I PAD JE LET: Crni humor iz naše varošice

Zoran Teofilović

17. listopada 2023.

I PAD JE LET: Crni humor iz naše varošice

U knjizi “Ishmael” koju je napisao Daniel Quinn, glavni lik (gorila u kavezu) podučava i daje životne lekcije svom učeniku, dječaku od kojih dvanaest godina. U jednom od predavanja on mu je govorio kako se naše bajno društvo, koje on još zove ”majka kultura”, ponaša neodgovorno i arogantno. Najviše prema prirodi.

Da bi što bolje predočio stanje stvari, gorila navodi, između ostalog, jedan slikovit primjer u kojem se čovjek otisnuo sa vrha provalije u jednom primitivnom avionu koji se pokreće na pedale. I tako dok (uzalud) vergla pedalama, misleći kako lijepo leti, on u stvari slobodno pada. Ali u njegovim mislima njemu je sve potaman i sve ide dobro, sjedi zavaljen i uživa u pogledu. Gorila još na kraju dodaje sljedeće: “On je nalik čovjeku iz one šale koji za okladu skače sa prozora devetnaestoga sprata. Dok pada pored desetog sprata, kaže sam sebi: Pa, za sada ide dobro!”

Crni humor nije za svakoga. Ko ga ne voli, možda je bolje da preskoči ostatak teksta. Obadvije anegdote koje će ovdje biti zapisane su (najvjerovatnije) izmišljene, ili su barem autori istih nepoznati. Prepričavane su godinama u jednom gradiću, na sjeveru Bosne. Koliko god morbidno zvučale, možda je ipak u redu da ostanu zapisane, da se vidi duh i mentalitet ljudi koji su živjeli tamo krajem osamdesetih. Siguran sam da svaki grad ima slične priče i pričice i da se one pričaju među stanovnicima kad god se sretnu u bijelom svijetu i kad god započne priča o prošlosti. 

U našoj maloj varošici, onomad prije rata, desila su se dva skoka. To je bilo nešto novo i iznenađujuće, jer hiljadama godina unazad nije zabilježen sličan slučaj. Nema ništa priteftereno u istorijskim knjigama i ništa nalik tome se nije kroz istoriju prenosilo u narodnim predanjima. Jedan od uzroka (ako ne i jedini) neskakanja sa visokih objekata u prošlosti mogao se opravdati i nedostatkom istih. 

Elem, bilo kako bilo, ostaje kao istorijski fakt da su u zadnjoj deceniji pred rat, u relativno kratkom vremenskom periodu, dvojica muškaraca odlučila život okončati baš na taj način. Skokom. Ovdje je važno napomenuti da su obojica nesretnika patili od teških psihičkih problema i da su im suicidalne misli često padale na pamet. Stoga, namjera nije ni na koji način ismijavati ove nesretne događaje, nego je namjera objelodaniti crni humor koji je nastao iz istih. Valjda je taj humor bio način na koji su se ljudi nosili sa nekim neugodnim događajima, potiskujući tako njihovu težinu.

Mnogo je vode od ta dva događaja proteklo ispod obližnjeg savskog mosta i uslijed toga autor ovog teksta nije u prilici da se sjeća koji je skok bio prvi, mada ga sve navodi na pomisao da je to ipak bio onaj sa osmog sprata zgrade lamela A1. Stanovnici ovog stambenog bloka su često bili pioniri u svemu. Ponekad, ali samo ponekad, to su bile i pozitivne i dobre stvari. 

No, ipak ćemo prvo krenuti sa onim drugim. Zgrada s koje se desio taj skok zvala se “Metalova zgrada”. Imala je četiri sprata. Preko puta te zgrade bila je kafana/grill “Jasmin”, nazvana po legendarnom konobaru istog imena. Kad se pročulo da je nesretnik na vrhu zgrade i da namjerava da skoči, svi posjetioci tog ugostiteljskog objekta su izašli ispred i gledajući preko puta u visinu, odgovarali “skakača” od njegove sulude namjere. Svo to iščekivanje i natezanje (u međuvremenu je došla i narodna milicija) potrajalo je dvadeset-trideset minuta. Neki su počeli i da gube interes, pa se vraćali u kafanu na još jedno kratko. A jedan, nestrpljiv da vidi šta će biti prije nego što naiđe rafinerijski autobus koji je po gradu kupio radnike, u jednom trenutku viknu: „Aj bolan više skači, saće mi autobus naić, žurim u smjenu!“

Onaj prvi skok, sa osmog sprata desio se rano ujutro. Vjerovatno ga niko nije ni vidio, mada nema stanovnika iz tih pet nebodera koji, evo sad u ovom trenutku, nije u stanju opisati taj let, jer svako od nas je to „vidio svojim rođenim očima“. (Ne možemo se tačno sjetiti šta smo ispred zgrade radili tako rano i zašto smo gledali gore prema osmom spratu, ali to i nije toliko važno u cijeloj priči). Crna anegdota ide otprilike ovako: Nesretnik je skočio s osmog i negdje na polovini leta, oko četvrtog sprata, našao se oči u oči sa komšijom koji je stajao na svom balkonu, ispijao jutarnju kaficu i pušio prvu cigaretu. Vidjevši komšiju kako leti ovaj ga upita: „Dje si komšo, šta ima, kako ide?“ A ovaj mu u letu odgovori: „Evo komšija, zasad ide dobro!“ 

Ove anegdote iz Bosne su se prepričavale sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, a Quinn je svoju knjigu izdao 1992. godine. Teško je dokazivo, ali ipak postoji mogućnost da je šalu upotrebljenu u knjizi američki pisac i filozof ipak čuo od nekog mog zemljaka koji se ranih devedesetih doselio u Houston, Texas i nekim čudom spanđao sa Amerikancem. Danas je to nemoguće provjeriti pošto nas je gospodin Quinn zauvijek napustio prije pet godina. 

Razmišljanje o slobodnom padu aviona na pedaličarski pogon i o razgovoru mojih komšija (dok je jedan letio, a drugi čadio svoju prvu cigaru) ponukalo me i asociralo na još nešto. A to su današnja stanja u svijetu, pogotovo u ovim našim ubogim državicama proizniklim iz ruševina Jugoslavije i ponašanje ono malo stanovništva što je još ostalo u njima.

Rijetko je iko, kraj sopstvenih očiju i mozga, svjestan slobodnog leta i sile gravitacije koja neodgodivo vuče i vodi prema tome da svi uskoro “ljosnemo” o dno svom svojom snagom i težinom. Ogromna većina, opijena bajkama i pričama sa televizijskih ekrana, opušteno sjedi u svojim imaginarnim avionima, u svojim sjedalima, izuvenih cipela, razdrljenih košulja, glasno komentariše sve i sva o čemu nema pojma, čekajući nestrpljivo još jednu turu pića koja im se neumorno obećava, a koja nikako da dođe. Od svog tog silnog čekanja, prestali su i da verglaju pedalama, jednostavno žive u momentu ne hajući za blisku budućnost, ni ne primjećuju da od nje uskoro neće ostati ništa

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay