KRATKA PRIČA: Iz poštovanja majkama koje još uvijek traže tijela svojih najmilijih, bez obzira od čije su ruke stradali

Ivor Fuka

30. srpnja 2013.

KRATKA PRIČA: Iz poštovanja majkama koje još uvijek traže tijela svojih najmilijih, bez obzira od čije su ruke stradali

„Ova priča, pisana u dramskoj formi, nastala je u jednoj noći“, objašnjava nam Vahid Duraković, kazališni redatelj, scenarist i nagrađivani pisac, kako je nastao tekst koji će se kroz nekoliko sekundi naći pred vama. Tekst još nije postavljen na „daske koje život znače“, a ni sam autor nije siguran hoće li ikada biti, iako bi, priznaje, volio da jednom bude postavljen. „U tekstu se ne izgovora nijedna rečenica. Samo takav tekst sam i mogao napisati, jer svaki normalan čovjek kad spozna razmjere genocida u Srebrenici zanijemi“, kaže Duraković otkrivajući kako ga je vodila potreba da oda poštovanje svim majkama koje još uvijek nisu pronašle tijela najmilijih, bez obzira gdje su, kada, kako i od čije ruke stradali

M A J K A

Scena

Kontejner-soba.
U Bosnu, tokom1992. godine, stiže sa UNPROFOR-om.
Korišten na barikadama i bunkerima UNPROFOR-a.
Poslije rata od nekih su napravljene sobe,
ili bolje reći konzerve za beskućnike.
Zid do publike najvećim dijelom otvoren, odnosno,
otvor je izrezan makazama za lim.
Obrisi limenog otvora su krivudavi i oštri.
Otvor je ogroman, vidimo sve dijelove sobe.

Na vrh zida, na sredini kontejnera, zaostali, prljavi natpis velikim slovima UNPROFOR.

U sobi, lijevo do zida, dvokrlini sudoper, koristi se kao i umivaonik.
Na sudoperu, limenom dijelu pored uvale za vodu, koher, star, orunjen, ali radi.
Iznad i sa strane sudopera police, otvorene, skovane od colarice.
Na policama tanjuri, šerpe, pribor za jelo...

Na zidu, suprotnom od publike,
prozor, jednokrilni, dimenzija metar sa metar.
Preko prozora obješena izvezena zavjesa.
Desno, na zidu, u uglu, urezana vrata, napravljena od daske,
zadekovana vojničkim sivim dekama.
Na drugom kraju zida mali ormar za haljine.
Do vrata, na zid naslonjeno nekoliko kartona većih dimenzija, metar i po sa metar.
Strana kartona koju publika vidi nema nikakav natpis.

Na sred sobe sto, drveni, malo se klima zbog rasušenih nogu.
Preko stola visi stolnjak, vezeni.
Za stolom četiri stolice, dvije štokrle i dvije željezne sa drvenim platama za sjedenje i naslon. Stolice su također stare, orunjene farbe.
Do zida, koji je izrezan, znači do publike, krevet, željezni, vojnički.

Soba djeluje siromašno, staro, ali vrlo uredno.
Sve je složeno, oprano, obrisano, očišćeno.

I.

Mrak.
Sunčeva svjetlost se lagano zavlači u sobu.
Postepeno potiskuje mrak.
Naziremo siluete namještaja u sobi.
Primjećujemo Majku kako leži na krevetu.
Svjetlost osvaja sobu.
Majka leži na krevetu,
spava na boku
okrenuta prema zidu,
odnosno prema publici.
Ima negdje oko šezdeset godina.
Spava otvorenih očiju.

Da li spava ili gleda u publiku nikad nećemo saznati.

Pomjeri se u krevetu.
Protrlja oči.
Pridigne se malo.
Odmara.
Lagano skida jorgan sa sebe.
Ustaje.
Namješta krevet.
Pristavi sebi kafu.
Umiva se.
Čisti umivaonik-sudoper iza sebe.
Uzima fildžan i šećerluk sa police i stavlja ih na sto.
Odlazi do ormara, oblači se.
Haljine oblači preko pidžame.
Zasipa kafu.
Donosi kafu na sto.
Sjedne.
Sipa kafu u fildžan.
Uzme kocku šećera, umoći u kafu, zagrize.
Ispije srk kafe.
Uzima cigaretu i pripaljuje.
Pije kafu i puši cigaretu.
Fildžan i džezvu sa stola nosi do sudopera.
Pere fildžan i džezvu.
Ostavlja ih na policu.
Priprema sebi doručak, prži nešto na koheru.
Servira doručak na sto.
Sjeda za sto.
Doručkuje.
Ustaje, pokupi suđe sa stola i odnosi ga do sudopera.
Pere suđe.
Slaže ga na police.
Pogleda na sat.
Dođe do stola.
Sjedne.
Pripali još jednu cigaretu.
Sjedi za stolom i puši.
Ustaje.
Odlazi do ogledala.
Začešljava kosu.
Uteže haljine na sebi.
Zagleda se.
Stavlja maramu na glavu.
Dolazi do kartona koji su složeni uz zid.
Pregleda ih sa one strane koju publika ne vidi.
Uzima jedan, izvlači ga.
Stavlja ga do stola i okrene ga tako da publika može vrlo dobro da vidi tekst koji je napisan na kartonu.

A na kartonu piše:

MOLIMO VAS,
SAMO NAM RECITE GDJE SU KOSTI

Odlazi nazad do kartona, pregleda ih, odabire još jedan, izvlači ga.
Nosi ga do stola, naslanja ga na već izdvojeni karton.
Sad publika vidi novi tekst na novom kartonu.
Na kartonu piše:

MURATOVIĆ HUSEIN 1945.
MURATOVIĆ SMAJO 1972.
MURATOVIĆ FADIL 1978.
MURATOVIĆ NEDŽAD 1983.

SREBRENICA 1995.

Majka odlazi do sudopera,
sipa sebi čašu vode,
ispije vodu,
ostavlja čašu.
Uzima kaput i oblači ga.
Vraća se do kartonskih natpisa.

Uzima jedan kartonski natpis i uzicu od kartona prebaci preko glave
tako da joj natpis visi na prednjoj strani tijela.
Uzima drugi natpis i uzicu od kartona prebaci preko glave
tako da joj drugi natpis visi na leđima.
Sendvič, dva natpisa i tijelo Majke u sredini.
Izlazi iz prostorije.

II.

Kroz prozor vidimo ubrzano kretanje sunca, odnosno sunčeve svjetlosti,
koja vrlo brzo mijenja ugao ulaska u prostoriju i sjenke se pomjeraju tako da dobivamo informaciju o prolasku vremena.

III.

Majka ulazi u sobu.
Umorna, zadihana.
Skida kartonske natpise sa glave,
ostavlja ih na prvobitno mjesto.
Skida kaput.
Dođe do sudopera, ispije čašu vode.
Sjedne za sto.
Pripali cigaretu.
Ispuši cigaretu.
Priprema sebi ručak-večeru.
Prži nešto na koheru.
Servira ručak-večeru.
Sjeda za sto.
Jede.
Ustaje.
Posprema suđe.
Opere suđe.
Pristavi kafu.
Postavlja fildžan i šećerluk.
Donosi kafu na sto.
Sjedne.
Sipa kafu u fildžan.
Kocka šećera.
Cigareta.
...
Ustane, pokupi fildžan i džezvu, nosi ih do sudopera.
Opere fildžan i džezvu.
Slaže posuđe na policu.
Vrati se do stola.
Sjedne.
Pripali cigaretu.
Ispuši cigaretu.
Ustane.
Sumrak nagovještava kraj svjetlosti.
Sunce zalazi.
Svjetlost se smanjuje.
Majka ode do prozora.
Gleda kroz prozor.

...

Odustaje.
Dođe do ormara.
Skida odjeću sa sebe.
Ostaje u pidžami.
Slaže odjeću u ormar.
Rasprema krevet.
Svjetlo se povlači pred mrakom.
Legne na bok.
Okrenuta je publici.
Oči su joj širom otvorene.

Nikad nećemo saznati da li spava ili gleda u publiku.

Svjetlo lagano iščezava kroz prozor.
Niodakle, odasvud, mrak potiskuje svjetlost i osvaja sobu...

k r a j

 

* Vahid Duraković živi i radi u Bugojnu. Direktor je poznatog festivala amaterskih kazališta FEDRA, kao i Kulturno-sportskog centra Bugojno. Njegov tekst „Boja krvi i ilovače“ za koji je nagrađen na natječaju MESS-a i Inicijative mladih za ljudska prava 2010. godine igran je u cijeloj regiji, ali i diljem Europe. Autor je i teksta „Strah od sjećanja“ koji je prošle godine na natječaju BH Radija 1 odnio nagradu za najbolji radiodramski tekst. Nekoliko njegovih tekstova proteklo je desetljeće zaživjelo na daskama koje život znače.

Lupiga.Com