IMAMO VIDIKOVAC: Sad možemo s visine gledati kako nam tajkuni otimaju grad, a vlasti ga užurbano posrbljavaju
Jedno od poznatih banjalučkih izletišta, Šehitluci (danas poznato kao Banj brdo), dobilo je novi vidikovac. Banjalučke vlasti na čelu sa gradonačelnikom Draškom Stanivukovićem hvale se kako su postigli još jedan uspjeh u izgradnji Banjaluke kao grada, pored novih parkova bez drveća i zelenila, kao i brojnih stambeno-poslovnih objekata koji su samo nastavljeni projekti betonizacije grada započete za nekadašnje vlasti SNSD-a i Igora Radojičića kao bivšeg gradonačelnika.
Stanivuković je u najavi za izgradnju vidikovca naglasio da će rekreativnu zonu Šehitluka upotpuniti još nekim projektima koji će uključivati staze kroz šumu, a do sada su uspjeli ostvariti da se duž puta od nekoliko kilometara do spomenika palim krajiškim partizanima postave ploče sa imenima uglednih banjalučkih sportista. Uglavnom su se na tim pločama našli banjalučki sportisti srpske etničke pripadnosti, ili ih barem banjalučka vlast prepoznaje kao Srbe, iako su ovi sportisti mahom bili Jugosloveni, članovi Kluba akademičara Banjaluke, brojnih sportskih društava i udruženja socijalističke omladine.
Djelo Antuna Augustinčića u višedecenijskom propadanju (FOTO: Lupiga.Com/Nemanja Tubonjić)
Stanivuković je izjavio da je bizarno kako se niko nije sjetio vidikovca ranije. Međutim, izgradnja Šehitluka, sportskih staza i spomen obilježja imala je sasvim drugačiju funkciju ranije. A prije nego se osvrnemo na tu funkciju potrebno je naglasiti da je za izgradnju vidikovca izdvojeno oko pola miliona maraka, dok odmah u njegovoj blizini stoji spomenik palim krajiškim partizanima koji propada. Ali, šta znamo o Šehitlucima?
Na mjestu današnjeg spomenika nekada se nalazio stari spomenik, mala piramida, izgrađen u sjećanje na poginule muslimane (šehide) u borbama protiv Austro-Ugarske krajem 19. vijeka. Kasnije je iz nepoznatih razloga srušen, a na tom mjestu je 1941. godine održano oblasno partijsko savjetovanje na kojem su razmatrane pripreme ustanka protiv okupatora i pripreme za revolucionarni preobražaj društva. Nakon Drugog svjetskog rata, u sjećanje na partizanske heroje Bosanske Krajine, podignut je spomenik na kome su uklesani reljefi revolucionarne borbe komunista i radnog naroda. Sačinio ga je slavni skulptor Antun Augustinčić, a u unutrašnjosti spomenika nalazio se muzej. Unutra su bili oslikani motivi iz Narodnooslobodilačke borbe, a taj umjetnički rad djelo je partizanskog borca i slikara Ismeta Mujezinovića. Spomenik je napravljen od bračkog kamena, koji je, uslijed nepovoljnih klimatskih uslova, s godinama krenuo da propada. Iako je pod zaštitom države kao nacionalni spomenik, nakon prošlog rata nije uloženo ništa da bi se spomenik očuvao ili obnovio. Nekoliko puta je obnovljena cesta koja vodi do njega, a 2018. godine obnovljene su stepenice ispod spomenika. Tada je za obnovu uloženo oko 50.000 konvertibilnih maraka, odnono oko 25.000 eura.
Da li je pitanje obnove pravno, istorijsko ili financijsko pitanje? Odgovor je višestruk. Izgradnja vidikovca, šetališta, parkova kroz ekocid i divlja izgradnja stambenih objekata su redom djela koja služe dvojako – da se ispune interesi političko-ekonomskog monopola i investitora bliskih vlasti, kao i da kampanja Stanivukovićeve Partije demokratskog progresa (PDP-a) dobije na težini jer je gradonačelnik u svom mandatu ulagao javna sredstva kako bi ''poboljšao'' grad. Tako je njegov temeljni slogan u predizbornoj kampanji – ''Djela.'', a svaki promotivni video fokusiran je na ove estetske ispravke grada. Uglavnom je to osvjetljenje tvrđave Kastel, iako tvrđava sama po sebi propada, tu su i šetališta pored rijeke Vrbas, a jedan od glavnih fokusa je upravo ovaj vidikovac.
Stanivuković na Šehitlucima (FOTO: Grad Banja Luka/A. Čavić)
Drugi problem je idejno rješenje za obnovu spomenika. Još se 2013. godine govorilo da je za obnovu potrebno oko 1,3 miliona konvertibilnih maraka. Ali, pošto je upitno da li se obnova može izvršiti od istog kamena od kojeg je spomenik i sačinjen, postavilo se pitanje da li se Vladi Republike Srpske uopšte isplati obnavljanje spomenika. Ovo je otvorilo novo pitanje - rušenje starog spomenika i izgradnja novog. A pošto se u Banjaluci trenutno vrši radikalno brisanje multietničke prošlosti, uz zadrigli istorijski revizionizam i posrbljavanje grada, logično je upitati se hoće li spomenik krajiškim partizanima, kako Bošnjacima i Hrvatima, tako i Srbima, zapravo doživjeti istu sudbinu.
