"I umrijeti bi bila velika avantura", reći će na jednom mjestu nenadmašni "dječak koji ne želi odrasti", Petar Pan, u istoimenoj predstavi ZeKaeM-a temeljenoj na danas već legendarnoj priči škotskog romanopisca i dramatičara Jamesa Matthew Barriea. Ta posvećenost avanturi i imaginarnom svijetu zemlje onkraj poznatog horizonta i dokučivih granica u samom je korijenu svih pustolovina malenoga junaka u zelenom kostimu, njegov let u tu fantazmagoričnu i mitsku zemlju Nigdjezemsku, u Neverland, skrivenu i nevidljivu očima običnih smrtnika – "bezjaka", rekao bi gotovo stoljeće kasnije jedan drugi heroj fantastične literature za mlade, Harry Potter – ono je što će generacije čitalaca svih uzrasta neraskidivo vezati uz taj roman-dramu-mjuzikl-film, ovisno već kroz koji medij doživljavamo priču o vječitom dječaku.

"Zašto je Petar Pan neiscrpna tema? Kako pristupiti režiji, sanjarski i hrabro poput Petra Pana? Odvažnost pripada djeci, znači dječaku u meni, u svima nama. Odrasli se pretvaraju u prave sanjare kad se s nostalgijom prisjećaju djetinjstva, prisjećaju se bezbrižnosti, igara u kojima su uživali i živjeli, pita se to Robert Waltl, gost-redatelj iz Slovenije, i time ujedno obrazlaže vlastitu koncepciju i pristup djelu. Waltl je stari poznanik Zagrebačkog kazališta mladih, njegov "Petar Pan", kako sam nagovještava, moguće je finale jedne trilogije (nakon "Male sirene" i Ružnog pačeta") koja klasične predloške dječje literature čita u suvremenom i osobnom ključu unutar teatra danas.

Predstava je to (dramaturg Ivica Buljan, autor dramatizacije romana Ivor Martinić, autorica songova Olja Savičević Ivančević, scenograf Jean Guy Lecat, kostimografkinja Ana Savić Gecan, koreografkinja Selma Banich) što želi biti starinska, ali na moderan način: glumci nas vode u neki začarani, nama nedostupni svijet njihovih snova i mašte, mi vidimo sav taj mehanizam scenske manipulacije i komplicirane tehnike u koji nas uvlače, ali mu se, paradoksalno, dragovoljno prepuštamo, mi naprosto želimo biti dio te zavodljive priče.

Želimo biti dio te zavodljive priče (FOTO: ZeKaEm.hr)

Njihovi snovi i maštanja postupno se preklapaju sa našima, njihove pustolovine postaju ono što bismo sami poželjeli doživjeti i iskusiti, replike koje oni izgovaraju prisvajamo kao svoje. Taj fantazmagorični Neverland – dočarava ga iskusan glumački ansambl: Vedran Živolić je Petar Pan, Wendy igra Anja Đurinović, Kapetana Kuku Frano Mašković, briljantna je Doris Šarić Kukuljica kao Zvončica, da spomenem samo vodeća lica priče, ta izmaštana, iz snoviđenja satkana, začudna zemlja Nigdjezemska, mjesto je gdje bi i "umrijeti bila velika avantura".

Onda, početkom prošloga stoljeća, kada je 1904. godine komad praizveden u Londonu, kao i danas, u predstavi ZeKaEm-a, replike i njeni odjeci, likovi i njihove dogodovštine jednako su živi i atraktivni: jednako strepimo nad pogibeljima u kojima će se naći mali junaci, jednako nas zabavlja gotovo dobroćudni krokodil u kojem otkucava sat, a da u prvi mah i ne shvaćamo da nam to Barrie neprimjetno ukazuje na neumitnost vremena koje nam svima, postupno, poput pijeska u klepsidri, neuhvatljivo curi kroz prste, jednako brinemo za živote malih vila koje se rađaju i umiru, tu, odmah pokraj nas, a da toga uopće nismo svjesni, kao uostalom niti mnogih drugih bitnih stvari u životu pokraj kojih prolazimo kao da ne postoje.

Odrasti baš i nije nešto što bismo si strašno trebali željeti (FOTO: ZeKaEm.hr)

A kada se na njih, možda i sasvim slučajno, nehotice osvrnemo, već je prekasno. O svemu tomu govori nam James Matthew Barrie i "Petar Pan" Roberta Waltla, a najviše o tomu da odrasti baš i nije nešto što bismo si strašno trebali željeti jer ćemo tada najvjerojatnije izgubiti snove iz djetinjstva, ono najdragocjenije što uopće možemo posjedovati. 

Emil i detektivi

U otkrivanju tajni djetinjstva kroz kazališnu igru Zagrebačko kazalište mladih tu ne staje – prošli vikend na veliku pozornicu postavljeno još jedno klasično djelo, uvjetno rečeno dječje literature: pripovijest "Emil i detektivi" njemačkog pjesnika i prozaista Ericha Kästnera (1899.-1974.) adaptirao je i režirao Milan Trenc. Poznat kao animator, strip-autor i nadasve ilustrator, ali i kao filmski i televizijski redatelj, Trencu (1962.) je ovo prvi ulazak u teatar na velika vrata. Uz adaptaciju i režiju pripovijetke napisane 1928. godine, gotovo četvrt vijeka nakon prve pojave Petra Pana, u predstavi potpisuje i scenografiju, a autor je, uz Studio 9, i vrlo zanimljivih videoprojekcija.

