Ima tome dvije godine, pa sad i malo više, kako je u hrvatskom odjelu Goethe instituta potekla ideja da se za vrijeme i oko obilježavanja sedamdesetogodišnjice od pobjede nad fašizmom pokrene inicijativa vrijedna hvale, prije svega jer je u proces stvaranja nečega, što tada još nije uobličeno, bilo planirano uključivanje srednjoškolaca i to iz pet gradova. To nešto moralo je imati veze s nacionalsocijalizmom i holokaustom, a dobilo je i prigodni naziv „Dvostruki teret - učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi“.

Cilj projekta je zamišljen tako da se kroz izvannastavne aktivnosti potakne učenike da uz pomoć nastavnika i stručnjaka iz područja nacionalsocijalizma i holokausta, kulturnih djelatnika, fotografa, dizajnera, kustosa, umjetnika i arhivista istražuju lokalnu povijest te osmisle i oblikuju umjetničke projekte.

Mladi dolaze u Spomen područje Jasenovac (FOTO: Benjamin Hedžić, Petra Vidović)

Odabrani su i gradovi, a zatim i škole: Treća beogradska gimnazija (Beograd), Gimnazija „Obala“ (Sarajevo), Srednja škola „Ban Josip Jelačić“ (Zaprešić), gimnazija „Fran Galović“ (Koprivnica) i Gimnazija „Lovassy-László“ (Veszprém). Sa većinom škola su u institutu već imali određenu suradnju, stoga izbor nije bio težak. Na školama je bila odluka na koji način i kojom tehnologijom će oblikovati priču.

Treća beogradska gimnazija se u suradnji s Bitef teatrom, Forumom za primenjenu istoriju (Forum for Applied History) odlučila za kazališnu, odnosno dokumentarnu predstavu „Nevidljivi spomenici“. Priča je to o beogradskim Židovima, odnosno o njihovom stradanju tijekom Drugog svjetskog rata što ima svoju težinu jer se Beograd prvi proglasio gradom u potpunosti oslobođenim od Židova. Ali nije samo to. Priča je to i o zaboravu i o obiteljskim prešućivanjima. U, nazovimo to tako, proizvodnji predstave sudjelovale su profesorice i profesori Gimnazije, kao mentori, a dio autorskog pečata na konačnu priču i režiju dale su sestre Bogavac – Milena i Jelena. Recimo da su oni samo dali okvir, a za sadržaj su ipak bili zaduženi učenici koji su istraživali temu i koji su sudjelovali u pisanju teksta. A onda je u trećem mjesecu u Bitef teatru održana premijera. Ostalo je, pokazat će se, povijest.

Slično je bilo i u svim ostalim slučajevima. Mentori iz škola uz suradnju s nekim od lokalnih umjetnika samo su pomagali učenicima da iznjedre ovaj projekt i ove priče. Učenici sarajevske Gimnazije „Obala“ na sebe su preuzeli zadatak da naprave izložbu fotografija povodom 70 godina od oslobođenja grada i to u pet tematskih cjelina - Mjesta stradanja, Odrastanje u ratu, Žene u ratu, Priča o knjizi i gradu te Oslobođenje Sarajeva. Napravili su to u suradnji s Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine i uz veliku pomoć Jimma Marshalla, fotografa koji posjeduje ogromno iskustvo u radu s mladima diljem Bosne i Hercegovine, a autor je fotografija o Sarajevu iz 1995. godine i 15 godina poslije. Upravo to je bio kut iz kog se pripremala izložba. Sarajevo 1945. i 2015. godine. Sve je to predstavljeno izložbom u Historijskom muzeju BiH pod nazivom “70 godina – Šta nam grad priča o prošlosti”.

Razgovor nakon kazališne predstave (FOTO: Petra Vidović)

Gimnazijalci iz Koprivnice obradili su također nekoliko tema: Židovi u Koprivnici, sustav koncentracijskih logora u NDH, logor Danica, partizani/Podravska Republika i pravednici među narodima. Odluka da se za ovaj projekt veže Saša Šimpraga, kao autor projekata Virtualni muzej Dotrščina ili Crni paviljon kojim je 2013. godine u Zagrebu obilježena godišnjica proboja iz konc-logora Jasenovac, učinila je u konačnici da rezultat istraživanja bude predstavljen intervenirajući u prostor, odnosno mapom koja je 14. ožujka predstavljena na Zrinskom trgu u Koprivnici.

