Nemoj da bi se tko zabavljao!
Prošle subote svjedočili smo jednoj bizarnoj i ružnoj sceni. Na stepenicama Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) sjedilo je desetak studenata, dječaka i djevojčica, mlađih punoljetnika. Imali su sobom dvije, tri litre vina i nekoliko velikih piva. Nalazili smo se pedesetak metara udaljeni od njihovog malog slavlja, ali čuli ih nismo. Bili su tihi i pristojni, tek tu i tamo do nas bi dopro njihov smijeh. Uskoro su na lice mjesta stigle snage reda i mira, policijska patrola u automobilu. Nisu se potrudili niti izići iz auta, nego su kroz prozor omladincima poručili da se imaju gubiti u roku odmah. Omladina se nije nećkala, nego je odmah stala skupljati vrećice i papire. Policijski automobil pomjerio se desetak metara dalje i stao. Čekali su da ugledaju djeci leđa. Morali su biti sigurni da će se »zločinci« po njihovom naputku brzo udaljiti s mjesta zločina.
Kad su počistili smeće, djevojke i mladići uzeli su svoje vino i pivo i krenuli na drugo mjesto. Policajci su ih gledali kako odlaze, a onda i sami otišli. Omladinci su prošli kraj nas, svejedno veseli i nasmijani. Pošli su tražiti drugo mjesto gdje će sjesti i zezati se, dok ne dođe druga ili možda ista ova patrola koja ih je netom otjerala sa stepenica fakulteta. Valja podsjetiti, u blizini fakulteta, odnosno mjesta gdje su momci i cure sjedili i zabavljali se, nema stambenih zgrada. Nikom pod kapom nebeskom oni nisu smetali, do onoj dvojici policajaca u automobilu. Zašto njima nisu bili po volji - sam bog ne bi znao reći. Možda zato jer im je mala plaća, možda zato jer sami više nikad neće sjediti s društvom na stepenicama i voditi one žive mladenačke razgovore, budući da im je vrijeme za to odavno minulo. Možda bi policajci razumjeli onu djecu da su bolje učili, pohađali fakultet i barem jednom u životu bez kune u džepu sjedili s drugarima i drugaricama na stepenicama zgrade u kojoj slušaju predavanja, pokušavajući pri tom ispasti što pametniji, zanimljiviji, pokušavajući se utopiti u pogled djevojke ili mladića preko puta. Spremni smo staviti ruku u vatru da ih nitko nije pozvao da rastjeraju onu omladinu, jer, rekosmo, stajali smo od one mladosti na pedeset metara udaljenosti, a nismo ih čuli. Bili su uistinu pristojni, kudikamo pristojniji od većine policajaca u uniformi. To tjeranje studenata bilo je čisto ugnjetavanje.
Bila je to demonstracija policijske moći, u policijskoj državi gdje o proljeću ne možeš do ponoći sjediti u parku ili - evo - na stepenicama pred fakultetom piti pivo, a da te pravna država ne pozove na red. Nekako bi to još i razumjeli - iako vrlo, vrlo teško - da u ovoj državi uistinu vladaju red i zakon. Oni policajci - neka im ne bude zamjereno, jer su ih tako naučili u službi - natjeravaju djecu po ulici, dok u isto vrijeme bagra u skupim odijelima i kravatama upropaštava njihovu budućnost. Može li se zamisliti ružnija scena od ove? U gradu kojem je na čelu čovjek iza kojeg se vuku stotine afera, a mnoge od njih kriminalnog su karaktera, policija ne dopušta osiromašenoj mladosti da se zabavlja. Kao da oni dječaci ne bi one djevojčice sa stepenica voljeli odvesti u dobar restoran ili kafić. Ne sjede oni na stepenicama zato jer to najviše vole, nego zato jer im je provod tamo najjeftiniji. Par litara jeftinog vina, tri velika piva - i eto ti veselja za djecu u državi bez budućnosti. Međutim, nemoj da bi se tko zabavljao u ovoj mrtvaji, poručuju im policijske patrole, tjerajući ih kao pse sa stepenica i zidića, iz parkova i drugih okupljališta. Da ti se zgade i javni red i javni mir i oni što ga na ovakav način zavode.
Ladislav Tomičić
Lupiga.Com via www.novilist.hr
