JEDNAKO GROZNO I JEDNAKO ISTO: Kakva je to istina koju nam servira serija „Predsjednik“

Veronika Rešković

24. siječnja 2020.

JEDNAKO GROZNO I JEDNAKO ISTO: Kakva je to istina koju nam servira serija „Predsjednik“

Poput igre na fliperu – prvi je dojam nakon gledanja prve epizode igrano-dokumentarne serije „Predsjednik“ emitirane ovog ponedjeljka na HTV-u. Istina, autorski dvojac Gordan Malić i Miljenko Manjkas nema kuglice koje ispucava, ali slijed priče o Franji Tuđmanu, asocijativni niz o „prvom hrvatskom predsjedniku“, prati neku unutrašnju logiku običnom oku nevidljivu. Kao i kod igre flipera kada je gleda obični promatrač, ni u ovom slučaju gledatelju nije jasno računaju li igrači na svoju silu ili na svoju pamet. Usmjeravaju li idejni tvorci desetodjelnog serijala putanju kuglice ili puštaju da kuglica vodi njih.

Iako je formalno scenarist i redatelj novinar Gordan Malić, a Miljenko Manjkas samo producent, iz viđenog je jasno da je ključni mentor upravo Manjkas, nekadašnja siva eminencija notornih HTV-ovih "Motrišta" iz 1990-ih i Tuđmanov analitičar. Od koncepta i gradnje priče do biranja sugovornika i „istine“ koja nakon svega ostaje.

A kakva je to istina koja nam se servira?

Epizoda počinje koncertom Prljavog kazališta na prepunom zagrebačkom Trgu Republike 1989. godine i svojevrsnom budnicom „Ruža hrvatska“ te uzvikom Jasenka Houre koji priziva božju pomoć. Nastavlja se izjavom Tuđmana kako „istina nije samo na jednoj strani“ da bi već u idućem trenutku završili na prepunom Gazimestanu na 600-toj obljetnici Kosovske bitke i govorom Slobodana Miloševića o novim bitkama koje slijede. Ta svojevrsna paralela „buđenja naroda“ - od nazovi hipijevskog zazivanja slobode u Zagrebu do ratničkih bubnjeva na Kosovu - ocrtana je u svega par minuta. Potom slijedi teleportacija u 1996. godinu. Kuglica flipera odbačena je sedam godina bez jasnog razloga i plana. 

Predsjednik
Ni kritike ni odmaka, samo glumljena objektivnost (SCREENSHOT: YouTube)

Odjednom se autori hvataju slobode medija i to isključivo na primjeru pokušaja oduzimanja koncesije zagrebačkom Radiju 101. Ni riječi o tome da su novinari tada masovno bili pod prismotrom tajnih službi, da je Franjo Tuđman upravo te godine preko Državnog odvjetništva tužio novinare Feral Tribunea, Viktora Ivančića i Marinka Čulića, zbog ismijavanja njegove ideje „miksanja kostiju“, a da su samo godinu nakon toga 22 člana Vlade tužila tadašnjeg glavnog urednika tjednika Globus Davora Butkovića zbog članka „Hrvatska vlada je korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala“ koji je prenio izvještaj jedne američke konzultantske tvrtke.

Ako i prihvatimo tezu da ne može čitava povijest stati u jednu epizodu (koja se, uzgred, zove „Hrvatska nesloga“), način na koji je obrađen pokušaj praktičnog gašenja Stojedinice prikazan je jednostrano, kao izolirani udar na medije, nešto poput normalne boljke mlade demokracije. Autori nam, kroz usta sugovornika - većinom najbližih Tuđmanovih ljudi - sugeriraju da je bila riječ isključivo o borbi frakcija HDZ-a koje su se već spremale za posttuđmanovsko razdoblje. Tuđman je prikazan samo kao statist, već načet bolešću. Istina, malo se ljutio iz Washingtona i na zagrebačkom aerodromu, malo je želio poslati policiju na demonstrante, ali je ipak odustao. Malo je i ćušnuo Zlatka Canjugu po zatiljku jer je u ime zagrebačkog HDZ-a podržao Radio 101, ali ga je odmah i pozvao nasamo na piće i prišapnuo mu da mora smijeniti neke ljude jer su mu lagali da je na skupu podrške Stojedinici bilo samo 20.000, a ne 120.000 ljudi.

Kao jedini kritičari Tuđmana pojavljuju se samo stranci, a dobro znamo tko su oni i koji su im ciljevi. Među njima je najgorljiviji, očekivano, tadašnji američki veleposlanik William Montgomery. Ni riječi od nekog iz opozicije, bilo one stranačke ili iz civilnog društva. Uglavnom poznati akteri, uvijek spremni na sjećanja i prisjećanja, poput Mate Granića, Andrije Hebranga, Vesne Škare Ožbolt i Ivića Pašalića. Uz mali kuriozitet da je Miroslav Tuđman predstavljen isključivo kao sin Franje Tuđmana, a ne i kao šef HIS-a, tada vodeće obavještajne službe. 

Na tom se, u suštini benignom, primjeru slobode medija može pretpostaviti kojim će putem ići serija. Dobro utabanim stazama glorifikacije uz poneku žućkastu trač epizodu koja će ocrtati Tuđmana kao svestranog vizionara, ali i čovjeka od krvi i mesa.

Upravo ka tome ide i drugi dio prikazane epizode u koji ulazimo Tuđmanovim povratkom katoličkoj vjeri potkraj života (čak je navodno čuvao posvećenu vodu iz Lourdesa na radnom stolu). Potom slijedi tipična romansirana priča o djetinjstvu, njegovo ministriranje unatoč protivljenju oca gorljivog HSS-ovca i druženje sa skojevcem Stjepanom Pubom Cerjanom koji ga je obratio na komunizam.

Ni kritike ni odmaka. Samo glumljena objektivnost, a zapravo smišljeno štrikanje priče već poznatim bodom. Ne treba očekivati više ni u sljedećim epizodama. Tada bi, u ovako naopačke smišljenom redoslijedu, valjda trebali doći na red i događaji iz prve polovine devedesetih, sve one anomalije, devijacije i glavinjanja, preciznije – kršenja ljudskih prava i prebrojavanje krvnih zrnaca i svega što ide uz to. Iako sumnjamo. Jer istina koju serviraju autori je, ipak, samo jedna, pa ma što Tuđman rekao o tome.

Inače, tehnički, uradak „Predsjednik“ je neinventivan, po oprobanom receptu; red sugovornika tzv. svjedoka vremena, dokumentarni isječci, pa igrani ulomci, većinom snimani u kontralihtu. Valjda da se ne uoči mala sličnost sa stvarnim likovima. 

U pedesetak minuta, gledatelja se baca od sugovornika do sugovornika, njih dvadesetak, od kojih svaki izgovara po rečenicu do najviše pet u komadu, da bi uslijedio rez i prijelaz na novog. Škare montažera mogu učiniti čuda. Izdvojene rečenice dužine jednog tweeta su dušu dale za to. Većina „svjedoka vremena“ sjedi u istoj kožnoj fotelji, samo su ponekad u lijevom uglu kadra, a ponekad u desnom. Američki ambasador je, naravno, na svojoj sofi.

Možda je posve nevažno, ali ne možemo na kraju zaobići muziku na špici koja je kičasto nalik na „Dinastiju“. Vjerojatno to nije bila namjera dvojca Malić-Manjkas, ali glazbena špica neodoljivo podsjeća na tu poznatu američku sapunicu. To je jedino atipično u čitavom pristupu, pa čak i pomalo subverzivno. Ostalo nije ništa gore od nekih ranijih groznih serijala slične tematike koje HTV periodično prikazuje. U najmanju ruku je jednako grozno i jednako isto. Ne vuče čak ni na polemiku. Nekako jednostavno – nije važno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Srodne novice

broj komentara: 18

Komentari

  1. xyx prije više od 4 godine

    Očito još nije prošlo dovoljno vrimena da se netko usudi logično dokumentirati razdoblje 1990-2000 dokumenatarcem ,filmom ili serijom.Zato je i ta serija o Tuđmanu samo u funkciji puštanja magle i otaljavanja posla da se udovolji njegovim obožavateljima,ali da se istovremeno zadovolji i tuđmanove oponente ,nedosljednošću i traljavošću apologetike..

