“Baš kao trendovski shopping-mall koji je dobro počeo, pa nakon desetak godina ispao iz trenda - odjednom se našavši s golemim dugovima za najam prostora i punim skladištima neprodane robe - Međunarodni sud za ratne zločine oblijepio je ovih dana izloge velikim žutim papirima s natpisom Rasprodaja zbog zatvaranja!“, piše Boris Dežulović u novoj kolumni za Oslobođenje, predviđajući kako će se za koju godinu djeca smijuljiti naivnim vremenima kada se sudilo za ratne zločine i blesavim starcima koji će sa sjetom govoriti „Eh, kakav je tu nekad sud bio”

Dva-tri mjeseca vrzmat će se po njemu razni neki majstori, i na zgradi kojom su do jučer zujali suci, advokati, prevoditelji, novinari i ratni zločinci, osvanut će neonski logotip neke njemačke banke ili američkog proizvođača sportske opreme (FOTO: Wikipedia)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, ubio stari Bobi ženu Baricu, pa završio na sudu. "Kako to sad odjednom", živ se čudio gospodin sudac, "nakon gotovo četrdeset pet godina skladnog braka?!" "Znam, znam", stao se pravdati Bobi, "čista lijenost. Sve danas ću, sutra ću, i... jebiga."

Na stranu što je vic o lijenom Bobiju hladno mogao i u transkripte Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu: kako se iz njih, naime, dade iščitati, rat u bivšoj Jugoslaviji pripremali su baš svi, i pripremali su ga godinama i desetljećima. Slovenci su se za rat za otcjepljenje spremali od Ustava 1974, Bošnjaci su rat za islamsku državu u srcu Europe pripremali od Izetbegovićeve Islamske deklaracije 1970, Albanci su rat za drugu albansku državu pripremali još od Dana zastava 1968, Hrvati se za rat za nezavisnu državu Hrvatsku spremaju još od 1945, a Srbi u rat za Veliku Srbiju punih stotinu pedeset godina, od Garašaninova Načertanija. I onda devedeset prve iznenada eto, Srbin ubio Slovenca, pa Crnogorac Hrvata, pa Hrvat Srbina, pa Srbin Bošnjaka, Bošnjak Hrvata, Srbin Albanca, Hrvat Bošnjaka, Bošnjak Srbina, Albanac Makedonca... opće krvoproliće nastalo na četrdeset petu godišnjicu skladnog braka. "Znam, znam, čista lenjost, gospodine sudija", pravda se tako ovih dana Ratko Mladić, "sve danas ćemo, sutra ćemo..."

Na stranu, rekoh, što je vic o lijenom Bobiju hladno mogao i na Haški tribunal, nego je i sud u Haagu hladno mogao u vic. Nekadašnjem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, prvotno osuđenom na dvadeset sedam godina robije zbog zločina u Hrvatskoj i BiH, nedavno je tako - punih osam godina od početka suđenja - iznenada uvažena žalba i uručena avionska karta za slobodu, a suci Haškog tribunala jednako valjda umjesto njega priznaju krivnju: "Sve danas ćemo, sutra ćemo, i jebiga."

Nakon što su onomad iznenada i kao neočekivano hrvatski generali Mladen Markač i Ante Gotovina oslobođeni krivnje po svakoj pojedinačnoj točki optužnice, a nekoliko dana kasnije jednako na slobodu pušten i bivši komandant Oslobodilačke vojske Kosova Ramuš Haradinaj, pa onda iz rimskog zatvora iznenada zbog lošeg zdravlja oslobođen i slavni komandant Kažnjeničke bojne HVO-a Mladen Naletilić Tuta, na slobodi im se na koncu pridružio i general Momčilo Perišić.

Glavni tužitelj Haškog tribunala Serge Brammertz objavio je potom kako će sud raditi do okončanja procesa protiv Ratka Mladića, najdalje do 2015, a kako, uz neke formalne žalbene postupke, u zgradi što je nekoć brujala poput golemog shopping centra danas rade još samo tri-četiri dućana - suđenja Mladiću, te Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću i Goranu Hadžiću - dva-tri tjedna prije početka rasprave o haškom sudu u Generalnoj skupštini UN-a, jasno je da je u Tribunalu otpočela - sezonska rasprodaja.

