Ponovno je ponedjeljak, dan kada na Lupigi predstavljamo autorice i autore koji imaju tu „nezgodnu naviku“ da se bave pisanjem poezije. O tome naša današnja gošća, koja živi i radi u Zagrebu, kaže sljedeće:

„Živimo u izuzetno nezahvalnom vremenu. Zemlja smo male čitateljske publike, da ne pojašnjavam probleme izdavača posebno kada je poezija u pitanju, ponekad se teško se izboriti da knjige uđu u knjižnice. Unatoč tome, pisac mora pisati i biti strpljiv“.

Ona je Sanja Baković. Rođena je u Splitu 20. studenog 1976. godine, dodat će, po velikom nevremenu zbog čega je njenu majku u trudovima s Brača do kopna prevezao broj Jugoslavenske ratne mornarice. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Bolu na Braču, a potom je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se više ne bavi, već radi u odnosima s javnošću. U Zagrebu je ostala živjeti, raditi, pisati te podučavati jogu.

„Počela sam pisati kada sam naučila pisati, kao djevojčica sam uvijek nešto bilježila, piskarala, zapisivala neke svoje misli, stihove, iz neke unutarnje potrebe, iz nekog zova. Svatko ima neki način na koji želi reći kako osjeća i vidi svijet, moj je pisanje“, objasnila je jednom prilikom u razgovoru za stranicu Pisci i književnost. 

Neki će je prepoznati po projektu koji je pokrenula – „Odvalimo se poezijom“. Taj je projekt zamislila, kaže, kao način promicanja čitanja i vidljivosti poezije. Krenulo je na Facebooku, da bi se proširilo kroz javne tribine iz čega je nastao istoimeni pjesnički festival u Bolu na Braču. Od ove godine Sanja Baković vodi i tribine pod nazivom „Poezija u dvorištu“, pri zagrebačkom Centru za knjigu. Pjesme su joj objavljivane u časopisima Riječi, Fantom slobode, Tema i Quorum. Do sada je objavila jednu knjigu poezije, „Plovna mjesta“, a sve su prilike da će uskoro biti objavljena i njena druga knjiga.

Osim pisanju poezije, Sanja Baković posvećena je i doktoratu iz Etnologije i kulturne antropologije koji je upisala na zagrebačkom Filozofskom Fakultetu. Reći će nam kako sporo napreduje zbog „rasutosti uma“. 

Danas vam donosimo pet njenih pjesama.

Sanja Baković (FOTO: Privatni album)

ZADNJA NEDJELJA KROZ GODINU 

kada mi nema muža i djece,
na štednjak stavim vezeni stolnjačić
i vazu s tulipanima i gledam u njih po vas dan 
kako se divno otvaraju, prvo latice, pa listovi 
- pred mojim očima pupoljak postaje čaška. 
hranim se trenutkom kojeg golo oko ne vidi, 
al on se ipak događa. to je moja juha i predjelo. 
puni cvat - to je pečenje! 
hranim se tako dok se ukućani ne vrate, 
tada sklonim tulipane, 
vazu stavim u kut i zapalim vatru. 
gotovo je s nježnošću i tišinom, 
vezeni stolnjačić tutnem u ladicu 
da čeka iduću osamu. 
tako mi je jednom ispričala 
jedna od mojih sedam tetki. 
sva ta dječurlija i on i lonci i tanjuri 
i prljava voda što se bez prestanke
kao vječita rijeka izlijeva u sudoper. 

jučer sam opet doznala da jednu poznatu 
dragi ne želi oploditi nakon dugih godina suživota. 
nije spreman, svijet je pred apokalipsom 
i nema smisla proizvoditi potomke 
da bi doživjeli civilizacijski slom: 
zemlja je zagađena, voda je zagađena, 
korporacije vladaju, ljudi su zli, 
pa čemu onda praviti djecu? 
ona sada obilazi vračare 
i plače prijateljicama na telefon, 
stavlja kristale pod kukičane stolnjake po kući, 
a u njegove poslovne hlače neko sitno magično 
kamenje koje bi učinilo da mu se pomuti mozak,
da jednog dana kada dođe kući nasrne 
na nju kao bik na crvenu krpu, 
bez kontrole i izlije to dugo čekano sjeme. 
 
a i ti si banana dragi moj. 
oko tebe su tri jeseni i tri zime
namotane toliko dugo i kruto, 
kao neprobojni led na kojem smo izvodili lijepe, 
ali ipak jalove piruete. 
zadnja je nedjelja kroz godinu, 
tulipani cvatu na štednjaku, 
pred mojim očima pupoljak postaje čaška.
 

HITNE INTERVENCIJE
 
ako isposluješ za mene 
da se opet rodim bože
daj mi dulje noge i besplatan kruh
upiši me 
u klub boraca 
u divljaštvo moćnih sisavaca
u stranku smirenih
upiši me 
na pravu stranu
jer to sama ne znam 
na suhu mahovinu dobre vode izlij
gubitak zelenog uništava mi smjer
nauči me
da šutim kad treba
da govorim kad u meni
pomahnitaju tišine. 
 

MOJIM PRIJATELJIMA RASTU PORCULANSKI ZUBI 
 
desetljeće je neprimjetno iscurilo, 
kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju. 
mojim prijateljima rastu porculanski zubi.
zajedno klizimo u stanje paranoje, 
Google nas manično prati oglasima za kućne aparate. 
moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos, 
prelaze na nove dijete, 
odbacuju kruh i vino, 
stara pravila više ne vrijede.
nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska, 
zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi, 
samo soleri u intermezzu između dvije veze, 
zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka. 
moji prijatelji - neki su se okrenuli vjeri, 
čudnim obredima iz srednjoškolskih udžbenika. 
mojim prijateljima rastu novi porculanski zubi, 
jedna djeca im odrasla, prave drugu, 
kušaju nove droge, gljive i svete biljke, 
traže novi posao, napuštaju zemlju. 
neki su zaista uspjeli, neki se rastaju,
drugi ili treći put, imaju treću djecu. 
žene koje dugo nisam srela ispričavaju se, 
nepremazanih podočnjaka, 
baš su krenule frizeru, 
inače nemaju toliki izrast. 
muževi im našli mlađe, 
ali i te će male kučke uskoro ostarjeti, 
i sve će biti isto. 
neki ipak nisu, 
samo maštaju o hipotetskim preljubima, 
o drpanju u mraku nakon pet - šest piva, 
o bilo čemu da ih vrati u život, 
može i nešto obično, 
plivanje, jogging ili boks.
moji prijatelji odlaze u egzotične zemlje, 
šalju slike iz sjajnih destinacija,
vraćaju se nakratko nadahnuti, ali isti. 
moji prijatelji, znanci koje dugo nisam srela, 
okrenuli su se tehnikama samorazvoja, 
dodirnuli su rane traume, 
čuvaju tajne o novim spoznajama
jer rana rani oči ne vadi. 
moji prijatelji, žive nova desetljeća, 
plaču u mraku da ih ne vide djeca, 
pitaju se jesu li uspjeli. 
na papir stavljaju rubrike: 
ljubav, nekretnine, samorealizacija.
moji prijatelji misle da je poezija 
otvoren balkon, 
da je poezija Andaluzija, 
da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin, 
moji prijatelji ne znaju da su oni poezija 
i ovo šizofreno stanje nesigurnosti, 
i ovaj strah od promašenosti, 
sav taj strah, 
od svih stihova najveći stih.
 

AUTOBUS ZA TRNAVU 
 
sve su ciganke trudne u autobusu za trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute, 
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za trnavu, 
al' bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za trnavu drnda prema istoku, 
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata, 
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do kamčatke, do kraja, i još, govor više neće 
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti 
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.
 

NA TELEVIZORU JE OGRLICA OD OGRCA
 
dvije godine ne slušam vijesti. 
televizor sam prekrila 
srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca. 
na stoliću narančasta keramička vaza, 
u njoj smilje s krka. 
ne silazim često na zemlju. 
naporno brate, 
mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju, 
očevi iz ljubavi mlate kćeri 
dok im dušu ne ubiju 
i tijelo pripreme za hitnu pomoć. 
gdje god takneš, šuga&mrakača. 
znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo. 
ti se molim te zaustavi! 
ne pričaj mi o kraju svijeta,
kraj je već počeo, 
prehodali smo ga kao gripu. 
sad smo slabi na nogama, 
srce jedva kuca, 
u tkivima pulsira psihosomatski premor. 
dvije godine ne slušam vijesti, 
okrećem se mitovima, 
nesvjesnom, snovima. 
pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem: 
noćas je mjesec osvajao svjetlom, 
sve je bilo voda, 
s klaunom sam plesala po stropu, 
u haljini s perima paunova, 
olujni oblaci rasli mi među nogama. 
ne palim televizor, 
ostajem u tišini, 
okrećem se bapskim vjerovanjima: 
prve se procvale ljubice za sreću jedu na tašte!
šesta je nedjelja kroz godinu, 
na televizoru je ogrlica od ogrca. 
karnevali pijani počinju, 
radujem se, ne zbog vina, 
(mutni su dani arhivirani), 
zbog maskiranih: 
kad stave maske
svi se vidno proljepšaju. 
na televizoru je ogrlice od ogrca. 
iz tepiha noću 
cvijeće raste ubrzano. 
ova mi se zima zgadila, 
preživjela sam trpajući u sebe
svjetlost naranči, 
ponekad limun, kumkvat, grejp. 
stiže još jedna nedjelja kroz godinu. 
ručat ćemo mihalićeve pjesme
i ljubice na salatu. 
nikad se nisam oslobodila čežnje 
da u svemu uspostavim bezvremeno. 
dobro je, ako me pitaš, 
najgore je prošlo, 
na meniju su ljubice za sve obroke, 
zar si išta manje očekivao od mene?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay