeca su u svom odrastanju sama, u sustavu su samo formalno.Nezastićena su i prepuštena elektronici u toj mjeri, da postaju iracionalna.Igrajući odmalena igrice gdje se ubija, naravno da ne mogu razlučiti racio od iracionalnog i prepoznati dobro i zlo.

  2. Internet ratnik prije 7 mjeseci

    Djeca su uvijek bila surova i glupa, danas su surovija i gluplja, jer je država odraslima oduzela svaki autoritet. Što roditeljima, što školskom sistemu.

  3. Verena prije 7 mjeseci

    "Kako smo samo glupi,sad se svi izčuđavaju šta se događa sa klincima,a što ste očekivali?
    Daj djetetu najmočnije oruđe na svijetu i imat češ ono što imaš danas,poremećene i bolesne klince,u 2 klika do najekstremnijeg sadržaja."

    Iz komentara
    Istina je.Ja ne znam kako će moja djeca sutra odgajati svoju, jer okruzenje je drugačije, izazovi su zarazni, ali znam da je mnogo do nas, roditelja.Sto smo svojoj djeci dali, to će oni, makar dijelom , prenijeti svojoj djeci.
    Svakodnevno gledam mlade majke koje bebama u kolicima daju mobitel.Sto cine? Prenose nesvjesno na njih vlastitu zanemarenost u njihovoj dobi.

  4. Verena prije 7 mjeseci

    .Jeste, gospodineAnić, pruzanje ljubavi djeci, svakog trenutka i u svako vrijeme, cim se nadjemo u njihovoj neposrednoj blizini, je jedini način da tu nasu djecu zadrzimo, da ne odu mentalno od nas.Ja sam se sa svojom djecom igrala i osjećala se su dobro
    .Razapinjali bi sator i pravili rusvaj po cijelom stanu."Covječe ne ljuti se", igra s podmornicama, slaganja lego kockica.Sinu nisam kupila nijedan pistolj, nijedno oruzje. PlayStation mu nismo nikada kupili, to mu nije trebalo.
    Izleti, učenje plivanja, ribolov.Bilo je tako.Racunar su počeli koristiti sa 14 godina( nije nikada kasno), a nema biljke kojoj ne znaju naziv jer ih je suprug vodio po sarajevskim planinama, i objasnjao razliku izmedju listova i visine i oblika stabla.Vodili smo ih na jahanje, ima jedna mala ergela u blizini Sarajeva.Tako su zavoljeli konje.Ja sam im prenijela svoju ljubav prema psima i knjigama suprug prema sportu.
    Biti s njima zajedno, provoditi svaki slobodan trenutak s njima, smijati s djecom, jedini je način da u obitelji djeca rastu zdravo.
    Cak dok su granate padale po Sarajevu i udarale u nasu zgradu, nisam dala da se boje.Citala sam svoj djeci u skloništu, vrlo glasno da ne čuju fijuke i zvukove.Moja djeca bila mala, nisu ni znala što im čitam ali zvuk mog glasa ih je umirivao.I drugu djecu jeste.
    Ti moji susjedi, ta već odrasla djeca često su mi prilazila i zahvaljivala sto sam im tada citala.Govorili su mi da sam ih spasavala.Nisu znali ne znaju da sam spasavala i sebe.

  5. štefek jambrišćak prije 7 mjeseci

    Događaju se mobiteli,nikad nije bilo toliko parkova za klince sa svim jebenim spravama,toboganima,ljuljačkama itd..a nikog tamo nema,zašto?
    Rađe gledaju pimpeke i pičke na internetu nego se klackaju,mi bi isto gledali da smo onda imali mobitele i roditelji pametni nam ih kupili.

    Kako smo samo glupi,sad se svi izčuđavaju šta se događa sa klincima,a što ste očekivali?
    Daj djetetu najmočnije oruđe na svijetu i imat češ ono što imaš danas,poremećene i bolesne klince,u 2 klika do najekstremnijeg sadržaja.
    Mozak im se drukčije razvio uz ta sranja,ovo će bit jedna izgubljena generacija,polako u svijetu kreću pokreti za zabranu mobitela barem do 15,ali trebalo bi ga ograničiti kao i cigarete i alkohol,ne samo to nego učit klince da gledati stalno u mobitel rade samo budale i idioti..poput nas.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija