„Kuda ide ovaj svijet?“, širio je don Ivan Babić ruke i upirao prstom u onih desetak klupa za po tri osobe. Grmeći i sijevajući poput munja nad Biokovom prije nevere, izrazio je svoju ogorčenost što je cijeli Pisak na promociji knjige Miljenka Smoje pljeskao „pljuvačima po hrvatskoj državi“. I tako se u crkvi nastavila promocija događaja koji je natjerao ruke malog mista da se slože. Danima prije i na sam dan promocije, mještani i mještanke čistili su školu i prostor oko nje, ukrašavali, slagali, uređivali. Mještanke su napravile kolače, mještani su pekli srdele, donijeli su svoje vino, orahovicu, višnjevaču ... što je tko mogao.

Ako Miljenko Smoje s neba gleda u Pisak, sad se slatko smije. A sigurno je i ponosan, jer tako dugom promocijom knjige ni Dostojevski nije blagoslovljen. Naime, u ovom malom mistu, promocija Smojine knjige „Skitan i pitan“, još uvijek traje.

Počela je još prošle subote, 12. listopada u 17 sati u zgradi stare škole. Okupilo se dvjestotinjak ljudi, mještani, članovi Mjesnog odbora Pisak, dragi gosti iz Omiša, među kojima je bio i gradonačelnik Ivan Kovačić, prijatelji i gosti iz Splita, štovatelji Smojine riječi, novinari Slobodne Dalmacije koji su promovirali knjigu, glumica Snježana Sinovčić, pjevač Goran Karan. Svi koji su sudjelovali u programu same promocije, to su napravili iz zadovoljstva i ljubavi, bez ikakve novčane naknade; u čast Smoji, u čast Pisku, na poklon Udruzi prijatelja kulturne i prirodne baštine Piska PUNTAPET, građanima dobrovoljno i slobodno udruženim s ciljem očuvanja i prezentiranja kulturno-povijesnog nasljeđa - pišćanskih starina i prirode. Radi ostvarivanja tih ciljeva Udruga se, pri samom registriranju, obvezala da će, između ostalog, organizirati razne kulturne i umjetničke događaje.

Dugo, dugo se ovdje nisu „male ruke složile“ (FOTO: B. Fistanić)

Promocija Smojine knjige prva je u nizu planiranih događaja. Grad Omiš Udrugu je novčano potpomogao pokrivši dio troškova organizacije promocije, omiški Centar za kulturu posudio je 60 stolica, a Slobodna Dalmacija događaj popratila medijski. Danima prije i na sam dan promocije, mještani i mještanke čistili su školu i prostor oko nje, ukrašavali, slagali, uređivali. Mještanke su napravile kolače, mještani su pekli srdele, donijeli su svoje vino, orahovicu, višnjevaču ... što je tko mogao. Onima koji su uže vezani uz Pisak, i koji znaju da se dugo, dugo ovdje ništa slično nije dogodilo - da se dugo, dugo nisu „male ruke složile“, pa se stoga ništa nije ni moglo dogoditi - shvatit će koliko je promocija bila važna za mjesto. Na koncu, to su osjetili i naši gosti, redom dobro raspoloženi, pa se druženje nastavilo još par sati nakon završetka programa.

Članak 3. Statuta udruge PUNTAPET kaže: „Udruga je nepolitička pravna osoba“, ili - kako bi Smoje kroz lik Brice iz Veloga mista rekao – „Nema politike u moju butigu!“ Tako je ni te večeri nije bilo. Ni sljedećih dana, dok smo s užitkom razmjenjivali pozitivne dojmove s promocije knjige za koju smo mislili da je počela i završila 12. 10. 2013. godine u zgradi stare škole u Pisku. Ali, avaj!

 

 

U nedjelju 20. 10. 2013. promocija se nastavila u crkvi. Znate kako se ono kaže da su u malim mjestima tri najvažnije osobe pop, doktor i učitelj. E, pa Pisak je toliko malo mjesto da ima samo popa. I to ne samo za sebe. Don Ivana Babića, župnika Župe Uznesenja Marijina iz Lokve Rogoznice, Pisak dijeli još s Mimicama i Marušićima. Što ne umanjuje njegovu važnost iz gore navedene izreke. Kako je red u malom mistu, don Ivanu smo poštom poslali pozivnicu za promociju. Nije se pojavio. Možda nije mogao. Nismo saznali.

Smoje, ti se i dalje smij, i je za smijat se! Dobro si ovo smislio. (FOTO: Facebook/Miljenko-Smoje)

Saznali smo zato, da se u nedjelju, eto nije mogao suzdržati, pa je s mjesta s kojeg je predviđeno da se propovijeda Riječ Božja, progurao riječ svoju. Poslužio mu tako oltar crkve u Pisku, stare 450 godina, da grmeći i sijevajući, poput munja nad Biokovom prije nevere, izrazi svoju ogorčenost što je cijelo mjesto na promociji knjige Miljenka Smoje pljeskalo „pljuvačima po hrvatskoj državi“ - novinarima Slobodne Dalmacije - i, kako je rekao, ostalima koji su govorili (ne znamo da li tu ulazi i Karanovo pjevanje). „Kuda ide ovaj svijet?“, širio je pop ruke i upirao prstom u onih desetak klupa za po tri osobe.

Pitamo se tko mu je dao punomoć u krojenju društvenog života malog mista? Tko mu je dao pravo od crkve napraviti butigu i u njoj propovijedati svoju, mjesto Riječi Božje? Što se više pitamo, sigurniji smo da i ne zna što govori. Zato, oprosti mu Bože!

Smoje, ti se i dalje smij, i je za smijat se! Dobro si ovo smislio, luđe je od borbene ponoćke iz Maloga mista.

Lupiga.Com