  2. xyx prije više od 4 godine

    Pogledao jednu epizodu o Tuđmanu.Loše .Ali pričekajmo sa konačnom ocjenom.
    Ali GENERAL??!!To je remek djelo .Ka da se skupila nekakva scenarističko režiserska pijana ekipa,pa na najžešćim drogama, u jedan dan morala snimiti film!U 24 ure da bude materijala!Glasila je naredba.Možda se tako i događalo.Ko zna?Jer pusti milijuni koji su isparili za snimanje ovog čudnog prikaza,koji ima dominirajuće kadrove snimane iz jednog šuca,po 20 minuti,u kojoj glumci naprosto-BULAZNE!To što izgovaraju u tim beskrajnim dijalozima,nije uopće za stavit na papir.A koliko li se tek ponižavaju ,ipak velika glumačka imena,to je posebna priča..Ponižavaju se ,bulazneći u glupim scenama ,takve papazjanije od nelogike i kiča..a ipak će sve ostat zabilježeno na platnu.
    Ako je film/serijal ,politički, na ikoga ciljao,onda su to polupismeni ,od djetinjstva uskraćeni za bistroću uvida..ne znam da je ikad ijedan film išao na takvu populaciju,kao ciljanu grupu.Takvi ,u pravilu, ne gledaju filmove.
    E sad ,zašto je Vrdoljak napravija ovaj film?To je veliko pitanje.On je dokazao da je dobar i solidan stvaralac.Jeli Višnjić ima prste u svemu?Jer Višnjićeva gluma je ispod svake razine,a on je i koproducent?Tako je potpisan uz Vrdoljaka.Film niti ne ponizuje Gotovinu,ako bismo rekli da je to bija neki tajni cilj.Jer i za ponizit nekoga treba to odglumit.Fim je -ništa.
    Scene rata su -ništa.Dijalozi o političkoratnim odnosima itd..-ništa.Dijalozi krajinskih oficira su -nevjerojatni suludi kič(kako je ikome palo na pamet one budalaštine uvalit u usta vrhunskim glumcima,Karakašu,Mokroviću??)..
    Jedini ,ali stvarno jedini vjerodostojni dio je onaj di se pojavljuje Krstičević.E to je baš pogođeno.Vjerojatno nehotice.Taj lik je zbunjen ,govori bedastoće i tiltaje non stop..
    Za taj dio ,čista petica.

  3. Zemljanin prije više od 4 godine

    Propustio sam prvu epizodu ove telenovele. Ima li da ju je netko gledao?

    Zanima me jesu li se kao akteri pojavili i likovi bliski dvoru, kao recimo Ćiro koji bi mogao samo-ptice-znaju koji put ponoviti kako je nerijetko do počesto slušao Franjine nogometne taktičke upute, neprocjenjivo vrijedne sugestije, percipirajući ga, iako Predsjednik nije imao fudbalsku formalnu izobrazbu (premda predsjednička funkcija u FK Partizan spada u lijepu preporuku), neupitnim trenerskim autoritetom.

    Jesu li autori pred kamere doveli i Brunu Orešara, nekadašnjeg osvajača Orange Bowla i budućeg grobara bračkog diva, Jadrankamena, koji bi mogao posvjedočiti kako je češće nego rjeđe gubio od Predsjednika, jednog od najvećih tenisača prošlog stoljeća.

    Razmišlja li Milanović o tome da unese Tuđmanovu bistu u svoje slučajnopredsjedničke odaje? Je li Ankica vratila pare? Tko sada broji krvna zrnca sucima u Karlovcu i gdje god postoji opasnost od srpsko-pravosudne ugroze?

    Toliko pitanja...

