Neprestano je Jutarnji list u nekoj vječnoj hajci, a koja gotovo u pravilu služi krupnom kapitalu. Nekad su na tapeti sindikati, nekad, starci koji žive u štakornjacima u centru Zagreba, nekad prosvjednici, i tako u krug. Zbog nedavnog šizofrenog nasrtaja na nastavnike, tipičnog iz arsenala Jutarnjeg gdje se čitatelje uvjerava da tu nitko ništa ne radi, rezultati su katastrofalni, iako su masno plaćeni, na nastavnički portal nastavnici.org stigla je reakcija u kojoj se otvoreno izražava sumnja kako je tekst zapravo plaćeni oglas koji uz niz netočnosti i manipulacija agitira za podupiranje i jačanje privatnog obrazovanja

U Jutarnjem listu u subotu, 30. ožujka, uz udarnu najavu i na dvije stranice, objavljen je tekst “Skupa proizvodnja neznanja” u kojemu se, bez imalo logike i smisla, a utemeljeno na netočnim i vjerojatno falsificiranim podacima analizira “stanje u hrvatskom školstvu” te se iz te “analize” izvode tendenciozni i politikantski zaključci. Cijeli tekst spada u kategoriju amaterski sastavljenog plaćenog oglasa (i sasvim je moguće da to i jest) i zapravo je propagandni pamflet kojim se direktna veza između Jutarnjeg lista i MZOS-a koristi za nešto što se ne može nazvati nikako drugačije nego lov na vještice.

Ovako to izgleda kad Jutarnji nabrijava čitatelje

Također, činjenica da se preko leđa cijelog jednog sektora provodi poluprivatni obračun s jednim sindikalnim čelnikom – ma što o tome čelniku mislili – govori o potpunom bezumlju onih koji stoje iza objavljivanja ovakvog teksta. Ovakva haranga protiv čitavog sustava ekvivalentna je pokušaju da se ubije jedna buha tako što se ide ustrijeliti psa i govori o prioritetima, interesima, (ne)sposobnosti, a možda i o psihičkom stanju onih koji su ovako nešto bili sposobni naručiti i provesti.

Zaključci teksta koji otvoreno agitiraju za podupiranje i jačanje privatnih škola možda su u korelaciji s osobnim interesima političkih i financijskih sponzora Jutarnjeg lista i visokih dužnosnika u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ali za hrvatsko obrazovanje, kao i za hrvatsko društvo, značili bi katastrofu jer bi time, kao krajnji rezultat, kvalitetno obrazovanje postalo dostupno samo bogatima.

Što se tiče činjeničnih netočnosti, cijeli tekst je utemeljen na netočnim podacima o broju zaposlenih u hrvatskom osnovnom i srednjem školstvu. Da su ti brojevi lažni, a time i sva statistika koju su novinari iz nje pokušali izvući, jasno se vidi iz podataka Državnog zavoda za statistiku za 2009./2010. godinu koji navodi broj zaposlenika u školama (broj ugovora o radu), ali ističe i “ekvivalent pune zaposlenosti”. Taj ekvivalent je stvaran broj radnih mjesta s punom satnicom i on je, prema podacima za 2009./2010., za srednje škole manji od broja ugovora o radu kojima se koristi novinar za gotovo jednu trećinu!

Tezaće uskoro biti da javno obrazovanje uništava djecu te ih zato trebamo prepustiti privatnicima (FOTO: Novi list)

Ne treba biti statističar da se zaključi da broj sklopljenih ugovora o radu ne govori ništa o postotku radnog vremena koji zaposlenik ostvaruje (netko ostvaruje i svega 2 ili 4 sata u nastavi!) i da se s promjenom broja tih ugovora iz godine u godinu ne mogu izvući nikakvi zaključci o stvarnoj promjeni broja radnih mjesta. Spomenuti je novinarski uradak stoga najočitiji primjer namjernog obmanjivanja javnosti ili nesposobnosti novinara.

Da je tekst šarlatanski i pun nebuloza govori i sljedeće:

- brojka o 2100 osnovnih škola je lažna. Do nje se moglo doći samo zbrajanjem matičnih i područnih škola. Pravi broj škola u Hrvatskoj je, opet, za trećinu manji

- loši rezultati na međunarodnim testiranjima su izravan rezultat loših programa i korupcije u školstvu, što sve počinje od najviše razine, dakle iz Ministarstva, a posebno negativne selekcije među učiteljskim kadrom (čiji uzrok su male plaće i javno omalovažavanje profesije od strane medija – primjer je i ovaj tekst – ali u zadnje vrijeme sve češće i prosvjetnih vlasti)

Tko je ovdje lud?

- početni grafikon koji prikazuje porast cijene obrazovanja (koga? čega? za koje razdoblje?) postavljen je bez šireg konteksta. Sjetite se koliko je kilogram kruha koštao 2000. a koliko 2010., a o benzinu da se i ne govori

- državni pedagoški standard (koji važi od 2008. godine) propisao je smanjivanje maksimalnog (s 33 na 28) i minimalnog (s 17 na 14) broja učenika u razredu. To je također utjecalo na porast broja razreda i posljedično učitelja i nastavnika koji im predaju, a utjecalo bi još i više da se primjenjuje kako bi trebalo. Umjesto toga, u nekim razredima se nalazi i do 35 učenika što zvuči prilično drugačije od podatka “jedan učitelj na devet učenika”.

- na koji način se došlo do podatka da je “Hrvatska treća u Evropi po potrošnji za obrazovanje” možemo samo nagađati. Javni i svima dostupni podaci kažu da je istina potpuno drugačija: Hrvatska je u 2009. za obrazovanje izdvojila 4,3 posto BDP-a, Slovenija 5,7, Estonija 6,1, a Litva i Latvija 5,6. Razvijene europske zemlje u tom segmentu predvode Danska sa 8,7 posto, Island sa 7,8, te Švedska i Norveška sa 7,3 posto.

Ovakav tekst školski je primjer “novinarstva iz fotelje”: novinar je obradio statističke pokazatelje koje je napravio netko drugi, uopće ne provjeravajući istinitost i kontekst, a da nije pomolio nos kroz vrata svoje novinske redakcije i, nedajbože, obišao neku stvarnu hrvatsku školu na nekoj stvarnoj lokaciji kako bi vidio kako te škole izgledaju, koliko učenika i učitelja imaju te koji su mogući razlozi i objašnjenja takvih statističkih podataka. (Iako, s obzirom da dužnosnici prosvjetne vlasti na isti način vode prosvjetnu politiku, a to je da u škole uđu samo kad se treba slikati za novine s dječicom i šarenim posterima, a inače ih zaobilaze u širokom luku, možda mu to i nije previše za zamjeriti.)

Lupiga.Com via nastavnici.org