Ovdje se otvara i jedna politička tema – da li vlast ima razloga da obnavlja komunistički spomenik? Partizanski borci su po svom ideološkom opredjeljenju bili komunisti, a bilo bi previše ironično za jednu nacionalističku vlast da vrši obnovu sjećanja na svoje ideološke neprijatelje. Iako je vlast ovdje navikla da govori o „dva antifašistička pokreta“, ignorišući da su upravo banjalučki četnici otvorili saradnju sa ustašama tri mjeseca nakon masakra nad srpskim narodom u selima Motike, Šargovac i Drakulić bojeći se komunističke revolucije, objektivno ne postoji nikakva sila da ih zaustavi u brisanju istorijskih činjenica o palim krajiškim komunistima. Već se u nekom javnom diskursu govori samo o palim Krajišnicima, a u ovaj narativ može se uvrstiti bilo ko.
Spomenik nije dovoljno dobra "atrakcija" (FOTO: Lupiga.Com/Nemanja Tubonjić)
A ima li vlast novca za obnovu? Ukoliko bi rekli da je cijena obnove i dalje 1,3 miliona, sam grad je skoro trećinu od toga izdvojio da napravi vidikovac. Vidikovac treba da bude nekakva atrakcija, ali sam spomenik po sebi, koji je nekada bio muzej, čini se da nije dovoljno dobra „atrakcija“ jer upućuje na neku drugačiju, progresivniju, revolucionarniju prošlost.
Da li je vidikovac problem? Idejno rješenje izgradnje spomenika u Jugoslaviji bilo je da izgradi sjećanja na revolucionarnu borbu, kao i da obuhvati jedan park prirode koji bi bio pristupačan svima. U njegovoj blizini nalazili su se brojni izvori, društveni restoran, izletište Trešnjik ... Sva ova mjesta sada su zapuštena ili zaboravljena, zarasla u korov. Gradska administracija na čelu sa PDP-ovim gradonačelnikom je kroz svoj mandat pravila sitne estetske izmjene grada kroz ustupanje javnih površina privatnim investitorima kako bi na tome gradila svoju političku kampanju, ali nije ništa uradila da očuva, obnovi i izgradi neke od temeljnih banjalučkih simbola.
Mjesto s kojeg možemo gledati kako tajkuni otimaju grad (FOTO: Grad Banja Luka/A. Čavić)
Ali to nije ništa novo. Trenutne političke kampanje samo su prerađene kampanje dosadašnjih. Narod je uslijed velike bijede i nikakvog truda da se ona spriječi navikao na sitne ustupke koji, u odnosu na veliku bijedu, izgledaju ogromno. Pa tako i svaki asfaltirani put na kome su do sada bile rupe izgleda kao najrevolucionarnije djelo nove vlasti. Uz nedostatka realne političke alternative koja bi vlast iz ruku stranačke birokratije predala u ruke radnih ljudi i kroz njih ih gradila, osuđeni smo da gledamo nacionalistički i profiterski haos koji radikalno mijenja strukturu grada, briše sjećanja na njegovu istoriju i radi sve kako bi se izgube sve boje multikulturalnosti ovoga grada.
Šta imamo od vidikovca sa koga ćemo gledati kako nam tajkuni otimaju grad urbanističkom profiterskom destrukcijom dok su nam oči zatvorene pred pravednijom, naprednijom i humanijom prošlosti?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Grad Banja Luka/A. Čavić
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Evo zasto je za mene nacionalizam isto što i fasizam.Ne mora odmah biti,ali biće sigurno protokom vremena:
"Nema kraja BiH u kojem nisam sreo nostalgične starije ljude i energične mlađe ljude koji su kukali zbog lošeg stanja u državi, jadikujući kako je nacionalizam najveće zlo na ovim prostorima, kako nas je nacionalizam zavadio. No, čim malo dublje popričate s tim nevinim, običnim ljudima koji jadikuju zbog zla nacionalizma, ispod površine njihovih riječi otkrijete ledeni brijeg predrasuda prema drugim.
Kad obični ljudi u BiH govore, a mediji prenose parolu „smrt nacionalizmu“, tu uvijek postoji jedno veliko ali. To ali i sprečava stvarnu smrt nacionalizma. To ali najčešće podrazumijeva da postoji njihov nacionalizam koji je strašan i poguban po nas i državu, te naš nacionalizam, koji zapravo i nije nacionalizam nego legitimna borba za naša prava, a ako i jest nacionalizam, onda je opravdan kao jedini mogući odgovor na njihov nacionalizam koji je uvijek gori i opasniji od ovoga što mi činimo. Nismo mi nacionalisti, kažu Bošnjaci, Srbi i Hrvati, mi želimo samo svoju nacionalnu državu na etnički izmiješanom i usloženom bh. prostoru, mi želimo samo multikulturu u kojoj naš identitet dominira i osporava druge identitete".
Marijan Oršolić, Prometej