U nevjerici sam tražio ime autora ovog retardiranog teksta kojega bi se postidila i imbecilna kokoš amputirane glave zacementirane negdje duboko na polovici Bračkog kanala, a kojeg ćete uskoro pročitati i vi. Zaključci koje autor kolumne u "Vijencu" donosi toliko su stupidni da je od njihove razine debilizma bila veća samo razina moga iznenađenja kada sam shvatio da se radi o renomiranom hrvatskom piscu i redovnom predavaču na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Vijenac, Broj 217, Zagreb, 27. lipnja 2002.

Pavao Pavličić: kolumna ULICAMA KRUŽIM

Grafiti

Na jednom svježe obojenom zagrebačkom zidu piše: NE OKREĆI SE, SINE, TATA ĆE POGLEDATI U KONTEJNER. Pred tim zidom zatekao sam dva intelektualca u razgovoru. Jedan je objašnjavao drugome kako se u tom grafitu krije cijela priča: u njoj dominira socijalni sadržaj, ali ne izostaju ni psihološke, pedagoške i ekološke diimenzije. Jer, objašnjavao je onaj znalac, otac i sin očito su siromašni, kontejner za smeće jedino je mjesto gdje bi eventualno mogli naći nešto hrane, pa otac odlučuje posegnuti za tim rješenjem; strah ga je, međutim, da se sin od toga ne istraumatizira, pa zato nastoji odvratiti njegovu pažnju dok se sâm bavi tim ponižavajućim poslom.

Dok je trajalo to objašnjenje, drugi je intelektualac kimao glavom i očito nastojao zapamtiti ono što čuje. A mene, koji sam ih gledao sa strane, začudila je već i sama činjenica da je tu ikakvo objašnjenje uopće potrebno. No, kad sam malo razmislio, postalo mi je jasno da objašnjenje ne samo da uistinu jest potrebno, nego se bez njega nikako i ne može. Da bi čovjek razumio onaj grafit, mora imati prilično široka prethodna znanja.

Jer, najprije, mora znati o kakvu je kontejneru uopće riječ. Mora znati da onaj otac kani pogledati u kontejner za smeće, a ne u kontejner za staklo ili za papir. Da bi pak to znao, mora recipijent onoga grafita biti manje-više redovit čitatelj novina, koje i jesu razvile stereotip o ljudima što u kontejnerima za smeće traže hranu. U zbilji je, naime, takve ljude rijetko mogao vidjeti, a ako ih je i vidio, njihova potraga za hranom nije bila onako samorazumljiva kako se to u novinama (i u ovom grafitu) pretpostavlja. Već mi je tu bilo nešto sumnjivo.

Ali, onda mi je pozornost privukao i prvi dio rečenice. To je zapravo naslov jednoga starog filma. Da bi, dakle, prolaznik ispravno razumio smisao onoga grafita, on mora znati o čemu film govori i uvidjeti i da je taj film bio nekada vrlo popularan, te su se ljudi njegovim naslovom služili za razne svakodnevne situacije. Tek kad otkrije da je grafit u neku ruku i parafraza toga naslova, znat će prolaznik što taj natpis zapravo kaže.

A znat će možda i ponešto o njegovu autoru. Kad sam pomislio na autora, moja je sumnja još više narasla. Jer, upitao sam se tko može danas znati naslov filma otprije četrdesetak godina, pa na njemu zasnovati grafit. I još više, tko može znati za nekadašnju kolokvijalnu uporabu toga naslova. Odgovor se sâm nameće: može znati samo onaj tko je suvremenik toga filma i te kolokvijalne upotrebe. Onaj, dakle, tko je već dobrano zašao u godine.

A od onoga tko je zašao u godine ne očekujemo da bude pisac grafita; grafiti su, kažu definicije, izraz mladenačke subkulture. Ako se pak neki starkelja time i dalje bavi, onda on i nije pravi pisac grafita, jer nije ni mlad ni subkulturan, nego je zapravo umjetnik koji se na taj način izražava; onda je njegov grafit umjetničko djelo. Nije, dakle, pravi grafit.

Isti je rezultat i ako pretpostavimo da je to napisao neki mlađi čovjek, koji se potrudio da se upozna s poviješću hrvatske kinematografije. Ako je to učinio, onda ni on ne pripada subkulturi, jer je on obrazovan čovjek sa sviješću o tradiciji. Nije, prema tome, pravi, kvalificirani pisac grafita, a njegovo djelo nije pravi grafit.

Što se, dakle, događa? Zašto učeni ljudi i umjetnici šaraju po zidovima? Da bi se na to pitanje moglo odgovoriti, potrebno je još da se upitamo kome je takav tekst upućen. I, tek se tu nalazimo u pravom središtu problema.

Jer, sasvim je očigledno da taj zidni natpis nije namijenjen običnom prolazniku. Ako traži prethodnu naobrazbu (filmsku) i prethodnu informiranost (novinsku), onda taj grafit ne zadovoljava temeljni zahtjev da bude svakome razumljiv. Ako pak nije upućen običnom prolazniku, kome onda jest? Očito, onima koji imaju spomenuta znanja. A tko su pak oni? Pa, da prostite, nitko drugi nego proučavatelji i zapisivači takvih grafita.

Jer, danas grafiti ulaze u opsežne knjige, a crteži sprejem izdaju se u velikim monografijama. Književna i likovna kritika žive se pokidaše od dodvoravanja uličnim artistima, sve u nastojanju da umjetnost polupismenog puka — koja je, tobože, sirova i odiše autentičnim životom — nadrede umjetnosti u galerijama i u bibliotekama.

I, evo što je rezultat njihova truda: zidni se natpisi i zidni crteži sad prave isključivo za njih. Pisac grafita ne vodi računa da ga razumije namjernik koji će pročitati natpis, nego da njegovo djelo zapazi skupljač takvih umotvorina koji će ga strpati u knjigu. Umjetnik koji slika sprejem ne vodi računa o tome da se njegovo djelo svidi prolaznicima, nego o tome da uđe u televizijsku emisiju u kojoj će se naširoko besjediti o uličnoj umjetnosti, pa će i on sâm u njoj nastupiti.

Ukratko, zidna umjetnost izgubila je sva obilježja pučkoga spontanog stvaralaštva. Nije ona djelo neobrazovanih, nije namijenjena običnom svijetu, poruke joj nisu lako razumljive, a više čak ni stvaralac nije posve anoniman. Zapravo, ona je isto što i oficijelna umjetnost kojoj se tobože suprotstavlja. Težeći povezati život i umjetnost, suvremeni stvaraoci nisu unijeli zbilju u galeriju i biblioteku, nego su galeriju i knjižnicu objesili na ulične zidove.

To nije samo poraz, to je i nešto gore od toga: prijevara. Pa kad ih već ne kažnjavamo što nagrđuju zidove (što bismo pravim pučkim stvaraocima lako oprostili), trebalo bi ih globiti zbog zablude u kojoj tako samodopadno plutaju.