Hah, dogodilo se i to - glavonja je sinoć napunio veliku dvoranu Doma sportova, doduše ne baš napunio, nego solidno ispunio, pod uvjetom da 8 000 ljudi smatrate "solidnom" brojkom. I što da se kaže? Obećao sam ovakav početak: Ovo je moj 129 koncert Ede Maajke i svakako najbolji do sada, ovo je trenutak kada je Edo postao velika njuška i prenio mi virus gripe

Puna dvorana

Ne, nemojte me krivo shvatiti, nisam ja neki Edin obožavatelj, čak bi se moglo reći, potpuno suprotno, no, ovo je definitivno bio koncert za pamćenje. Nemojte me opet krivo shvatiti, primjerice i koncert u Srebreniku je bio za pamćenje, ali ovo je nešto sasvim drugo – naš jaran napunio je veliku dvoranu Doma sportova. Doduše ne baš napunio, ali recimo solidno ispunio. U Domu sportova pronašlo se oko 8 000 vrlo dobro nabrijanih ljudi, iako su zlobnici priželjkivali samo 4 000 posjetitelja, što bi s obzirom da u malu dvoranu stane upravo toliko posjetitelja, bio debakl.

Zaboravljeni detalji

Već dugo na Trgu sportova nismo zatekli takvu atmosferu – nepregledno mnoštvo mladih ljudi, raznoraznih profila. U hodnicima okolo dvorane ista situacija. Neuobičajeno je bilo vidjeti i par mortus pijanih klinaca kako "kljucaju" na stepenicama, ne čuvši ni k od koncerta, ali sve tim to ulazi u "staž". Uglavnom, uz neizostavno pivo u plastičnim čašama, "odavno nikad veća" Lupigina ekipa smjestila se na sami rub dvorane odakle se ništa nije vidjelo, a taman je na pozornici bila ekipa iz Defencea.

Defence, Defence, svaka glava klima ...

DJ Soula (aka Emir) smo propustili, ali smo od "ranoranilaca" čuli kako je odvrtio svoj standardni repertoar sastavljen uglavnom od, široj publici, poznatijih hip-hop hitova. Sam nam je, pod dojmom, nakon nastupa izjavio – "Ubio sam ih, ubio kao nikad!". Ni ekipe iz Defencea odavno nije bilo više na stageu, što je možda i jedan od važnijih razloga zašto nisu razvalili u onoj mjeri u kojoj inače razvaljuju. No, svejedno, nakon Ex Yu Rocks, ovo je bio još jedan zapažen nastup za perspektivne Tuzlake, a dojam je da su se svidjeli zagrebačkoj publici. 

Mladi ne pamte Kviskoteku. Izgađani Oliver Mlakar

I onda megaspektakl – najavljen od strane Olivera Mlakara, dok se ne video zidu vrtjela statua Kviska. Čovjek koji je trebao ostati zapamćen upravo po Kviskoteci, a ne po Kolu sreće i madracima nije baš najbolje prihvaćen od većine onih najvatrenijih posjetitelja, smještenih u prvim redovima. Odmah je prema njemu poletjelo na desetine predmeta, što je nakratko "starog lisca" natjeralo na improvizaciju – "Ako me gađate, gađajte me u glavu!". A zašto Oliver, uopće? Pa zato što je Edin stari jedan veliki zajebant, koji je uvijek tvrdio kako mu sin nije n'iko i ništa dok ga ne najavi Oliver Mlakar. Eto, dogodilo se i to.

Rokanje je počelo, Edo i Frenky

Dok Oliver biva ispraćen zvižducima, Edo s uvijek odličnim Leksaurinima, uz to popraćen Frenkyjem izlazi na golemu pozornicu i rokanje počinje. Pozornica podrhtava, publika razuzdano skače. Uskoro potpuno preznojeni Edo ostaje bez šarene košuljice i pokazuje kako stalnim boks treninzima ipak nije uspio skinuti stomačinu. Reda se hit do hita (koliko taj čovjek samo ima hitova!?!), a vrhunac usijane atmosfere dolazi s parolom po kojoj će Edo ostati poznat budućim generacijama. Dakako, riječ je o poviku "Jebo Vladu", koji skupa s Edom iz "sveg grla" pjevaju svi prisutni u Domu sportova.

Nabrijana gomila

Jedina nesmotrenost cijelog sinoćnjeg koncerta je nepotrebno gostovanje nekadašnjeg "Kojota", Alena Marina na "Obećanoj riječi". To je bio totalni promašaj! Nije stvar u tome da Adolfa Topića nitko ne može zamijeniti, već takav loš nastup, još lošiji glas i užasno nemuzikalnost još nikad nisam vidio, a gledao sam priučene pevaljke na bugojanskoj koridi. Zbilja je prava šteta što je, po mom skromnom sudu, najbolja pjesma s albuma "No Sikiriki" brutalno upropaštena. Šta bi bilo da je Alen imao više teksta? Kako god, vratimo se na one dobre stvari ...

Nakon gotovo dva sata svirke u vrlo žestokom ritmu (osim u slučajevima nekih skladbi s prvog Edinog albuma, koje publika izgleda nije znala) zvijezda se povukla u svoje "odaje". Sve već viđeno, od strane autora ovih redaka, po 129 put, ali ne u ovom ambijentu. Jedan održani bis bio je sasvim dovoljan, jer Maajka je poznat po tome što ne voli izlaziti na bis, budući gleda na to kao na varanje publike - "ono, ja kao odem, pa vi vičete, pa se ja kao nenadano vratim, sve je to laž i prevara, obična farsa" – već nekoliko puta je ispričana priča. Isto je tako mnogo puta ispričana priča i pozivanje publike na rokanje, na osnivanje bendova, na sviranje punka i hardcorea.

Nisam napet, nimalo!

Ništa, dakle, nije spriječilo nimalo napetog Edu da bude u svom poznatom elementu predstavljajući se, osim kao vrhunski glazbenik i tekstualni mag, također i kao showman, uvijek spreman, bez previše truda, najviše uz pomoć iskrenosti zabaviti i šarmirati publiku. Nije ga u tome spriječio ni virus gripe ("malo smo gripozni …") koji je odaslao dalje u svijet, nažalost, započevši sa mnom, koji ovo pišem uz toplomjer, čaj, med, Andole, Maxflu (nije reklama, nažalost) i misao koliko će ovo trajati. 

Edine hlače nakon nastupa

A nakon povlačenja u "odaje" nastao je zid šutnje prema medijima. Nitko neće dobiti ni izjavu, a kamoli intervju, a baš te aktivnosti je Edo proteklih tjedana svakodnevno upražnjavao. Osobito je uporna, na naše svjedočanstvo, bila novinarka RTL-a, a moram dodati i da je osobito grubo, pa gotovo i neugodno odbijena od strane osoba zaduženih za takve poslove. No, ni ne sumnjate kako je Lupiga uspjela dobila izjavu, jer ipak, naš je jaran napunio veliku dvoranu Doma sportova. Ta njegova izjava ukratko se može svesti na sljedeću rečenicu – "ovo je bio najbolji koncert na svijetu!".