Ne zna se što je teže i veće – žal za Feralom onih koji su ga voljeli, ili stijena što se odvalila sa srca onima kojima je smetao. Broj ovih posljednjih bio je ogroman, obuhvaćao je populaciju u širokome rasponu od iskrenih a polupismenih vjernika-katolika i domoljuba-šovinista, do pripadnika društvene, akademske i crkvenjačke kreme, kod kojih ni domoljublje ni vjerništvo nisu – čast rijetkima - stvar iskrenosti nego računa… Kad bi danas još izlazio Feral Tribune, jedan od njegovih odgovora na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti otprilike ovakav: lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti

Slavnoga i omraženog, kako komu, splitskog Feral Tribunea nema već više od godine dana, niti će ga ikad više biti. Ne zna se što je teže i veće – žal za Feralom onih koji su ga voljeli, ili stijena što se odvalila sa srca onima kojima je smetao. Broj ovih posljednjih bio je ogroman, obuhvaćao je populaciju u širokome rasponu od iskrenih a polupismenih vjernika-katolika i domoljuba-šovinista, do pripadnika društvene, akademske i crkvenjačke kreme, kod kojih ni domoljublje ni  vjerništvo nisu – čast rijetkima - stvar iskrenosti nego računa. Ako bismo htjeli ukratko opisati raspon feralofobije (da se poslužim tipom kovanice jako kurentnim na našim stranama ovih dana) u tom „gornjem“ društvenom sloju, pismenom i politički zainteresiranom, njega najtačnije ocrtava figura: od Tuđmana (Franje) do Kuljiša (Denisa), sa svime što je u prijelaznim nijansama stalo između ta dva samo prividno nespojiva lika na hrvatskoj ratno-poratnoj javnoj sceni. Feralovski gledano, to i jest bio glavni cilj i najveći rezultat ovoga subverzivnog, gotovo gerilskog medijskog projekta: proizvodeći takvu snažnu i duboku iritaciju na najširoj društvenoj „fronti“ i navodeći je da reagira, da se iskazuje - pokazati jedno od pravih, inače vješto skrivanih ružnih lica dotičnoga društva...

Gerilski medijski projekt (FOTO: Arhiva)

Feral je, dakle, već prešao u status baštine, a da ona ne bi ostala mrtvom uspomenom, ljudi iz sarajevskoga Medijacentra, uz pomoć Instituta za otvoreno društvo, pripremaju digitalnu arhivu svih brojeva Feral Tribunea, nastojeći i na taj način, kako kažu, pridonijeti očuvanju „slobodnog i kritičkog novinarstva“.

IVAN LOVRENOVIĆ: Koga Sarajevo obožava

INTERVJU - BORIS DEŽULOVIĆ: 'Hrvatska će za 20 godina izgledati isto, samo gore'

FERAL TRIBUTE: 20 godina kako je izašao prvi broj poštovanja vrijednog pokojnika

VIKTOR IVANČIĆ: 'Nismo htjeli biti slijepi čak ni ako smo Hrvati'

PRVI TEKST MILJENKA SMOJE ZA FERAL: 'Jebe se mene za njihov Prvi maj'

Tu se, sad, susrećemo s jako zanimljivom, empirijski poznatom ali analitički neistraženom pojavom Feralove recepcije (i percepcije) izvan Hrvatske, u zemljama „regije“. Sarajevo je u tom pogledu na poseban način indikativno. U njemu gotovo da nećete naići na negativnu reakciju na Feral, barem ne u javnosti. (Izuzetak je bio Walter, ali njega ionako odavno nema, pa ga nije red uznemiravati...) Za razliku od Hrvatske, ovdje je Feral svima uzor, legenda, objekt obožavanja. Kao što je tamo negativni raspon pun, tako je ovdje pun onaj pozitivni – od običnih anonimnih čitalaca, do najviših političara. O akademskoj publici, intelektualcima, te pogotovo kolegama novinarima – da se i ne govori.

Nepotrošiv je talenat pokretača i glavnih autora Ferala (FOTO: Arhiva)

U ličnome iskustvu nosim jedan prekrasan doživljaj vezan za recepciju Ferala kod tzv. običnih čitalaca. Zimsko je doba, čekam na stanici trolejbus 103, taj kasni, a kad dođe, krcat je, mušterije su nervozne i neobazrive, stojim ispred prvih vrata i kolebam se hoću li unići ili čekati drugi. Vrata su otvorena tako, da se ulazi samo kroz njihovu lijevu polovicu, desna vodi pravo do vozača, i tu se ulaziti ne smije, taj prostor mora biti slobodan. Vozač – gospodin nešto starijih srednjih godina, bijela košulja uredno zakopčana s propisno stegnutom kravatom, ležeran sako, naočale – naginje se prema meni i nudi me mirno ali pomalo zapovjedno: „Izvolite, gospodine Lovrenoviću, za feralovce mora biti privilegija, barem, ovdje...“ Prihvatim, što ću, a vrijeme vožnje – moje četiri stanice do redakcije Dana, dok se ostatak deprivilegiranog putničkog naroda gura i tiska iza mene – protječe u vrlo ugodnom, neusiljenom razgovoru. Gospodin za volanom mi naposlijetku kaže, pola u šali pola ozbiljno: „Pozdravite svoje kolege u Feralu i recite im da kod mene na Dobrinji imaju uredno sačuvani svi brojevi Feral Tribunea, od prvoga! Ako im ustreba...“

Sarajevska apoteoza Feral Tribunea na prvi pogled je sasvim samorazumljiva: ta, riječ je o bespoštednom kritičkom razobličavanju svih nakaznosti (hrvatskih) vlasti, o vrhunskoj parodiji i satiri kakve u hrvatskoj književnosti nije bilo nikad (ako izuzmem rijetke primjere poput genijalnoga Ante Kovačića i njegove travestije Smrt babe Čengićkinje), o blistavoj duhovitosti, kako u tekstovima tako i u vizualnim dosjetkama, itd... No, kad se danas govori o naslijeđu Ferala, o duhu novinarske slobode i kritičnosti koji karakterizira to naslijeđe, te o važnosti njegova očuvanja i produžavanja, valjalo bi se zapitati, ali baš onako feralovski radikalno i bespoštedno, jer drukčije ne bi imalo smisla: što je to što je ležalo u srži feralovske slobode, što je to što ju je presudno omogućavalo?

Baština skupljena na jednom mjestu (FOTO: Booksa.hr)

Na prvome mjestu, svakako: talenat. Raskošan, eksplozivan, nepotrošiv talenat pokretača i glavnih autora Ferala, a kao svaki pravi talenat – nesvodljivo individualan, kod svakoga od njih posve lično obojen, usmjeren, razlikōvan. Takva konstelacija darova da se nađe na jednome mjestu u jednome trenutku, pa još u našim smrknutim i neveselim krajevima! Skoro da povjeruješ kako je to jedino moglo biti djelo same Providnosti, barem neke posebne podvrste komično-satirične Providnosti, ako takva stoluje Tamo Gore!

No, još je nešto tu umiješalo prste, nejasno da li s džennetske ili s džehenemske strane, bez čega Feral ne bi mogao biti što je bio čak ni uz tu zapanjujuću koncentraciju talenata. Radi se o jednako začudnoj činjenici da su se Feralovi začinjavci svi k'o jedan našli na istoj političkoj „platformi“ – na potpuno osviještenome, intelektualno izgrađenom i politički dosljednom zastupanju plemenitoga anarhizma i nihilizma u odnosu spram nacionalnih svetinja: spram Države i Sedamstogodišnjeg Sna o Njoj, spram Njegove Svetosti Nacionalnog Identiteta i Crkve, spram Oca Nacije i Njegove Partije, spram samoga Domovinskog rata... Ovakav odnos svoju je dosljednost, pa prema tomu i svoju kreativnost u pravljenju novina, mogao ostvarivati samo držeći se vlastitoga radikalizma kao putokaza i kriterija. Sve ostalo, ma i najmanji kompromis, recimo: s patriotskim sentimentima, ili bilo kakvim obzirima iz registra nacionalne-vjerske-političke korektnosti, mogao je završiti samo kao otužna farsa. Srećom po vlastito naslijeđe, Feral u tomu nije popustio nikada, čak ni u ratu, kada je patriotizam bio ideološki (a bogme i egzistencijalno) ultimativan stav, ali istovremeno i najunosniji biznis, a i pokriće za najgnusnija zlodjela, o čemu se Feral jedini u Hrvatskoj usuđivao neumoljivo otvoreno pisati in statu nascendi.

Nije popustio nikada (FOTO: Arhiva)

Ako je sve to tako, onda se nameće obespokojavajuće pitanje: je li u Sarajevu Feral uopće moguć? Da paradoks bude veći, moglo bi se odgovoriti da je u najstrašnijim vremenima opsade i rata još i bio moguć, o čemu su Dani, recimo, na svoj način maestralno svjedočili, ali danas? Patriotizam, ljubav prema (vlastitom) svetom i napaćenom Narodu i Nacionalnom Identitetu, žudnja za Državom - komu danas kod nas još pada na pamet izvrtati na naličje te Uzvišene Osjećaje i Ciljeve, prokazivati ih u njihovoj ispraznosti, u njihovoj  zloćudnoj a organskoj sprezi s potiranjem čovjeka i njegovoga malog ali jedinog života!

Kad bi danas još izlazio Feral Tribune, jedan od njegovih odgovora na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti otprilike ovakav: lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti.

Ivan Lovrenović

Tekst je nastao povodom predstavljanja digitalnog izdanja Ferala u Sarajevu 2009. godine i stavljam vam ga na raspolaganje

Lupiga.Com