U timu tog vrlo uspjelog kazališnog projekta su i kostimografkinja Doris Kristić, Blaženka Kovač Carić autorica je scenskog pokreta, a glazbe i dizajna zvuka Davor Rocco, dok je svoj primjetni obol, budući da u predstavi igraju i djeca, oko dvadeset djevojčica i dječaka, dala i asistentica redatelja Grozdana Lajić Horvat, dramski pedagog Učilišta ZeKaEm-a. Paralelno s tim malim glumcima igraju i veliki: Zoran Čubrilo u roli pripovjedača, odnosno samog autora, lopova Grundeisa igra Jasmin Telalović, Damir Šaban pojavljuje se u nekoliko uloga, Nataša Dorčić je Emilova majka, a Katarina Bistrović Darvaš njegova baka. U dječjem dijelu ansambla tri glavna lika, u alternaciji, igraju: Emila Andrija Žunac/Matija Tin Klarin, Gustava Borna Sertić/Matko Mihaljević, a profesora Korina Rožmarić, odnosno Nika Trenc-Sato. 

 Pronalazi ih u svakodnevnom životu (FOTO: ZeKaEm.hr)

Za razliku od J. M. Barriea i drugih predvodnika fantastičnog u dječjoj literaturi kraja 19. i početka 20. stoljeća, Erich Kästner čini mali "kopernikanski obrat": on svoje junake ne smješta u fantastične predjele zemlje Nigdjezemske, već ih "kupi" s ulice, pronalazi ih u svakodnevnom životu, tu, pokraj i oko nas.

Njegovi mali junaci ne trebaju "vilinski prah" da bi poletjeli u samo srce avanture – a, ne zaboravimo poruku romantičnog Škota da bi i "umrijeti bilo velika avantura"- njima je dostatna vlastita dovitljivost i zrelost mladog bića da procijeni što je moguće, a što ne, učiniti da se vlastitim umijećem, znanjem i pameću oslobodi pogibeljne ili opasne situacije u koju ne zapada vlastitom voljom. Kaže mudri Kästner: "Čovjek je dobar, rekli su. Možda je to i točno. Ali dobru se čovjeku ne smije dopustiti sve. Inače se može dogoditi da on odjednom postane loš."

"Grad je bio golem. A Emil tako malen." (FOTO: ZeKaEm.hr)

Između te pretpostavljene dobrote ljudi i njegove sklonosti da postane loš odvija se sva avantura Kästnerove pripovijetke, tu leži njena bajkovitost i poetičnost, u tome je snaga njene fantastike. "Grad je bio golem. A Emil tako malen." U toj suprotnosti rečeno je sve – u tom i takvom gradu moguće su sve one začudnosti što ih susrećemo i u vilinskoj bajci, tu se mogu susresti svi oni divovi, čudovišta, zmajevi i trolovi kao i u Tolkienovoj čudesnoj sagi o Gospodaru prstena, samo se drugačije zovu i obučeni su u ruho svakodnevice, no zato nisu ništa manje opasni i zloguki.

A u malešnosti i običnosti Emila kuca ono isto junačko, neustrašivo srce viteza iz bajke spremnog da se suoči s najstrašnijim izazovima. No, njegov cilj mnogo je prozaičniji, ali zato ništa manje velik - umjesto da oslobađa u nekoj spilji zatočenu princezu on mora vratiti od lopova ukradenih 140 maraka što ih je njegova majka, mukotrpno, uštedjela za baku. Kästnerova novela saga je i o prijateljstvu, jer, kaže on: "Smola ostaje smola. Ali velika je utjeha kada imaš nekoliko prijatelja koji ti dragovoljno žele pomoći." Ali i zanosna priča o ljubavi unutar obitelji, ljubavi koja tu obitelj drži na okupu, nekad ili sad, sasvim svejedno. 

"Mali glumci sposobni su izdržati zahtjeve ove kompleksne, i za profesionalne glumce zahtjevne predstave" (FOTO: ZeKaEm.hr)

Kaže Trenc: "Izborom da djecu u predstavi glume djeca, a surađujući s vrsnim odraslim glumačkim kolegama, ostvarili smo ne samo suradnju glumačkog ansambla ZeKaEm-a s njegovim Učilištem nego ćemo, nadamo se, ujedno pokazati da su mali glumci sposobni izdržati zahtjeve ove kompleksne, i za profesionalne glumce zahtjevne predstave."

Zamišljena je i ostvarena kao svojevrsni multimedijski spoj starog i novog, ne bez primjetnog retro štiha, vrlo funkcionalne scenografije koja dozvoljava da se igra otvori prema svim segmentima Kästnerovog djela. To je djelo u dječjoj književnosti otvorilo neke nove stranice, jer, kako to primjećuje i Dubravka Zima: "Kästner glavne likove oblikuje s razumijevanjem dječje psihologije, ne uvijek osobito pomno, ali nikad ne stvara starmalu ili nestvarnu djecu... Njega krasi ozbiljnost, ambicioznost i idealizam kojima se uhvatio u koštac s često nelijepom i djeci nesklonom stvarnošću i posebno njegova naivna, ali prelijepa vjera da dječjom književnošću može utjecati na promjenu te stvarnosti." Ta neugasla vjera da se nešto u našim životima i okruženjima može i mora promijeniti sadržana je i u njegovim riječima kojima objašnjava zašto voli pisati o djeci: "Zato što su djeca najbliži susjedi dobrote." O toj dobroti, iz svjetova fantastike Petra Pana, piše J. M. Barrie, u tu dobrotu uronjen je Kästnerov Emil, iz te dobrote progovara ZeKaEm-ova predstava "Emil i detektivi" u režiji Milana Trenca. 

Lupiga.Com 

Naslovna fotografija: ZeKaeM.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".