Tako nekako, baš kao trendovski shopping-mall koji je dobro počeo, pa nakon desetak godina ispao iz trenda - odjednom se našavši s golemim dugovima za najam prostora i punim skladištima neprodane robe - Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije oblijepio je ovih dana izloge velikim žutim papirima s natpisom "Rasprodaja zbog zatvaranja!".

Velika je gužva pred Tribunalom, od ranog jutra stvaraju se na vratima čepovi, a grozdovi balkanskih i bjelosvjetskih advokata u finim odijelima navalili na rasprodaju u haškoj sudnici, pa nervozno, da ih tko ne preduhitri, kopaju po velikim koševima s nabacanim oslobađajućim presudama na totalnom sniženju.

- Molim vas, molim vas! - zgodnom jednom oslobađajućom presudom, za poticanje na zločine, prema kasi i premorenom sucu Theodoru Meronu preko cijelog dućana maše Boris Aleksić, advokat Vojislava Šešelja. - Molim vas, imate li ovakvu, al' XXL?

Za to vrijeme, advokati Šainovića, Lukića, Lazarevića i Pavkovića tuku se oko jedne neugledne oslobađajuće presude na polupraznoj polici s natpisom "Zločini na Kosovu".

- Vidi ga šta se gura, alo bre?!

- Beži pičkatimaterina, prvi sam je video!

- Obezbeđenje, upomoć! Pusti mi ruku, pičko!

- E jebiga sad, eto šta ste uradili! - digao je na kraju nos četvrti, pa doviknuo prema Meronu. - Izvin'te molim vas, jel vam ovo bila poslednja?

Malo dalje, greškom zaturenu u koš sa rješenjima o odsluženju dvije trećine kazne, jednu sasvim pristojnu oslobađajuću presudu našao i predsjednik Republike Srpske, pa se s njom u rukama okreće pred velikim ogledalom.

- A? Šta kažeš, kako mi stoji?

- Divno! - plješće rukama advokat Miroslav Mikeš. - Kao da je pisana za vas!

- Ali, gospodine Dodik - umornim glasom prekida ih prodavač s tunikom na glavi. - Vi ste u Haagu kao svjedok.

Baš tako, eto, poput dućana što u bescijenje rasprodaje svu robu pred zatvaranje, s velikim koševima punim gaćica, grudnjaka, spavaćica i potkošulja, premorenim prodavačicama i pomahnitalim ženama u grozničavoj potrazi za svojim brojem, izgleda danas nekad slavni Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.

Nekad skup i ekskluzivan dućan s doživotnim robijama za VIP-klijentelu pregazilo je vrijeme, i točno dvadeset godina nakon pompoznog otvaranja pretvorio se u jeftini kineski dućan što pred zatvaranje rasprodaje svu robu sa zaliha. A Theodor Meron, poput predsjednika nekog balkanskog općinskog suda iz devedesetih, svake večeri trči u američku ambasadu obavijestiti gazdu o prometu u dućanu.

Samo još, eto, da završi lakrdija sa Šešeljem, pa da zbrzaju nekako Karadžića i Mladića, i glasoviti će Tribunal zatvoriti vrata. Dva-tri mjeseca vrzmat će se po njemu razni neki majstori, i na zgradi kojom su do jučer zujali suci, advokati, prevoditelji, novinari i ratni zločinci, osvanut će neonski logotip neke njemačke banke ili američkog proizvođača sportske opreme.

- Eh, kakav je tu nekad sud bio! - govorit će još neko vrijeme stariji, vodeći klince na rasprodaju u Nikeov haški outlet. A ovi će kolutati očima i smijuljiti se blesavim starcima i davnim, naivnim vremenima u kojima se sudilo za ratne zločine.

Boris Dežulović, Oslobođenje