„Iz političarske garniture odozgo neprestano stižu pozivi na strpljenje, ističe se važnost razboritosti i 'realizma'. A oni koji te pozive upućuju nastavljaju živjeti i djelovati po starom: kao višestruko privilegirana manjina koja vlada nad sve obespravljenijom masom“, piše Dinko Kreho u novom broju hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Njegov pregled minulih prosvjeda poznatih i kao „beobolucija“, donosimo u dogovoru s uredništvo Le Mondea, a kako bismo vas upozorili da na domaćim kioscima postoji i ozbiljno štivo poput ovog mjesečnika.

Niz protestnih okupljanja na sarajevskim ulicama, poznatih kao JMBG protesti ili, u inventivnijoj varijanti, bebolucija, službeno je okončan 1. jula. Neposredan povod za pobunu bio je slučaj tromjesečne Belmine Ibrišević, koja je pod hitno morala biti upućena u Njemačku na liječenje, a nije mogla dobiti putne isprave kako bi napustila Bosnu i Hercegovinu. Naime, uslijed spora unutar vladajuće političke garniture blokirano je izdavanje jedinstvenih matičnih brojeva, zbog čega djeca rođena nakon 12. februara nisu mogla biti zavedena u evidenciju, pa tako ni dobiti isprave. “Slučaj Belmina” potakao je okupljanje rastućeg broja ljudi iz različitih krajeva BiH, koji su u jednom razdoblju i fizički držali pod blokadom zgrade tzv. zajedničkih institucija (državnih struktura) u Sarajevu, zahtijevajući hitno rješenje od “onih unutra”. Osim reguliranja situacije s JMBG-om, u neposredne zahtjeve prosvjednika spadalo je i formiranje državnog fonda za pomoć teško oboljeloj djeci, s početnim kapitalom odbijenim od plaća državnih funkcionera. Okupljanje je brzo preraslo u najmasovnije protestno događanje u povijesti dejtonske BiH, koje je na vrhuncu brojalo i nekoliko tisuća sudionica i sudionika – a čiji su zahtjevi naposljetku daleko nadmašili prvobitno zacrtan okvir. Najintenzivniji i najdramatičniji trenutak prosvjeda ostaje blokada zgrada institucija, u kojima su prvi dan protesta zatočeni proveli pripadnici lokalnih stranačkih garnitura, ali i međunarodna bankarska delegacija koja se tamo zatekla.

Priča je i službeno okončana 1. jula (FOTO: Lupiga.Com)

Iznuđena odluka Vijeća ministara BiH o privremenom izdavanju matičnih brojeva učinila je mogućim da u trenutku nastanka ovoga teksta Belmina bude u Njemačkoj. Ipak, za neke njezine vršnjakinje i vršnjake sa sličnim problemima bilo je već kasno. Tako je 13. juna jednoipolmjesečna Berina Hamidović preminula u Beogradu, gdje je upućena na hitnu operaciju; vozilo Hitne pomoći u kojem se nalazila nakon dužeg čekanja prešlo je bosansko-srbijansku granicu tek zahvaljujući dobroj volji graničnih službenika, budući da su u državnim strukturama BiH, od MUP-a nadalje, nadležni tvrdili da su nemoćni intervenirati i na koji način. Dakle, i bez obzira na to što je, u trenutku zaključivanja ovoga teksta, na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH iz ukupno trećega pokušaja usvojen zakon o JMBG-u – ultimativna šteta već je počinjena.

Pritom, Berinina smrt nije označila samo vrhunac indignacije prosvjednika, nego je koincidirala i s vrhuncima cinizma u nastupu političarske kaste. Izjava potpredsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića – inače opetovano hvaljenog od građanske inteligencije kao “razumnog” političara i “umjerenjaka” – kako se građani BiH trebaju strpjeti do općih izbora 2014. da bi svjedočili promjenama, na društvenim mrežama zasluženo je stekla antologijski status. Aleksandra Pandurević, poslanica Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, požurila je pak na svom Twitter profilu objaviti vijest o ugroženosti srpskih predstavnika u Sarajevu; u tih 140 znakova stala je i “teorija” o prosvjedima kao ataku na Republiku Srpsku, pa i srpski narod u cjelini. Pozivanje čelnika Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatka Lagumdžije na rješenje u vidu vanrednih izbora, premda naizgled daleko “korektnije” u odnosu na reakcije Izetbegovića i Aleksandre Pandurević, također je duboko cinično: Lagumdžija dobro zna da bi se biračima opet nudili on sam i njegovi kolege, čiji je aktivni angažman doveo do sadašnje opće krize, koje je zaplet oko JMBG-a tek jedan od odjeka. Navedimo, gotovo nasumično, tek neke od podataka koji ilustriraju društveno-ekonomsku i političku pozadinu na kojoj su se odvijali JMBG protesti. Nedavno je, naime, javni dug Bosne i Hercegovine premašio deset milijardi konvertibilnih maraka, što iznosi oko pet milijardi eura, dok bruto nacionalni dohodak po posljednjim podacima (2009.) iznosi 27 milijuna konvertibilnih maraka (KM). Stopa nezaposlenosti pak najviša je u Europi: 44,5 posto, pri čemu je 11.000 ljudi ostalo bez posla samo u proteklih godinu dana. Bitan podatak za ovaj osvrt svakako je i činjenica da je za plaću visokopozicioniranih političkih dužnosnika uobičajeno da bude i do šest puta veća od prosječne. Rekorderka je u tom smislu poslanica banjalučkog SNSD-a u Parlamentu BiH, Dušanka Majkić, čija plaća – ne računajući različite naknade, regrese i ostale beneficije koje poslanici uživaju – iznosi 7.363 KM; to je gotovo devet puta više od 824 KM, što je iznos prosječne plaće u BiH. Nakon što su ove i ovakve cifre počele cirkulirati u javnosti, Dušanka Majkić je izjavila kako ne samo da se ne bi odrekla takve plaće, nego “ne vid[i] zašto bi se samo parlamentarcima smanjivala primanja”.

Lagumdžija dobro zna da bi se biračima opet nudili on sam i njegovi kolege, čiji je aktivni angažman doveo do sadašnje opće krize (FOTO: Facebook/Zlatko Lagumdžija)

Takva je klima u kojoj iz političarske garniture odozgo neprestano stižu pozivi na strpljenje, ističe se važnost razboritosti i “realizma”. A oni koji te pozive upućuju nastavljaju živjeti i djelovati po starom: kao višestruko privilegirana manjina koja vlada nad sve obespravljenijom masom. Navodne dramatične razlike sadržane u nacionalnim politikama u BiH, koje bi zbog nepomirljivih interesa koje zastupaju osuđivale BiH na sudbinu poslovičnoga tamnog vilajeta – na materijalnom nivou ne predstavljaju nikakvu prepreku za suradnju i prosperitet političkih elita na račun potlačene većine. O snazi nezadovoljstva i frustracije koje su prosvjedi kanalizirali u takvom poretku stvari svjedoči krajnje široka podrška koju su oni u svega nekoliko dana zadobili diljem BiH: ne samo od radničkih kolektiva poduzeća u raspadu ili Udruženja poljoprivrednika – čiji je predsjednik Miro Pejić nakratko bio i uhapšen kao podstrekač nereda – nego i primjerice od udruženja ratnih veterana svih triju vojnih formacija iz proteklog rata.

Prosvjedni val, međutim, rasplinuo se u popriličnu konfuziju. Na mjestu prvotnog antiinstitucionalnog ustanka nošenog zahtjevima za promjenama ovdje-i-sad pojavile su se različite, ne pretjerano ohrabrujuće koncepcije “dugoročne taktike”. Organizatori finalnoga protestnog okupljanja izašli su, među ostalim, i s inicijativom nazvanom Otkaz: radi se o pozivu na privremeni bojkot plaćanja komunalija, administrativnih računa i taksi i “svega onoga od čega se puni budžet”. Kako primjećuje novinar i aktivist Vuk Bačanović, sprovođenje ove zamisli u praksu za veliku većinu prosvjednika imalo bi težinu poslovičnog pucnja u vlastitu nogu. Masovno apstiniranje od punjenja državnog budžeta zarad uskraćivanja prihoda parlamentarcima značilo bi, među ostalim, podsjeća Bačanović, i rapidno rezanje ionako mizernih penzija i plaća u javnom sektoru. Umjesto zamišljene gerilske borbe protiv državnog aparata, imali bismo još jedan frontalni udar na podređene i marginalizirane društvene slojeve, skupine i klase.