Zaprešićka škola „Ban Josip Jelačić“ pripremila je kratkometražni film „Simboli mržnje“. Film kroz intervjue s prolaznicima prati pojavu neofašističke ikonografije sveprisutne u javnom prostoru. Temu su odabrali učenici i to nakon posjete Festivalu tolerancije, koji je i partner projekta, i predavanja Mirka Ilića. Kako zaprešićka škola ima jako dobru suradnju s gimnazijom „Lovassy-László“ iz Veszpréma, dio radionica rađen je zajedno jer se i mađarska škola odlučila za dokumentarni film, ali o stradanju Židova u tom gradu. Film „Kapun innen és túl“, odnosno „S ovu i s onu stranu ograde“, što i u aktualnoj situaciji kad se Mađarska u potpunosti ograđuje, daje posebnu težinu. Filmovi su prikazani paralelno i to 25. ožujka 2015. godine.

Sve skupa je kao vrhunac cijelog projekta prikazano krajem lipnja i početkom srpnja u Novom Vinodolskom i time je projekt dobio dodatni smisao. Dakle, ne samo da su se učenici suočavali s prošlošću i mrakom u vlastitim sredinama, nego su na licu mjesta imali priliku da otklone sve predrasude prema „onima s druge strane grane“. Koliki je značaj ovog druženja istakla je i Katrin Ostwald-Richter, ravnateljica Goethe instituta u Zagrebu.

„Gledajući učenike i način na koji su prezentirali svoje projekte, sve je bilo poprilično potresno, posebno kad smo čuli kako govore o tome i kad smo se uvjerili koliko su emocija unijeli kako bi otkrili povijesne činjenice i to ne samo u gradovima u kojima žive, nego i priče iz vlastitih obitelji koje nikad ranije nisu imali prilike čuti. Učitelji i svi partneri su kreirali stvarnu mrežu koja će, nadamo se, trajati i u budućnosti“, kaže Ostwald-Richter.

Projekt ide korak naprijed i sjećanje nameće onima koji ostaju iza nas (FOTO: Benjamin Hedžić, Petra Vidović)

Moglo bi se reći da se putem ovog projekta pokušala popuniti rupa koja postoji u obrazovnom sustavu, negdje više, a negdje manje, kada je riječ o razdoblju Drugog svjetskog rata. Iako, u slučaju Srbije i Hrvatske teško da možemo govorit samo o rupi, jer je prije svega riječ o sustavnom omalovažavanju perioda antifašističke borbe i nametanju novog diskursa revizionizma koji taj period čak i kriminalizira. O tome ipak bolje mogu posvjedočiti oni koji rade unutar tog sustava, poput Željke Winkler profesorice povijesti u zaprešićkoj školi, sudionice u ovom projektu.

„Školski sustav se, kroz kurikulum nekoliko predmeta, bavi ovom temom. Povijest u četvrtom razredu kad se govori o 20. stoljeću, iako se ponekad to pokaže prekasno jer oni grade stavove i puno prije, potom etika u raspravi o ljudskim pravima, dok sociologija obrađuje pitanje političkih pokreta i ideologija. Ipak na bazi čisto kognitivnog rijetko se grade stavovi, nažalost, kroz emocionalnu uključenost se može postići puno više. Upravo je ovaj projekt pokazao takve rezultate”, kaže Winkler.

Kao dio obaveznog programa svim učenicima predviđen je bio i posjet Jasenovcu te Buchenwaldu, dakle nešto što nije obaveza u školskom programu, a što itekako može uticati baš na tu emocionalnu uključenost.

„Žalosna je činjenica da škole u Hrvatskoj kroz obavezno obrazovanje nemaju praksu takvih posjeta sličnim mjestima u svom okruženju“, ukazao nam je Saša Šimpraga i dodao: „Danas imamo slučaj da je, primjerice, spomen-područje Jasenovac de facto svedeno na godišnju komemoraciju, a kada to usporedite sa sličnim ustanovama u svijetu, jasno je da su tu potrebni veliki zaokreti. A osobito zato što živimo u, kako je to netko rekao, postčinjeničnom društvu“.

Upravo zato je značajan ovaj projekt jer ide korak naprijed i sjećanje nameće onima koji ostaju iza nas. Ako sjećanje služi da se ne ponovi zlo, mi smo ga iznevjerili. Sad je red na one koji ostaju iza nas, a na nama je da učinimo sve da ne ponove te greške. U narednom tekstu na ovu temu pažnju ćemo posvetiti projektima iz Koprivnice i Zaprešića.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Petra Vidović

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".