INSAN KOPA DOK JE ŽIV: Rekvijem za Stepskog vuka
Ima odlomak u „Stepskom vuku“ u kojem Harry Haller čitavu večer sjedi na simfonijskom koncertu. Sjedio je uvukavši se u sebe, bez ikakvog dodira, bilo s muzikom, bilo sa svojom okolinom. Sjedio je kao da ne pripada ovoj sredini; usamljen, tuđ, hladnog, ali zabrinutog lica, oborena pogleda. Tada je počela mala simfonija Friedemanna Bacha, koji je za razliku od oca Johanna Sebastiana Bacha, unatoč dokazanom muzičkom geniju, umro u siromaštvu. Kad je počela mala simfonija, osobenjak se, poslije nekoliko taktova, nasmiješio i predao muzici. Nije „Stepskog vuka“ dotakao ni Georg Friedrich Händel ni Max Reger, nego neimenovana kompozicija, možda fantazija, sonata, vjerojatnije fuga, umjetnika koji se osim sa sjenom oca nosio i s neugodnim kritikama učenjaka svojeg vremena, besparicom i nestabilnim zaposlenjima sve do epiloga.
Neki dan, slušajući kompoziciju „The Consolations of Philosophy“ Maxa Richtera, na popisu preporučenih pjesama pojavila se skladba dueta Machina, „Seksi šaman“, u suradnji s grupama ODE i Zoster. Na crno-bijeloj naslovnoj fotografiji spota prevladava zamućeno lice žene s izrazom čežnje, tuge i možda očaja koje se na rubovima pretapa s profilom čovjeka u cilindru i leđima žene u krinolini, zaigrane na ljuljački. Prizor me podsjetio na naslovnicu „Stepskog vuka“, izdanje Biblioteke Feniks, na kojoj je također mutna slika lica, nalikuje na čovjeka koji se pretvara u vukodlaka unutar razlomljena lica sata. Naslov pjesme um je povezao s osobom Hermanna Hessea, kojeg su čitatelji svojedobno doživljavali kao gurua, spiritualnog vođu, dakle osobu s karizmom – šamana.
Poslije tišine, ono što dolazi najbliže izražavanju neizrecivog jest glazba, napisao je Aldous Huxley, kontemplirajući o temeljnim postavkama ljudskog postojanja, svim onim stvarima koje su duhu čovjekovu najznačajnije, o spoznajnim senzacijama i osjećaju ljepote, od užitka i boli do ljubavi, ekstaze i smrti, sve su to stanja koja se mogu iskusiti, ali ne izraziti, osim tišinom.
„Stepski vuk“ jedna je od knjiga zbog kojih su učenici moje generacije, baš kao i mnogih drugih ranije, upisivali književnost. Nehotični klik na pjesmu, uzrokovao je da se preda mnom otvore sve slike i događaji koje povezujem s tim autorom, od otkrivanja u obiteljskoj biblioteci, kasnije u školskoj lektiri do proučavanja na fakultetu. Izbjegličkom djetetu knjiga služi da pobjegne od stvarnosti, od vršnjaka koji mu se rugaju zbog naglaska i nazivaju ga pejorativnim imenima, degradirajući mu identitet na prostaka u opankama (Na antiseptik istine je davno oguglala laž). Istom tom fureštu, samo malo starijem, knjiga na faksu služi da pobjegne od kolega koji mu prišivaju pogrdno nazivlje jer je dotepenac iz nekog sela (Probali smo čaše razne, polupune, poluprazne), a pridošlici u zrelim godinama u radnoj sredini ne daju mira jer nema osjećaj za lokalnu priču (Nije za nas bio spas i obećani svijet).
U vrijeme seminara iz svjetske književnosti, obrade djela Hermanna Hessea, neki su studenti iz grupe napravili blog na kojem su svakome iz odjeljenja dodijelili nadimke i kratak karakterni opis. Gotovo svi su nadimci i opisi bili pogrdni osim za studente koji su živjeli u gradu u kojem se fakultet nalazi. Izrugivali su se i otvorenije, na primjer, jer jedemo u studentskoj kantini. Nastala je mala rasprava oko toga među profesorima, koja je završila smijehom i zaključkom kako je riječ o nestašluku. Nazvali su me Čudnom biljkom koja se druži s Kravom. Krava je bila prijateljica s kojom sam studirao.
Dotada, na selu, nazivali su me opančarom i bosanđerosom, za neke od predratnih drugova bio sam mali ustaša, a na poslu orjunaš, stara komunjara iako se nisam ni rodio u vrijeme Orjune i morao sam guglati da bih saznao što je uopće to. Gradskom stanovništvu sam isuviše neugledan, a seoskom prepristojan. Za prodavačicu u voćarni na Bulevaru bio sam Slovenac, a na fakultetu sam prvi put za sebe čuo da sam – Slavonac. Posve nemotivirano, jedna od profesorica koja je sudjelovala u spomenutoj raspravi, pitala je grupu „tko je od vas iz Slavonije“, pa dodala – „Kolega, vi ste Slavonac“. Um gospode s doktoratima jamačno tako funkcionira, rezonirao sam, kad pomisle Slavonija, pomisle rat, pustoš, siromaštvo. Mora da sam se na predavanjima pojavljivao u neuglednoj odjeći i izgledao izubijano, što znači da sam Slavonac.
Rujući sjećanjima kojih se ne želim sjećati, prosjedio sam početak pjesme, usamljen, tuđ, oborena pogleda. To su stanja u kojima bol sjeda na bol, kada se na bremenita sjećanja nastavljaju još teža, a balansiranje od erosa do thanatosa jedina je metoda nošenja. Iz takvih stanja niče filozofija koja jedan od vrhunaca slavi u „Mitu o Sizifu“ i poslovičnoj tezi da je samoubojstvo jedini pravi filozofski problem. Na dan pisanja ovog teksta bio je rođendan Camusu.
Vješanje je metoda koju ljudi, u selu u kojem živim, najčešće odabiru kada se požele ubiti. U selu nema čovjeka čija obitelj društvu nije dala bar jednog svećenika ili jednog samoubojicu vješanjem. Ima ih i u mojoj. Nije to jedina metoda. Drugovi su nas ostavljali skačući s katova zgrada, vukli osigurače bombi i grlili ih do eksplozije ili se motorima s nasipa zalijetali u riječni kanal. Sjećanja su kralješci koji nose kičmu melankolije.
Otprilike na polovici pjesme dogodio se trenutak nalik trenutku radosti stepskog vuka, kad je počela mala fuga, poslije nekoliko taktova, utonuo sam u muziku i stihove koji su se u kičmu melankolije ugrađivale kao meso (Što je dublje, korijen više slavi dna). Fuga traje tridesetak sekundi i završava stihovima koji su zazvučali kao najveća filozofska istina: „Jednom talac sna o vrhovima dna, insan kopa dok je živ“.
Trideset sekundi čistog bivanja, lišenog emocija, ega i identiteta, može se nazvati srećom. Jedina glazba koja nas može dotaknuti i koju uistinu možemo cijeniti, glazba je koja otvara put prema snu, a protjerava razum i analizu, još je jedna parafraza mrtvog slavljenika, a insan kopa dok je živ baš kao što Sizif gura kamenu gromadu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: suhan-fotografie.com
"Izbjegavam identificirati se s nazivima stanovnika mjesta, regije ili zemlje ako je to jedini kriterij za prosuđivanje čovjeka, no uvijek sam mogao podnijeti – u situacijama kad je ljubav i prijateljstvo u pitanju - dobronamjernu etničku šegu. Zato se najugodnije osjećam u poziciji stranca, no to ne znači da ne želim sudjelovati u životu zajednice u kojoj živim, gdje god ona bila. Stranac mi je draga riječ. Kao tinejdžer pisao sam kratku prozu i pjesme na amaterskim portalima za književnost pod pseudonimom Stranger, koje sam si nadjenuo pod utjecajem tadašnje lektire – „Stranca“ Alberta Camusa".
Nikola Leskovar- Bosanac, Slavonac, Mostarac, Slovenac.
Dobronamjerno i s razumijevanjem-Covjek.