Poput igre na fliperu – prvi je dojam nakon gledanja prve epizode igrano-dokumentarne serije „Predsjednik“ emitirane ovog ponedjeljka na HTV-u. Istina, autorski dvojac Gordan Malić i Miljenko Manjkas nema kuglice koje ispucava, ali slijed priče o Franji Tuđmanu, asocijativni niz o „prvom hrvatskom predsjedniku“, prati neku unutrašnju logiku običnom oku nevidljivu. Kao i kod igre flipera kada je gleda obični promatrač, ni u ovom slučaju gledatelju nije jasno računaju li igrači na svoju silu ili na svoju pamet. Usmjeravaju li idejni tvorci desetodjelnog serijala putanju kuglice ili puštaju da kuglica vodi njih.

Iako je formalno scenarist i redatelj novinar Gordan Malić, a Miljenko Manjkas samo producent, iz viđenog je jasno da je ključni mentor upravo Manjkas, nekadašnja siva eminencija notornih HTV-ovih "Motrišta" iz 1990-ih i Tuđmanov analitičar. Od koncepta i gradnje priče do biranja sugovornika i „istine“ koja nakon svega ostaje.

A kakva je to istina koja nam se servira?

Epizoda počinje koncertom Prljavog kazališta na prepunom zagrebačkom Trgu Republike 1989. godine i svojevrsnom budnicom „Ruža hrvatska“ te uzvikom Jasenka Houre koji priziva božju pomoć. Nastavlja se izjavom Tuđmana kako „istina nije samo na jednoj strani“ da bi već u idućem trenutku završili na prepunom Gazimestanu na 600-toj obljetnici Kosovske bitke i govorom Slobodana Miloševića o novim bitkama koje slijede. Ta svojevrsna paralela „buđenja naroda“ - od nazovi hipijevskog zazivanja slobode u Zagrebu do ratničkih bubnjeva na Kosovu - ocrtana je u svega par minuta. Potom slijedi teleportacija u 1996. godinu. Kuglica flipera odbačena je sedam godina bez jasnog razloga i plana. 

Ni kritike ni odmaka, samo glumljena objektivnost (SCREENSHOT: YouTube)

Odjednom se autori hvataju slobode medija i to isključivo na primjeru pokušaja oduzimanja koncesije zagrebačkom Radiju 101. Ni riječi o tome da su novinari tada masovno bili pod prismotrom tajnih službi, da je Franjo Tuđman upravo te godine preko Državnog odvjetništva tužio novinare Feral Tribunea, Viktora Ivančića i Marinka Čulića, zbog ismijavanja njegove ideje „miksanja kostiju“, a da su samo godinu nakon toga 22 člana Vlade tužila tadašnjeg glavnog urednika tjednika Globus Davora Butkovića zbog članka „Hrvatska vlada je korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala“ koji je prenio izvještaj jedne američke konzultantske tvrtke.

Ako i prihvatimo tezu da ne može čitava povijest stati u jednu epizodu (koja se, uzgred, zove „Hrvatska nesloga“), način na koji je obrađen pokušaj praktičnog gašenja Stojedinice prikazan je jednostrano, kao izolirani udar na medije, nešto poput normalne boljke mlade demokracije. Autori nam, kroz usta sugovornika - većinom najbližih Tuđmanovih ljudi - sugeriraju da je bila riječ isključivo o borbi frakcija HDZ-a koje su se već spremale za posttuđmanovsko razdoblje. Tuđman je prikazan samo kao statist, već načet bolešću. Istina, malo se ljutio iz Washingtona i na zagrebačkom aerodromu, malo je želio poslati policiju na demonstrante, ali je ipak odustao. Malo je i ćušnuo Zlatka Canjugu po zatiljku jer je u ime zagrebačkog HDZ-a podržao Radio 101, ali ga je odmah i pozvao nasamo na piće i prišapnuo mu da mora smijeniti neke ljude jer su mu lagali da je na skupu podrške Stojedinici bilo samo 20.000, a ne 120.000 ljudi.

Kao jedini kritičari Tuđmana pojavljuju se samo stranci, a dobro znamo tko su oni i koji su im ciljevi. Među njima je najgorljiviji, očekivano, tadašnji američki veleposlanik William Montgomery. Ni riječi od nekog iz opozicije, bilo one stranačke ili iz civilnog društva. Uglavnom poznati akteri, uvijek spremni na sjećanja i prisjećanja, poput Mate Granića, Andrije Hebranga, Vesne Škare Ožbolt i Ivića Pašalića. Uz mali kuriozitet da je Miroslav Tuđman predstavljen isključivo kao sin Franje Tuđmana, a ne i kao šef HIS-a, tada vodeće obavještajne službe. 

Na tom se, u suštini benignom, primjeru slobode medija može pretpostaviti kojim će putem ići serija. Dobro utabanim stazama glorifikacije uz poneku žućkastu trač epizodu koja će ocrtati Tuđmana kao svestranog vizionara, ali i čovjeka od krvi i mesa.

Upravo ka tome ide i drugi dio prikazane epizode u koji ulazimo Tuđmanovim povratkom katoličkoj vjeri potkraj života (čak je navodno čuvao posvećenu vodu iz Lourdesa na radnom stolu). Potom slijedi tipična romansirana priča o djetinjstvu, njegovo ministriranje unatoč protivljenju oca gorljivog HSS-ovca i druženje sa skojevcem Stjepanom Pubom Cerjanom koji ga je obratio na komunizam.

Ni kritike ni odmaka. Samo glumljena objektivnost, a zapravo smišljeno štrikanje priče već poznatim bodom. Ne treba očekivati više ni u sljedećim epizodama. Tada bi, u ovako naopačke smišljenom redoslijedu, valjda trebali doći na red i događaji iz prve polovine devedesetih, sve one anomalije, devijacije i glavinjanja, preciznije – kršenja ljudskih prava i prebrojavanje krvnih zrnaca i svega što ide uz to. Iako sumnjamo. Jer istina koju serviraju autori je, ipak, samo jedna, pa ma što Tuđman rekao o tome.

Inače, tehnički, uradak „Predsjednik“ je neinventivan, po oprobanom receptu; red sugovornika tzv. svjedoka vremena, dokumentarni isječci, pa igrani ulomci, većinom snimani u kontralihtu. Valjda da se ne uoči mala sličnost sa stvarnim likovima. 

U pedesetak minuta, gledatelja se baca od sugovornika do sugovornika, njih dvadesetak, od kojih svaki izgovara po rečenicu do najviše pet u komadu, da bi uslijedio rez i prijelaz na novog. Škare montažera mogu učiniti čuda. Izdvojene rečenice dužine jednog tweeta su dušu dale za to. Većina „svjedoka vremena“ sjedi u istoj kožnoj fotelji, samo su ponekad u lijevom uglu kadra, a ponekad u desnom. Američki ambasador je, naravno, na svojoj sofi.

Možda je posve nevažno, ali ne možemo na kraju zaobići muziku na špici koja je kičasto nalik na „Dinastiju“. Vjerojatno to nije bila namjera dvojca Malić-Manjkas, ali glazbena špica neodoljivo podsjeća na tu poznatu američku sapunicu. To je jedino atipično u čitavom pristupu, pa čak i pomalo subverzivno. Ostalo nije ništa gore od nekih ranijih groznih serijala slične tematike koje HTV periodično prikazuje. U najmanju ruku je jednako grozno i jednako isto. Ne vuče čak ni na polemiku. Nekako jednostavno – nije važno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"