  4. Verena prije više od 4 godine

    Državni program revizije suvremene povijesti pritom – kako i dolikuje njegovu znanstvenom pristupu – nije nimalo konspirativan. Eno ga javno objavljenog u rasporedu Prvog programa Hrvatske radiotelevizije, skraćeno Hrvatske revizije, za ponedjeljak, u tri točke: 20.05 ‘Predsjednik’ (dokumentarno-igrana serija), 21.00 ‘General’ (igrana serija), 21.50 ‘Bajkovita Hrvatska’ (dokumentarna serija).
    Trideset godina sasvim je dovoljno da stasa, formira se i razmnoži cijela jedna generacija rođena u takvoj bajkovitoj Hrvatskoj, a to što je istodobno i nedovoljno da pomru baš svi svjedoci, riješeno je njihovom prekvalifikacijom u velikosrpske mitomane ili pak marginalne, ‘bizarne’ pojave. Feral Tribune, recimo – koji je cijele Tuđmanove devedesete ustrajno svakog tjedna pisao o ratnim zločinima, kriminalu, korupciji i ustašlucima Tuđmanove države – sudeći po Malićevoj seriji zaista jest postojao, ali ne kao svjedok ratnih zločina, kriminala, korupcije i ustašluka Tuđmanove države, već dokaz njene demokratičnosti i slobode.

    Riječ je o Radićevu aksiomu, nazvanom po Juri Radiću, Tuđmanovoj desnoj ruci i jednom od arhitekata etničkog čišćenja Hrvatske, koji je onomad u etičkoj inspekciji nakon Oluje u selu Prevršcu kraj Kostajnice pred kamerama uskliknuo: ‘Stojimo pokraj jedne spaljene kuće, ponosni što su sve ostale čitave!’ Srpske kuće spaljene u Oluji tako blistavo obrnutom tezom postaju zapravo etička referenca po kojoj nijedna preostala – nije spaljena. Svaka čitava srpska kuća po tome je dokaz slavne Lošine ‘ratne etike’ Hrvatske vojske, a svaka spaljena ‘proizvod velikosrpske propagande’. Dobro, ili to ili ‘bizarni konstrukt’. A u svakom slučaju mit.
    U konačnici, trideset godina kasnije hrvatskoj se historiografiji valja razračunati s mitovima o devedesetima, mitovima o operetnom diktatoru dr. Franji Tuđmanu i ološu koji je okupio oko svog projekta suverene Hrvatske, te pažljivo dekonstruirati čitavu čudovišnu mitologiju ubojstava, paleži, ratnih zločina i etničkog čišćenja, rehabilitacije ustaštva, privatizacijske pljačke i progona novinara. Oljuštiti dakle suvremenu povijest od desetljetnih naslaga mitova i legendi, i prikazati hrvatske devedesete kakve su uistinu bile: zlatne godine arkadije građanskih sloboda izborene u najčistijem ratu u cjelokupnoj povijesti ratovanja.
    ‘O svemu drugom’ – to ste valjda dosad shvatili – ‘možemo misliti različito, da je bilo ovako i onako, ali to su nesporne stvari.’

    Boris Dezulovic,ulomak

  5. Verena prije više od 4 godine

    Ni serija o Generalu, ni ona o Predsjedniku, nisu – jasno – ništa novo. Ono što je istinska inovacija u ovom veličanstvenom državnom projektu jest revolucionarna promjena historiografske paradigme: trideset godina kasnije, s relevantne povijesne distance, mitologija Nacije, Domovine i Rata – s mudrim i bezgrešnim, strogim ali pravednim Ocem Moderne Hrvatske, te djevičanski čistim Domovinskim ratom i tankoćutnim, ali odlučnim generalima-pjesnicima koji su redefinirali ratnu etiku – uspostavlja se kao ‘nesporna’ Službena Istina kojoj je svako ‘različito mišljenje’ kao ‘velikosrpski konstrukt’ upravo neoboriv dokaz. To je revolucionarni novum za koji je trebao protok od trideset godina: nacionalna mitologija konačno je uspostavljena kao suvremena povijest, a u fantastičnom obratu sve što smeta njenoj ‘nespornoj čistoti’ uspostavlja se kao – mitologija.

    Boris Dezulovic,ulomak

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija