Bilo bi štetno zaključiti da nas postojeći diskontinuiteti štite od nas samih i naše nesposobnosti da izgradimo progresivno društvo, ekonomski, ekološki i socijalno održivo. Jer kontinuitet ipak negdje postoji. Postoji u dobro organiziranim oblicima pljačke, otimačine i rasprodaje. U načinima na koje dopuštamo da nam se oduzmu javni resursi i naša kontrola nad njima. Od divljih i kriminalnih pretvorbi iz 90-ih do sadašnjih 'civiliziranih' modela koncesija, javno-privatnih partnerstava i privatizacije javnih poduzeća i prirodnih resursa praćenih zaduživanjem i osterijanstvom. U prvom slučaju pokriće je bio rat, u drugom slučaju izgovor je kriza.

Kraj stare i početak nove godine dobar je trenutak da se (još jednom) otvori pitanje o (dis)kontinuitetu politike shvaćajući je u ovom slučaju kao raspolaganje društvenim resursima i kao vođenje javnih poslova (dakako u javnom interesu op.a.). Započet ću danas sa anegdotom koja opisuje tipični obrazac diskontinuiteta, a potiče iz jedne od poznatih domaćih organizacija u kojoj se jednom prilikom dogodila smjena predsjedničke funkcije. Organizacija je kao i mnoge druge s javnošću komunicirala putem priopćenja i svako je priopćenje imalo svoj redni broj.

U tom trenutku organizacija je već debelo ušla u drugo desetljeće svog djelovanja, a priopćenja su se brojala u stotinama. Ipak, s novim predsjednikom i to se promijenilo. S njegovim dolaskom, prvo iduće priopćenje nosilo je - broj 1. Kao da prethodna priopćenja nisu postojala, kao da ni dotična organizacija prije nije djelovala. Ili je to za novog predsjednika bilo posve irelevantno.

Manje ili više, takva se politika diskontinuiteta već godinama, možda i desetljećima, na identične ili slične načine događa u kuhinjama i kuhinjicama na ovim prostorima – strankama, organizacijama, fakultetima, kazalištima, gradovima, ministarstvima, sindikatima, zavodima, javnim upravama, agencijama, medijskim kućama. Ona je preuzela glavnu riječ, i izvan nje ili iznad nje više nema neke više svrhe ili glavnog smjera koji bi takve prakse prokazale kao igrarije. Gdje jedni stanu, drugi ne nastave. To najbolje znaju državni činovnici na nižim i srednjim položajima. Svi iznova počinju, ponašajući se kao da nikog prije njih nije bilo i kao da je sve ono što se činilo nužno bilo pogrešno. U najgorem slučaju, ako i nastave, onda se prave da je to njihova originalna ideja, vlasništvo i zamisao, pri čemu svaku vezu sa identičnim programom ili zakonskim prijedlogom žele izbrisati. Ne samo zato da bi ignorirali ili omalovažili dosadašnji rad svojih političkih protivnika ili iscrtali razliku spram svojih prethodnika već i zato da bi označili novu eru upravljanja, okrenuli novu stranicu, da bi označili svojih pet minuta. Cijena tog diskontinuiteta je previsoka i plaćamo je svi već godinama.

Novi namještaj, nove prostorije, novi vozni park, dakako koštaju, ali novčani je gubitak još najmanji (FOTO: Lupiga.Com)

Smjene elita su daleko skuplje nego što bi trebale biti, zato što su destruktivne, zato što logikom ''briši-piši'' dokidaju mogućnost oblikovanja konzistentnih odluka i koherentnih politika koje imaju trajanje duže od jednog mandata i koje bi bile imune na stranačke smjene i njihovo servisiranje klijentelističkih krugova ili stranih konzultanata – ovisno već kome se vladajuće stranke žele umiliti. Čak i kada se pojave novi politički akteri koji se nastoje prikazati drugačijim, da bi dokazali svoju posebnost kreću od nule i preuzimaju tu aroganciju ponašajući se kao da prije njih nitko nije radio na istim programima ili sličnim idejama. Ponavljaju logiku diskontinuiteta, upravo zato što on ne zahtijeva inovaciju, ne zahtijeva novost. Imajući ipak u vidu minornost programskih razlika u našem parlamentarnom spektru, čini se da njihovo preuveličavanje služi upravo zato da bi opravdale diskontinuitet. I dok god se pendulum stranačkih razlika klati između A) nesposobnosti i B) korumpiranosti, naša politika će ostati paralizirana tim kobnim diskontinuitetom.

Taj diskontinuitet dakako košta, i to ne samo novog namještaja, novih prostorija, novih voznih parkova – čak i u štedljivim uvjetima. On se ne mjeri samo u milijunima kuna, štoviše novčani je gubitak još najmanji, iako ne manje relevantan u vremenima prekomjernog deficita i oštrih mjera štednja. On nas sve košta puno izgubljenog vremena, puno izgubljenog društvenog kapitala, ad hoc odluka, puno nepotrebnih sastanaka i dogovora, iznova pisanih strateških dokumenata koji ne traju duže od četiri godine. Ukratko on nas sve košta puno pokidanih veza, propalih dogovora i nedostatka povjerenja. On nas takoreći već dva desetljeća stavlja iznova na početak i vodi nas u pokidanu budućnost, rascjepkane odnose, teško moguće saveze. 

Takav diskontinuitet nije u javnom interesu, on naše vrijeme pretvara u Sizifov posao i ne daje ni malo garancija za nove poduhvate. Takav diskontinuitet lišava nas sve odgovornosti da ono što nudimo u javnom interesu zaista i provedemo. Programske razlike pritom su potpuno sekundarne, budući da nijedna od smjenjujućih elita ne nudi novi društveni ugovor i ne opravdava mogući diskontinuitet koji bi eventualni legitimitet mogao crpiti iz novih praksi, novih procedura, novih ideja, iz nekog tipa konsenzusa o novom društvenom ugovoru ili bar onome što on ne smije sadržavati. Sadašnji diskontinuitet u velikoj je mjeri status quo obučen u smjene unutar binarnog stranačkog koda i kao takav izuzetno destruktivan za kreiranje minimalnog zajedničkog nazivnika koji bi zemlju izvukao iz krize.

Smjene elita su daleko skuplje nego što bi trebale biti (FOTO: Lupiga.Com)

Tragove nekog kontinuiteta doista smo mogli pratiti u okviru dosadašnjih predsjedničkih mandata, kada su oni bili svedeni i ovisni primarno na užu grupu oko nekog predsjedničkog kandidata i utoliko sadržavali manje prostora za unutarnje sukobe. Stranački konsenzus oko članstva Hrvatske u EU bio je također jedan izdvojeni primjer ograničenog kontinuiteta koji je omogućio niz korisnih reformi. No ostaje pitanje jesu li u konačnici takvi kontinuiteti – pogotovo zbog načina izvedbe – bili u javnom interesu? Bilo bi dakako štetno zaključiti da nas postojeći diskontinuiteti štite od nas samih i naše nesposobnosti da izgradimo progresivno društvo, ekonomski, ekološki i socijalno održivo. 

Jer kontinuitet ipak negdje postoji. Postoji u dobro organiziranim oblicima pljačke, otimačine i rasprodaje. U načinima na koje dopuštamo da nam se oduzmu javni resursi i naša kontrola nad njima. Od divljih i kriminalnih pretvorbi iz 90-ih do sadašnjih 'civiliziranih' modela koncesija, javno-privatnih partnerstava i privatizacije javnih poduzeća i prirodnih resursa praćenih zaduživanjem i osterijanstvom. U prvom slučaju pokriće je bio rat, u drugom slučaju izgovor je kriza. Postoji kontinuitet i u prikrivenim ili manje prikrivenim oblicima nacionalizma koji sve više progovara kroz govor mržnje ili isključivost. O tome drugom prilikom. Kontinuitet zaista postoji, no upravo tamo gdje ide na našu štetu i suprotno javnom interesu. Tamo gdje imamo još neki prostor i mogućnost da oblikujemo društvo, utječemo na razvojnu paradigmu, vlada carstvo diskontinuiteta, usitnjenog, pocijepanog društva bez zajedničke vizije. 

Kako vidimo i kontinuitet i diskontinuitet nisu nužno štetni. No u našem slučaju jesu – kontinuitet djelovanja protiv javnog interesa na planu pljačke i rasprodaje, diskontinuitet u stvaranju dugoročnih i primjenjivih razvojnih strategija. Jasno je gdje treba podvući crtu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com