Banjalučki studenti od početka su paradirali pod nacionalnim obilježjima, ne propuštajući nijednog trenutka objaviti vlastitu privrženost Republici Srpskoj (FOTO: Oslobođenje)

S druge strane, tu je i stanoviti “patriotski višak”, kako tu praksu naziva novinar Samir Šestan, a koji se brzo artikulirao među prosvjednicima (“De ti sad nekom objašnjavaj da je patriotizam višak”, komentira Šestan). Riječ je o aktivaciji građansko-patriotskih klišeja poput očitovanja “ljubavi prema Bosni”, poziva na “borbu za normalnu državu”, autoviktimizacijskih ratnih narativa i sl. Dakako, razvodnjavanje prvotnog “frontalnog udara” (Šestan) na institucije patriotskim ekskursima i zaogrtanje kritike u državotvorno ruho ne može ne buditi sumnju u domete i potencijale prosvjeda. Ipak, postavimo li stvari u perspektivu, vidjet ćemo da opseg, značaj i uloga patriotskog zastranjenja nisu toliko dramatični koliko bi se to isprva moglo učiniti. Recimo, već i Šestan u svojoj kritici naglašava kontrast između JMBG protesta i recentnih studentskih okupljanja u Banjaluci: za razliku od sarajevskih prosvjednika, banjalučki studenti od početka su paradirali pod nacionalnim obilježjima, ne propuštajući nijednog trenutka objaviti vlastitu privrženost Republici Srpskoj i političkim koncepcijama ugrađenim u njezine temelje. Ne minimalizirajući opasnost od spontanog pada u šovinizam, koja na takvim događanjima uvijek vreba, ipak treba reći kako je državotvorni moment u sarajevskim prosvjedima ostao sporadičan; na njemu su aktivno i aktivistički insistirale tek marginalne grupacije poput republikanske Antidayton grupe. Pritom, zasluge za najfrapantnije prevođenje prosvjedničke borbe u patriotski ključ ne pripadaju studentima, poljoprivrednicima, pa ni vojnim veteranima – nego piscu Dževadu Karahasanu, “intelektualc[u] iznimno cijenjen[om] u Europi” kako ga predstavlja portal Radio Sarajevo. Karahasan hipotetizira o Bosni kao “tvorevini kulture”, gdje je na djelu “specifični bosanski amalgam” [kultura, tradicija... op. DK] čija će produhovljenost pobijediti primitivizam i bahatost političarskih struktura. Prevođenjem pitanja političke borbe u žargon “bosanske posebnosti”, Karahasan demonstrira žalosno stanje medijski eksponirane bosanskohercegovačke građanske inteligencije, koja sebe percipira kao demokratsku, “antinacionalističku” avangardu društva – a po sposobnosti kritičke artikulacije zaostaje za masom na ulicama.

Umjesto da ovaj osvrt zaključimo aposteriornim bilansom pluseva i minusa JMBG protesta – ili, još gore, da ga zapečatimo melankoličnim zaključkom o “dobroj inicijativi koja je propala u praksi” – pokušajmo promatrati stvari na ponešto drukčiji način. Naime, neporeciva zasluga protesta, bez obzira na to smatramo li ih u ovom trenutku već minulim, zaokruženim događajem, jest u tome što su pokazali kako jedan individualni slučaj – naoko isključivo humanitarne naravi – može poslužiti kao polazište za masovnu mobilizaciju s daleko širim političkim implikacijama i borbenim ambicijama. Čak i u zemlji čije je ime u posljednjih dvadesetak godina sinonimno s općim debaklom države, državnosti, ekonomije i institucionalne politike – borba masovnim sredstvima ostaje itekako zamisliva.

* Dinko Kreho je publicist i književni kritičar. Trenutno živi na relaciji Zagreb – Sarajevo

Lupiga.Com via LMD